izdanja s natpisom Pregled povijesti hrvatskoga naroda od najstarijih dana do 1. decembra 1918. (Zagreb 1920), no dosada izišla je samo prva knjiga do god. 1790.123 Rad na hrvatskoj historiji od 1848. dalje veoma je težak, jer se najvažniji izvori čuvaju u mnogobrojnim arhivima, ne samo domaćim (državnom i županijskim), nego najviše u stranim (u prvom redu bečkim i peštanskim). Tako isto nagomilala se i literatura, domaća i strana, gotovo do nepreglednosti. Samo onaj, koji je potpuno vješt uz hrvatski jezik bar još i u njemačkom i madžarskom, može da napiše naučnu i kritičnu hrvatsku historiju od 1848. do 1918.124 Jer na osnovu suvremenih novina, biografija, brošura, letaka i gdjekojeg privatnog pisma, dâ se doduše prikazati slijed spoljašnjih događaja, ali se ne da udovoljiti glavnom i osnovnom zahtjevu historije kao nauke, naime: jasno i objektivno pokazati, zašto je baš tako bilo i kako je postalo ono, što se zbilo. 123 Ja sam još ranije objelodanio u malom formatu tri knjižice pod natpisom Hrvatska povijest (Prvi dio: od najstarijih vremena do god. 1526. Zagreb 1906; Drugi dio: od godine 1526. do godine 1790. Zagreb 1908; Treći dio: od godine 1790. do godine 1847. Zagreb 1913). Prva dva dijela ušla su ispravljena i nešto proširena u oba moja Pregleda, dok je treći dio, koji je osnovan na arhivalnoj građi, još i danas jedino djelo hrvatske historije, koje dosta detaljno (na 511 stranica) prikazuje vrijeme od 1790. do 1847. 124 Ovaj zahtjev važi i za madžarske i austrijske, kao i sve druge historike. Zato nas i ne mogu da zadovolje dosada napisani radovi njihovi, jer austrijski i madžarski historici ne znadu hrvatski i ne obaziru se na naše izvore i publikacije. I. Pozorište hrvatske historije.' Rasprostranjenje Hrvata i Srba. — Geografski smještaj hrvatske zemlje. — Prevaga zapadnoga utjecaja. Geografski dualizam. - Kontinentalni karakter. Onaj dio Južnih Slovena, što je docnije obrazovao države hrvatsku i srpsku, naselio je malo po malo do prve polovice VII. vijeka naše ere onu prostranu zemlju, kojoj su otprilike bile ove etničke granice: na jugu rijeke Bojana i Drim (danas u Albaniji) pa Šara planina, na istoku otprilike pravac povučen od Šare i Kosova polja do ušća Timoka u Dunav, na sjeveru Dunav, Drava i Mura i današnje štajersko-kranjsko-hrvatsko pogranično gorje, a na zapadu otprilike rijeka Raša (u Istri) i Jadransko more. Unutar tih međâ nalaze se danas pokrajine: istočna Istra, Međimurje, Hrvatska, Slavonija sa Srijemom, Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, dio sjeverne Albanije, negdašnji Novopazarski sandžak i sjeverna Srbija. Ali dok je narod što je naselio taj golemi prostor od kakih 180.000 kl2 s etničkoga gledišta vazda bio — izuzev neznatne razlike jedan isti, zemlja se sama nikad nije našla sve do najnovijega vremena zajedno kao jedna politička cjelina. Tako se zgodi, da je proširenje imena hrvatskoga i srpskoga u prošlosti vazda zavisilo o političkoj snazi i moći jednoga ili drugoga dijela našega naroda. U ovoj nas knjizi u prvom redu zanima historijsko pozorište Hrvatâ. Njihovo je pravo središte i jezgra iznajprije bila zemlja između Raše i ušća Cetine (potom Neretve) na zapadu, a Vrbasa i donje Bosne na istoku, onda Drave i štajersko-kranjskoga pograničnoga gorja na sjeveru. Ali ni Up. Klaić, Hrvatska zemlja (Povijest Hrvata vol. I., 10-13); Jireček, Die Natur des Landes und ihr Einflus auf die Geschichte (Geschichte der Serben I., 3—11); Thallóczy, Bosznia mint történelmi szintér (Földrajzi közlem. XXX., 1902); Cvijić, La péninsule Balkanique. Géographie humaine. Paris 1918; Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje. Osnove antropogeografije, vol. I. Zagreb 1922.; Радоjчић, Однос географије и српске историографије (Зборник Цвијићев. Beograd 1924., 475-504). Up. još i opća djela: Ratzel, Anthropogeographie, 2 vol. Leipzig 1922 (četvrto izdanje); Brunhes-Vallaux, La géographie de l'histoire. Paris 1921; Febvre, La terre et l'évolution humaine. Introduction géographique à l'histoire. Paris 1922. ta teritorija nije vazda i stalno stvarala jednu političku cjelinu, već je bila sada prostranija, sada opet tješnja. Razlog toj pojavi treba da tražimo u geografskom smještaju hrvatske zemlje. Pogled na kartu jugoistočne Evrope uči nas, da hrvatska zemlja većma naginje Zapadu i njegovu utjecaju, negoli evropskom Istoku. Ona se doduše prostire znatnim dijelom na Balkanskom poluostrvu, a ovo rado nazivlju još i „istočnim“, no upravo u svome sjeverozapadnom dijelu seže Balkansko poluostrvo daleko na zapad; tako su primjerice Osijek (18°41′44′′ ist. duž. Green.) nedaleko od sjeveroistočne i Sarajevo (18° 25′ 44′′) blizu jugoistočne hrvatske granice gotovo iste geografske dužine kao južnoitalski grad Otranto (18° 30′ 44′′), a Požega (17° 40′ 56′′) pa Banjaluka (17° 10′ 44") i Imotski (17° 12' 59") gotovo pod istim meridijanom kao Taranto (17° 12' 44"), dok je Zadar (15° 14′ 28′′) nešto zapadnije smješten od Mesine (16° 1' 14') na Siciliji, a Rijeka (14°26'44") od Salerna (14° 44' 14'), i samo malo istočnije od Napulja (14° 15' 14"). Sve nam ovo pokazuje, da hrvatska zemlja ima prema zapadu isti smještaj kao i južna Italija, a baš to i jeste razlog, što je najveći dio naših zemalja za definitivne podjele rimskoga carstva godine 395. po Hr. pripao Zapadu, a tek docnije Istoku zbog političkih interesa njegovih. Hrvatska je dakle zemlja (kao i južna Italija) dugo kolebala između zapada i istoka, dok najzad nije poglavito uz more prevagnuo u njoj zapadni utjecaj. Dalje nalazila se hrvatska zemlja na međi srednje i južne Evrope. Ona se naime prostire onim krajevima, gdje se Balkansko poluostrvo hvata evropskoga trupa. Ogledamo li na karti tri južnoevropska poluostrva, opazit |