kracija naime bojeći se, da se brat papin, markgraf Petar, ne dočepa samovlade (tiranije) u Rimu, diže se protiv njega i istjera ga poslije duge i teške borbe iz vječnoga grada. Ali markgraf Petar naskoro opet silom iznudi sebi povratak u Rim, našto plane nov ustanak rimske aristokracije i građanstva, u kojem bi markgraf Petar pred očima brata Ivana X. sasječen, a sam papa potom zatvoren u Anđeosku kulu (Hadrijanova grobnica) u junu 928., gdje je iduće godine umr'o budi od gladi budi udavljen.+2 Apostolsku stolicu zasjede tako Leon VI. († već u februaru 929.), koji po svom krunisanju, kad se prilike u Rimu opet smiriše, potvrdi zaključke splitskoga sinoda. U svom pismu, adresiranu „Forminu biskupu svete crkve zadarske i Grguru svete crkve ninske i svim biskupima u Dalmaciji," kaže papa: „Budući da vas je nezasluženo milosrđe Boga svemogućega postavilo biskupima, dostojno je, da svome metropoliti, nadbiskupu svete crkve splitske iskazujete najveće poštivanje . Ako je istina, a znamo da jest, da nijedan biskup ne smije prezirati svoga metropolitu, zašto onda vi dalmatinski biskupi prezirete svoga metropolitu i otimljući se kao razbojnici prisvajate sebi tuđe biskupije poput bezbožnika i ono, što znate da vam je od starih otaca zabranjeno. Slika 186. Sarkofag splitskoga nadbiskupa Ivana (peripter u Splitu.) Zato vas opominjem, da vi svi biskupi budete zadovoljni sa svojim granicama. Formina opominjemo, da tako zadrži svoju biskupiju, kako je bila u staro doba; tako isto i biskupe osorskoga, rapskoga i dubrovačkoga. Jednako 42 Gl. o tom Gregorovius o. c. 270-271 i Hartmann o. c. 215-216. hoćemo, da splitski nadbiskup na hrvatskoj teritoriji zadrži svoju biskupiju onako, kako ju je nekoć imala salonitanska crkva, jer biskupija ne može da bude stegnuta unutar gradskih zidina, već treba da se protegne kroz daleke krajeve obuhvatajući sela, zaseoke, dvorce, crkve i narod, kako je to od davnine uređeno.43 Grguru pak (ninskom), koji je silom prilika (improbitate temporis) postao biskupom u (čitavoj) zemlji Hrvatâ (in Chroatorum terra) zapovijedamo, da biskupuje jedino u crkvi skradinskoj i bezuvjetno mu zabranjujemo, da sebi prisvaja tuđe biskupije; ne učini li to, mi ćemo ga sigurno izopćiti. Pallium i upotrebu njegovu dozvoljavamo, prema starom običaju, Ivanu nadbiskupu svete splitske crkve.45 Njemu hoćemo da se svom dušom pokoravate i da ga ljubite kao oca.“* 44 Kako je već rečeno, bugarski car Simeun umr'o je 27. maja 927., svakako još pred sastanak drugoga splitskog crkvenog sabora. Tim se važnim događajem izmijenila ujedared čitava politička situacija, jer su svi neprijatelji Bugarske držali, da je mogu iskoristiti za sebe. Tada su se i Hrvati stali spremati da provale u Bugarsku, no novi je car Petar obnovio s njima mir, kako ga je otac njegov još utanačio; i tako nije došlo do sukoba. Iz docnijega tečaja stvari vidimo, da je tom prilikom Srbija ostala pod vlašću bugarskom, tako da su Bugari i Hrvati i dalje neposredno graničili duž čitave granice, bar oko srednje i donje Bosne i uz Neretvu. Protiv Bugara digoše se po Simeunovoj smrti i Madžari i provališe u njihovu državu. Bez sumnje oni su tada oteli Bugarima Srijem i istočni dio današnje Slavonije oko ušća Drave u Dunav i Đakovu na 43,,Quia non potest parochia (= biskupija) infra muros civitatis [terminari], sed per longinqua spatia terrarum, in pagis et villis et curtis et ecclesiis et in populo antiquitus determinato [extendi]" Rački, Doc. 196. Ove riječi bistro potvrđuju onaj krupni rezultat, što smo ga dobili i iz drugih izvora, naime da je prije ovih sinoda (t. j. od početka IX. vijeka do 928.) ninski biskup imao crkvenu jurisdikciju u čitavoj državi hrvatskoj, a dalmatinski biskupi samo su biskupovali unutar gradskih zidina. 44 Iz ovih riječi valja izvoditi, da je biskup Grgur tražio za sebe teritoriju svih triju bivših biskupija, naime skradinske, sisačke i duvanjske, ali papa mu je dodijelio samo skradinsku, dok je teritorija nekadanjih biskupija duvanjske i sisačke dopala dijecezi splitskoj sve do Zagreba s jedne, a do Neretve s druge strane (up. o tom niže). 45 Vjerojatno je, da je nadbiskup Ivan već ranije bio posvećen od svojih sufragana, jer se prvi put spominje 914. (gl. gore str. 401, bilj. 1). Sada pak papa mu daje pallium kao znak nadbiskupske vlasti. Njegov se sarkofag sačuvao do danas u splitskoj stolnoj crkvi (u peripteru) s natpisom: „Hic requiescet fragelis et inutelis Johannis peccator harchiepiscopus" (Bulić, Kronotaksa 116-131 moj Priručnik 125–126). = 46 Rački, Doc. 196-197. O oba splitska sinoda up. Dümmler, Ält. Gesch. 416-426; Gfrörer, Byzantinische Geschichten vol. II. Graz 1873, 150-170; Ritig, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju vol. I. Zagreb 1910, 133–151; Perojević, Teodosije 28-34; Duchesne, Le provincial romain au XII. siècle (Mélanges d'archéologie et d'histoire vol. XXIV., Rim 1904, 105-106); on kaže sasvim ispravno: „Jean X. peut donc être consideré comme le réorganisateur de l'église dalmate". 47 O granicama Hrvatske oko polovice X. vijeka up. iduće poglavlje. 49 istok.48 Još prije toga utanačio je car Petar 8. oktobra 927. mir s Vizantijom; ona mu prizna bugarsku carsku titulu i autokefalnu bugarsku crkvu s patrijarom na čelu, dakle ono, što je Simeun tražio i očekivao od pape.19 Brzo poslije razlaza drugoga splitskog crkvenog sabora i konačno utanačena mira s Bugarima, umr'o je kralj Tomislav (o. 928.). Njega ide slava, da je osnovao hrvatsko kraljevstvo, proširio mu granice do Drave i obranio narod od madžarskih provala kao i od velike navale bugarske. Važnost Hrvatske u to vrijeme već je dobro primijetio Francuz Rambaud; on kaže: „Između Hrvatske, čija je teritorija bila kompaktnija, a kraljevstvo bolje učvršćeno, i grdno velike Srbije (ce grand corps de la Serbie), koja još nije našla svoje središte, prednost u pitanju političke snage i civilizacije treba očevidno da pripadne Hrvatskoj. Ona se znala oduprijeti bugarskoj najezdi bolje od Srbije, a onda i osvajanjima vizantijskoga carstva; bolje od Srbije znala je ona da čuva stečenu blagodat kršćanstva i nije opet natrag pala u poganstvo u međuvremenu vladanja Heraklija i Vasilija I.; bolje od Srbije znala je da se ukloni i opasnostima građanskoga rata. Pored toga još i bliže moru i uglađenim narodima, Hrvatska odista stajaše u X. stoljeću na čelu južnoslovenske (slavo-illyrienne) civilizacije.“ A na drugom mjestu kaže isti Rambaud ovako: „Što se tiče Hrvatske, i ona je od svoje strane pridonijela, da se održi ravnoteža na Balkanskom poluostrvu. Ona je spriječila izvršenje sna cara Simeuna: proširenje bugarskog carstva do mletačkoga zaliva (= Jadranskog mora); ona je osujetila varvarsko istrebljenje žiteljstva Srbije; ona je dala zakloništa izbjeglicama; ona je do posljednjeg čovjeka (návτes) slistila, ako možemo vjerovati Konstantinu, bugarsku vojsku poslanu protiv nje poslije osvojenja Srbije, a vođenu Alogoboturom. Hrvatske planine bijahu tvrđava nezavisnosti jugoslovenske (slavo-illyrienne) protiv pohlepe (ambition) bugarske. Hrvatska na sjeveru je mnogo više od Drača na jugu omela nasljednicima Simeunovim gospodstvo nad Jadranom.“ 50 48 O spremanju Hrvata da navale na Bugare po Simeunovoj smrti i provali Madžara up. podatak u savremenoga ljetopisca, nastavljača Georgija Monaha (Rački, Doc. 394). Opseg madžarskoga se osvojenja vidi iz kazivanja cara Konstantina Porf., da Madžari stanuju u njegovo vrijeme (oko 950.) „između Save i Dunava“ (gl. gore str. 405 bilj. 10). 49 O tom gl. Zlatarski (Cборникь vоl. XIII., 321-322) i Jireček, Geschichte der Bulgaren 172. Srebrenič (o. c. 229) misli, da su Simeun i njegov sin Petar ipak okrunjeni u drugoj polovici 926. od pape poslanom krunom i od papinskoga legata Madalberta. Ali pismo Kalojoana papi Inocentu III. od god. 1204., ne čini mi se nipošto pouzdan izvor za taku tvrdnju; vjerojatno je samo to, da je Simeunov sin Petar okrunjen krunom, koju je papa poslao, a i to po smrti Simeunovoj. U tom slijedim razlaganje Zlatarskoga o. c. 319. 50 Rambaud, L'empire grec 458 i 464. i ban Pribina. II. Nasljednici kralja Tomislava. (928.-969.) Srbija Kraljevi Trpimir II. (o. 928.-935.) i Kresimir I. (o. 935.-945.). za vladanja Časlava Klonimirovića (931.-960.). — Kralj Miroslav (945.—949.) Kralj Mihajlo Kresimir II. (949.—969.). — Propast istočnobugarske države (971.).— Geografski pregled istočne obale Jadranskoga mora: carska Dalmacija. Kotor. - Dubrovnik. Manja ostrva. — Hrvati; etimologija imena. panije i ostrva. Zahumlje i njegovi gradovi. Duklja. Srbija; njeni gradovi. Split. Trogir i Zadar. Trebinje i Konavle. Prvotna Bosna. Historija Hrvata za prvih nasljednika kralja Tomislava veoma je tamna, jer osim nekih podataka, što ih je zabilježio suvremeni car Konstantin Porf., nema o tom vremenu do potkraj X. vijeka gotovo nikakih izvora, ni domaćih ni stranih. Napose treba istaknuti da nam na žalost odsada do kraja XII. stoljeća presahnjuje van u dva tri slučaja — jedno osobito važno vrelo, papinski registar, a s druge strane opet ostavljaju nas vizantijski i franački ljetopisci, pa i mletački kronista đakon Ivan izuzev jedan jedini podatak - ne javlja do devedesetih godina X. vijeka ništa. Zato izlazi pred nas hrvatska historija ovoga vremena samo u nejasnim konturama, a tako i ona naokolnih srodnih plemena u oblastima na jugu ušća Cetine, u Srbiji, pa i u samoj Bugarskoj. Mi ćemo stoga prikazati niz događaja o kojima nam se učuvao pomen do kraja sedmoga decenija X. vijeka u Hrvatskoj i u susjednim zemljama, s kojima je ona bila u tijesnom doticaju, koliko se to može, a onda dat ćemo geografsko-topografski pregled ovih zemalja, kako nam ga je ubilježio za polovinu X. stoljeća car Konstantin Porf. Kralja Tomislava naslijedio je Trpimir II. (o. 928.—935.?), jamačno mlađi mu brat, a prema tome - na što nas upućuje već i ime unuk istoimenog hrvatskog kneza iz sredine IX. vijeka. O njemu, a tako i o njegovu sinu i nasljedniku Kresimiru I. (o. 935.-945.), ne znamo ništa više, nego da su oni umjeli da hrvatsku državu održe na onoj visini i snazi, do koje je podiže kralj Tomislav.1 1 Između 914. i 949. pominju se redom četiri vladaoca: Tomislav, Trpimir II., Kresimir I. i Miroslav. Iz suvremenog cara Konstantina Porf. znamo pouzdano, da su |