Budući da se opis Konstantinov odnosi na njegovo vrijeme, dakle na Srbiju za kneza Časlava Klonimirovića (o. 931.-960.), dopušteno je misliti, da Bosna prije propasti Srbije (924.) nije bila njezin sastavni dio ušavši u Srbiju tek u doba kneza Časlava, onako kao i kraj oko grada Salines (Sol, Tuzla). Već smo imali prilike da pokažemo, e je hrvatska vojna bugarskoga kana Borisa (između 854. i 860.) i prelaženje papinskih poslanika u Bugarsku preko hrvatske teritorije jak dokaz, da je Hrvatska u drugoj polovici IX. vijeka neposredno graničila s Bugarskom, što je moglo da bude jedino negdje u današnjoj istočnoj Bosni.88 Ovako je ostalo i u prvoj polovini X. vijeka, napose za kralja Tomislava, o čijoj smo snažnoj vojnoj sili već iznijeli ono, što o tom kaže suvremeni car Konstantin Porf.89 Zato i kaže Dümmler9 sasvim opravdano: „Jedva može da se objasni ona nekadanja vojna sila Hrvata, uzme li se ušće Vrbasa u Savu za krajnju sjeveroistočnu granicu stare Hrvatske; šta više, upravo je nužno, da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvatâ, a ne kao srpska zemlja od prvoga početka. I doista, car pravi razliku između Bosne kao odjelitog kraja, ma da je već u X. st. bila sastavni dio Srbije; njezini žitelji imadu vlastite običaje, kao što su i docnije imali vlastite vladaoce.91 Ovo mišljenje opravdava podatak (cara Konstantina Porf.), koji kaže, da se Hrvati za doseljenjâ nijesu nipošto ograničili na Dalmaciju, već se odavle proširiše na Ilirik i u Panoniju, gdje su osnovali osobitu državu s vlastitim vladaocima. . .92 Ako je to tako, onda treba pod Ilirikom razumjeti, u rimskom smislu, onu zemlju, koja se, obuhvatajući i Dalmaciju, širila na sjever i istok do Save i Drine, dakle u prvom redu Bosnu. Pod tim imenom razumijevamo porječje Bosne, ograničeno na istoku Drinom ... Onaj (carev) nebično velik broj vojne sile (Hrvata), treba zato pridijeliti vremenu, kad je privremeno bilo sjedinjeno Primorje sa Zagorjem

bijaše granicom prema Srbiji, da nije bila podložna srpskom velikom županu i da je tamošnji narod imao svoje običaje i uredbe, pa i vlastitoga vladaoca (Enei dè èyyòs Σάου ἐγένετο, ἐφ ἕτερον ἐκεῖθεν μετῆλθε ποταμὸν Δρυνᾶν ὄνομα, ὃς ἄνοθέν ποθεν τὴν ἐκβολὴν ποιούμενος Βοσθναν τῆς ἄλλης Σερβικῆς διαιρεῖ . ἔστι δὲ ἡ Βόσθνα οὐ τῷ Σερβίων ἀρχιζουπάνῳ καὶ αὐτὴ εἴκουσα, ἀλλ' ἔθνος ἰδίᾳ παρὰ ταύτῃ καὶ ζῶν καὶ ἀρχόμενον. Edit. bonn. 104). Zbog poznate stalnosti oblasnih i župskih granica, ne samo u prvom početku našega narodnoga života, nego gotovo kroz sav Srednji vijek, mislim da je Drina bila granica već u X. stoljeću, pa i ranije. I Pop Dukljanin kako vidjesmo stavlja granicu između Rase

i Bosne na Drinu.

88 Gl. gore str. 413.

89 Gl. gore str. 335, 353, 362.

90 Dümmler, Ält. Gesch. 373–374.

91 Ovdje ima Dummler pred očima ono mjesto u Kinama, što sam ga naveo gore

u bilješci 87.

92 To se tiče Panonske Hrvatske; up. gore str. 277.

95

93

u jednoj državi“. Slično su mislili i Rus Hilferding, Bugarin Drinov,94 Englez Bury 5 pa i madžarski historik Pauler,96 koji kaže: „Nije nemoguće već nasuprot veoma vjerojatno, da se u izvjesna vremena moć hrvatskih vladalaca prostirala i na neke od najvažnijih dijelova Bosne.“ Pa i u novije vrijeme ovako su se izjavili madžarski historik Thallóczy 97 i slovenski arheolog Čeh Niederle.98 Zato mislim, da se ne udaljujem od istine, ustvrdim li, da je „kraj Bosna" bio sastavni dio hrvatske države bar od druge polovice IX. vijeka do kralja Miroslava (945.-949.) i da je onda za već pomenutog građanskog rata, koji je toliko oslabio hrvatsku državu, došao u vlast srpskoga kneza Časlava Klonimirovića. Ali već poslije njegove smrti (o. 960.), kad je i Srbiju zadesilo slično oslabljenje kao malo prije Hrvatsku, opet se Bosna vratila, za vladanja kralja Mihajla Kresimira, kako već ranije rekosmo, u sklop hrvatske države.99

Iz ovoga vremena (oko 965.) ima o prilikama na istočnoj obali Jadranskoga mora još jedan podatak u putopisu Arapina Ibrahima-ibn-Jakuba. On kaže: „Sloveni nastavaju obje obale ovoga morskoga zaliva 100 od njegova izlaza na zapadu u Sirskom moru.101 Na istoku njima 102 (sjede) Bugari (al-Blkârîn, a na zapadu drugi Sloveni. 103 Oni od njih koji stanuju na zapadu (morskoga zaliva) 10 jesu veoma hrabri, a žitelji ove zemlje mole ih za pomoć i boje se njihove moći. Zemlje su njihove pune visokih planina s teško prolaznim putovima".106

105

93 Гильфердингъ, Исторія Сербовъ и Болгаръ (Собраніе сочиненій, vol. I., Petrograd 1868, 164, 168).

94 Дриновъ, Южные Славяне 46.

95 Bury, A history of the later roman empire from Arcadius to Irene (395-800), vol. II. London 1889, 276.

96 Pauler, Wie und wann kam Bosnien an Ungarn (Wissenschaft. Mitteil. II., Beč 1894, 160).

97 Thallóczy-Horváth, Cod. dipl. Jajcza XVI., bilj. 1.

98 Niederle, Manuel de l'antiquité slave. T. I. L'histoire. Paris 1923, 94.
99 Gl. gore str. 436.

100 Ibrahim razlikuje istočnu i zapadnu obalu iste ilirske (= jadranske) obale; zato se i služi dualom „obje obale" (Westberg).

101 „To jest: počev od njegova izlaza na zapadu do Sirskoga mora" (Westberg). 102 „To jest: Slovenima" (Westberg).

103 „Hrvatska i srpska plemena“ (Westberg).

104 „Na zapadu od njih stanuju t. j. koji nastavaju“ zapadni dio ilirske obale" (Westberg).

105 „To jest: romansko žiteljstvo Dalmacije" (Westberg).

106 Westberg, Ibrahim-ibn-Jakubs Reisebericht. Petrograd 1898. (3aписêи car. ruske Akad. VIII. serija, hist. fil. odjeljenje vol. III., nr. 4), 35, 58.

III.

Kralj Stjepan Držislav i njegovi nasljednici.

(969.-1058.)

Kralj Stjepan Držislav (969.—997.).

Bugarsko carstvo u vrijeme cara Samuila (976.—1014.); ratovi s vizantijskim carem Vasilijem II. — Kralj Stjepan Držislav dobiva iz Carigrada kraljevska insignija; njegovo krunisanje kraljem Hrvatske i Dalmacije (o. 988.). Mletačko-hrvatski odnosi. Građanski rat između braće Svetoslava i Kresimira Suronje (997.-1000.). — Vojna mletačkoga dužda Petra II. Orseola (1000.). Kralj Kresimir III. (1000.—1030.). — Vojna mletačkoga dužda Otona Orseola (1018.). Propast bugarskoga carstva (1018.). Hrvatska dolazi pod vrhovnu vlast Vizantije (1018.). Dalmacija opet dolazi pod neposrednu upravu Vizantije (1024.). — Kralj Kresimir III. napada u zajednici s madžarskim kraljem Stjepanom I. dalmatinske gradove (o. 1027.). Poslanstvo Dobronje, sina Madijeva, u Carigrad (o. 1028.). Kralj Stjepan I. i madžarski kralj Petar osvajaju Zadar (o. 1040.). Propast stratega Dobronje (o. 1041.). - Koruški herceg Adalbero i Hrvati (1035.). Utemeljene hrvatske biskupije u Kninu (o. 1040.). — Propadanje vizantijskog curstva, srpski (o. 1040.) i bugarski ustanak (1041.). Utemeljenje normanske države u južnoj Italiji (1045.). — Zadarske i splitske prilike u prvoj polovini XI. vijeka. Veliki crkveni rascijep (1054.). Stjepan Držislav (969.-997.) stupio je na očinsko prijestolje u času, kad se u jugoistočnom susjedstvu odigravahu veoma sudbonosni događaji, a s kojima treba da se u glavnim crtama upoznamo, jer su oni znatno utjecali i na političke prilike Hrvatske.1

1 Za bugarsko-vizantijske odnose u drugoj polovini X. i u prva dva decenija XI. vijeka, glavni je izvor kronika Ivana Skilica (Ἰωάννης ὁ Σκυλίτζης iz druge polovine XI. vijeka). Njen grčki tekst još uvijek nije objelodanjen, ma da se od njega sačuvalo više rukopisa (up. de Boor, Weiteres zur Chronologie des Skylitzes, Byzant. Zeitschrift vol. XIV, 1905, 409-467), od kojih će biti jamačno najvažniji onaj, što ga je potkraj XIX. vijeka našao u (tada još turskom) Ohridu ruski vizantinolog Uspenskij (up. o tom ohridskom rukopisu Ivan Skilica članak Uspenskoga u Извьстiя ruskoga arheol. instituta u Carigradu vol. IV., sv. 2., Sofija 1899., 1-18). Zato smo još danas prinuđeni, da se služimo s inače dosta brižnim starim latinskim prijevodom: Historiarum compendium a loanne Curopalate Scillizzae conscriptum et nunc recens a loanne Bapt. Gabio in latinum conversum. Venecija 1570. Inače mislilo se, da je osobito izdanje grčkoga teksta Ivana Skilica nepotrebno, jer je najveća čest njegova djela naprosto poslovno prepisana od nešto mlađeg vizantijskog ljetopisca Georgija Kedrena (súpyros ó

Još poslije smrti bugarskoga cara Petra (30. jan. 969.), a u vrijeme kad je vizantijski car Nikifor Foka pregnuo da istjera Ruse iz Bugarske, učine se u zapadnoj Bugarskoj, u Makedoniji, u kraju oko Ohridskoga i Prespanskoga jezera, četiri brata: David, Mojsije, Aron i Samuil, sinovi komita (xóμŋs) Nikole, nezavisnima od istočne Bugarske, u kojoj je još neko vrijeme vladao car Boris II.2 Ova su braća, koju Vizantijci nazivahu komitopulima (xopytónovλoi), to jest sinovi komesa (Nikole), stala po očevoj smrti novoosnovanom državom zajedno upravljati, no ipak pod starješinstvom najstarijega brata Davida. Kako znamo, dvije godine docnije (971.) novi je car Ivan Cimisk (Ttyμμíoxys) učinio kraj istočnom bugarskom carstvu sjedinivši ga s vizantijskim i povedavši sobom u Carigrad cara Borisa II. i njegova mlađeg brata Romana. Iduće godine zauzeše Cimiskovi Keopηvós iz prve poľov. XII. vijeka), premda gdjegdje skraćen i izmijenjen. Kedrenovu kroniku izdao je u bonskom izdanju po jednom pariskom kodeksu (Cod. Coislianus 136) Bekker u dvije sveske 1838. i 1839. Vrlo važnih dopuna Skilicovoj kronici prema rukopisu bečke Narodne Biblioteke (Hist. Graec. LXXIV.), a koje sve potječu od episkopa Mihajla iz Deabola (1118.), objelodanio je Prokić, Die Zusätze in der Handschrift des Iohannes Skylitzes. München 1906. Uz Skilica najvažniji je izvor za pomenuto vrijeme arapski ljekar Jahija iz Antiohije, koji je svoje djelo pisao na početku XI. vijeka u Egiptu i u Antiohiji; njegovi se podaci odlikuju tačnošću i pouzdanošću u hronologiji, a i inače još dopunjuju i koriguju na gdjekojem mjestu Skilica. Izvatke iz arapskoga originala u ruskom prijevodu s komentarom publikovao је баронъ Розенъ s natpisom Императоръ Василій Болгаровойца. Яхъя Антіохійскій (Записки carske rus. Akad. vol. 44). Petrograd 1883. Jedini je domaći izvor Ljetopis popa Dukljanina (izd. Crnčić), koji u toj partiji donosi nesamo poviše ispravnih, nego i veoma važnih podataka. Najzad treba još napomenuti tri isprave cara Vasilija II. za ohridsku crkvu (1020.); one su navlaš od značenja za određenje granica bugarskoga carstva u vrijeme cara Samuila; publikovao ih je i komentirao Gelzer, Ungedruckte und wenig bekannte Bistümerverzeichnisse der orientalischen Kirche (Byzant. Zeitschrift vol. II., 1893., 40-66), ali najbolji geogr. histor. tumač napisao je Новаковиh, Оxридска архиепископија у почетку XI. века (Глас Српске Кр. Акад. vol. 76. Beograd 1908, 1-62). O drugim izvorima gl. Prokić, Zusätze 9–27. Od literarnih radnja treba prije svega skrenuti pažnju na radnje Božidara Prokića u „Glasu“ Srpske Kralj. Akademije: Почетак Самуилове владе (Глас vol. 64. Beograd 1901, 109—145); Постанак једне словенске царевине у Маћедонији у Х. веку (Глас vol. 76. Beograd 1908, 213-307); Јован Скилица као извор за историју маћедонске словенске државе (Глас vol. 84. B. 1910, 61-156); Постанак охридског патријархата (Глас vol. 90. В. 1912, 175—267); Први охридски архиепископ Јован (Глас vol. 88. B. 1911, 267—303). Gl. još i Schlumberger, L'epopeé byzantine vol. I. Paris 1896, vol. II. Paris 1900, Jireček, Geschichte der Serben vol. I., 203-206 i Slatarski, Geschichte der Bulgaren vol. I. Leipzig 1918

2 Da su ova četiri brata bili sinovi Nikolini, utvrđeno je danas novootkritim natpisom kod Prespe od god. 993. Gl. o tom i Prokić, Zusätze 28 Nr. 1, 38-39. O tome najstarijem danas poznatom natpisu ćirilovskim pismenima od god. 993. up. članak Uspenskoga u Извьстiя гus. arh. instituta u Carigradu vol. IV., 1, 1–4 i Иван о в ь Вьлгарски старини изь македония. Sofija 1908, 24-26. Petković, Une hypothèse sur le car Samuel. Paris 1919, iznosi mišljenje, da su car Samuil i njegov rod podrijetlom Perzijanci, to jest potomci neke kolonije Perzijanaca, koja se naselila u Makedoniji u vrijeme cara Teofila (u prvoj pol. IX. vijeka).

generali Srbiju i jamačno primoraše potom još i slovenske kneževine na jugu od ušća Cetine, da su i one opet priznale vrhovnu vlast vizantijsku. Sasvim je dakle prirodno, da su vizantijske vojske poslije toga uzele na oko i nezavisnu zapadnu Bugarsku pod vladom one četvorice braće, pa zato i vidimo, gdje njihovi poslanici dolaze oko Uskrsa (u martu) 973. pred njemačkoga cara Otona I. u Quedlinburg, zacijelo tražeći u njega

dati sami otpor Vizantiji, ali podlegoše i priznaše vrhovnu carsku vlast nad sobom. Kad umre car Ivan Cimisk (11. jan. god. 976.), skočiše ona četiri brata komitopula David, Mojsije, Aron i Samuil opet na oružje, kod čega ih je pomogla borba novoga cara, mladoga Vasilija II. (976.-1025.), s protucarem Bardom Sklerom na Istoku (976.-980.). U prvi kraj braća su i opet zajedno primila vladanje nad oslobođenom svojom zemljom, no kad već prvih mjeseci pogibe David, kažu u sukobu s nekakim Vlasima (лapà TIVOV Blaxov) negdje oko Prespanskoga jezera, Mojsije pak zaglavi kod podsade grada Serâ (éppa), a Arona ubije (14. juna 976.) negdje u sofijskom kraju Samuil, „budući da je htio sebi prigrabiti svu vlast" (tv ἀρχὴν εἰς ἑαυτὸν σφετεριζόμενον), ostade jedinim bugarskim vladarom Samuil (976.-1014.) s prestônicom najprije u Prespi, a onda u Ohridu.

Za vrijeme teške borbe cara Vasilija II. s protucarem Bardom Sklerom raširi Samuil svoju vlast do Sofije i Dunava s jedne strane, a do Tesalije i Helade s druge. Stoga i dospje car Vasilije tek 986. da okrene svoje oružje protiv Bugara, koji su baš tada provalili u Peloponez. U nadi da će odlučnije uspjehe postići na sjeveru, gdje u taj par nije bilo bugarske vojske, car Vasilije okrene prema Sofiji, no Samuil vrati se žurno natrag i potuče ga do nogu kod poznata balkanskog prelaza zvana Trojanova vrata (17. aug. 986.). Sada je Samuil proširio vlast svoju na svu zemlju između Dunava i Balkana, preoteo Madžarima Srijem, a onda se proglasi bugarskim carem (βασιλεὺς τῶν Βουλγάρων) i obnovi u svojoj prestônici Ohridu bugarsku autokefalnu patrijaršiju, koju je car Ivan Cimisk još 971. ukinuo. Ujedno je okrenuo Samuil i na zapad, gdje je zauzeo

3 Annal. Hildesheim. Mon. Germ. hist. SS vol. III., 62. Annal. Altahen. maiores (o. c. SS vol. XX., 774) govore o dva bugarska poslanika (Bulgarinorum duo). 4 Gay, L'Italie méridionale 289 i dalje.