Dobralj bješe potomak neke odlične splitske porodice, a živio je kao svjetovnjak imajući uza se ženu i više djece; uz to su mu prigovarali i to, da zanemaruje svoje nadbiskupske dužnosti. Za njegova upravljanja splitskom crkvom zasio je papinsku stolicu Leon IX. (1048.-1054.), kojim začinje niz jakih papa iz epohe „borbe za investituru“. Odlučan privrženik južnofrancuskoga samostana Cluny i njegovih reformnih ideja, Leon IX. stalno je radio oko toga, da ih i provede, a osobito nove i stroge mjere protiv simonije i svećeničke ženidbe. I tako, kad je papa saznao, kako živi i šta radi nadbiskup Dobralj, pošlje u Split kao legata kardinala biskupa portuanskog Ivana; on sazva sinod i uze provoditi strogu istragu nad svim članovima dalmatinsko-hrvatskoga klera (inquisitionem cepit facere in capite et in membris). Nadbiskup Dobralj izvinjavao se, da ima „zakonitu ženu, koju je mogao uzeti po običaju istočne crkve,76 što nam jasno pokazuje snažni utjecaj Vizanta u Dalmaciji još u XI. vijeku, ma da je njena crkva već više od stotinu godina bila u vezi s Rimom. Ali legat ne uvaži njegove razloge, već ga u smislu punomoći, što ju je imao od pape, svrže s nadbiskupske stolice (oko 1050.). Dalja nam sudbina njegova nije poznata; čini se, da je još živio oko g. 1085. u Splitu."

Potkraj pontifikata Leona IX. došlo je opet do rascjepa među obje crkve, ali ovoga puta vodila se rasprava poglavito izmedu pape i patrijara Mihajla Kerularija zbog inače poznatih diferencija u nauku obiju crkvi. Budući da je Konstantin IX. Monomah iskreno želio, da se uspostavi sporazum, došlo je taj puta do trajna raskola više nespretnošću papinskih legata, u prvom redu kardinala Humberta, nego li prepredenošću patrijara Mihajla Kerularija. Pored toga situaciju je pogoršavalo i to, što je papa Leon IX. još prije nego su njegovi legati došli u Carigrad umr'o (19. aprila 1054.), a novi papa Viktor II. izabran je i introniziran tek poslije godinu dana (14. aprila 1055.). Sve je to presudno utjecalo na tečaj rasprava, a kardinala Humberta učinilo bezobzirnim i netaktičkim. Kad je potom patrijar papinskim legatima zabranio celebriranje mise, uđu oni u subotu 15. jula 1054. za vrijeme službe u crkvu Sv. Sofije, pođu glavnom oltaru i polože na nj akt izopćenja, što su ga vrlo žestokim riječima sastavili protiv patrijara Kerularija i njegovih privrženika. Ostavljajući crkvu stresoše na patos prašinu svojih nogu uz

76 Toma o. c. 46: „Habebat namque mulierem et filios quasi laicus, quos secum in archiepiscopali palatio tenebat; totum vero episcopium nonnisi vagitibus parvulorum et ancillarum tumultibus erat plen um (očito anegdota, koja se za šalu pričala u Splitu još u Tomino vrijeme); et cum crimen Dabralis archiepiscopi esset notorium, cepit se frivolis allegationibus excusare. Dicebat enim predictam mulierem sibi fore legitimam, quam ex consuetudine orientalis ecclesie secum poterat licite retinere“. O kardinalu biskupu Ivanu de Porto, poznatom pomoćniku pape Leona IX., gl. Drehmann, Papst Leo IX. und die Simonie. Leipzig 1908, 31-33.

77 Toma o. c. 46; Rački, Doc. 42. Gl. i Kaer, Dvije opatije 46 i dalje.

poklik: „Videat Deus et iudicet". I tako se najposlije ispunila davna želja Vizantije: papa je samo prvi biskup Zapada, koji na Istoku nema nikake vlasti. 78

O posljednjim godinama hrvatskoga kralja Stjepana I. ne znamo ništa zbog nestašice izvora. Nagađamo da je umr'o oko 1058., ali pouzdano znamo, da je bio sahranjen u crkvi Sv. Stjepana, što ju je nekoć podigla kraljica Jelena pod Klisom." Kralju Stjepanu rodila su se dva sina, Petar Kresimir i još jedan nepoznata nam imena, čiji sin bješe Stjepan, posljednji hrvatski kralj Trpimirove dinastije.

78 Gl. odličnu monografiju Bréhier, Le schisme oriental du XIe siècle. Paris 1899, 91-125.

79 Rački, Doc. 72.

IV.

Kralj Petar Kresimir IV.

(1058.-1074.).

Petar Kresimir IV. stupa na hrvatski kraljevski prijestô (o. 1058.). — Lateranski sinod u aprilu 1059. i njegovi zaključci. Papinski legat opat Majnard i posvećenje samostana Sv. Ivana Evang. u Belgradu (febr. 1060.). Zaključci splitskoga sinoda i zabrana slovenske liturgije (1060.). Papa Nikola II. potvrđuje zaključke splitskoga sinoda. — Papinski legat biskup Teuzo u Zadru i Splitu (1060.). Nezadovoljstvo Hrvata s potvrđenim splitskim sinodalnim zaključcima. Izvještaj Tome arhiđakona o tome. Rimljanin Ivan postaje trogirskim biskupom (1064.). Osnutak ženskoga samostana Sv. Marije u Kralj Petar Kresimir IV. daruje zadarski samostan Sv. Opadanje vojne organizacije vizantijskoga carstva.

Zadru (1066.).

Krševana (1067.).

Petar Kresimir IV. stiče carsku Dalmaciju (1069.). Büdingerova karakteristika kralja Petra Kresimira IV. - Ban Zvonimir i njegov rat s Korušcima (o. 1064.). Granice hrvatskoga kraljevstva u vrijeme Petra Kresimira IV. Bugarski ustanak Konstantina Bodina i sudjelovanje Hrvata u njemu (1073.). Širenje normanske vlasti u južnoj Italiji; vojvoda Robert Lukavi (Guiskard). Smrt Petra Kresimira IV. (1074.).

Kao sin dogarese Hicele i hrvatskoga kralja Stjepana I., Petar Kresimir IV. nosi imena obadvaju svojih djedova: Petra II. Orseola i Kresimira III. Kako mu se otac oženio još na početku XI. vijeka — poslije 1000. a prije 1008. — više je nego samo vjerojatno, da se rodio u Veneciji i primio odgoju na duždevu dvoru. Kad je stupio na prijestolje bješe jamačno već zreo čovjek, a nije nemoguće, da je starcu ocu potkraj vladanja bio suvladar. I s porodicom zadarskih Madijevaca bješe Petar Kresimir u dobrim rodbinskim odnosima, jer vidimo gdje nazivlje unuku priora zadarskoga i prokonzula dalmatinskoga Madija, Ciku (Cicca), svojom „sestrom“ (soror mea).1 Da je bio krunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije

1 Rački, Doc. 66. Ime Cika (Cicca, Cicha) kao da je pokraćena forma za Lucija, hipok. Lucika (up. Jireček, Romanen vol. II., 30). Svakako ne valja pisati Čika, jer to nije slovensko ime. Budući da je rod opatice Cike dobro poznat (gl. rodoslovlje na str. 486), bez temelja je kombinovanje nekih starijih i novijih historika o bližem srodstvu između kralja Petra Kresimira i Cike. U vrijeme, kad je bio zabranjen brak između rođaka do petoga i čak do sedmoga koljena, izričaji „sestra“ ili „brat“ ne znače mnogo.

(rex Chroatorum et Dalmatiarum) ne može da bude sumnje, ali nažalost nije nam se sačuvao spomenik, koji bi nam kazao vrijeme i mjesto toga događaja, a samo slutiti možemo, da se zbio u Belgradu, gdje je tada bio kraljevski dvor. Vidjesmo, kako još car Konstantin Porf. spominje Belgrad među hrvatskim gradovima (tò Beλóypadov); utemeljiše ga i izgradiše, kako mu pokazuje ime, Hrvati, a bješe središte naokolne sidraške županije. Ali pô vijeka docnije Belgrad se već spominje, za vojne dužda Petra II. Orseola, kao varoš (urbs) s građanstvom (cives) i s hrvatskim kraljevskim garnizonom pa je očito igrao odličniju ulogu u hrvatskoj

Slika 216. Zadarska isprava iz god. 1036. (Original, Zadar. arhiv). državi.2 Jesu li Belgrađani bili za svoje pridruženje Kresimiru Suronji i duždu Petru Orseolu nagrađeni i odlikovani, možda od kralja Kresimira III. ili njegova sina Stjepana I., ne znamo, no stoji, da je Belgrad već prije g. 1060. sijelo biskupa tada je to bio Teodosije i da mu je na čelu uprave stajao prior - tada Dragoslav - a to znači, da je Belgrad podignut na stepen slobodnoga autonomnog grada (civitas) po uzoru dalmatinskih, dosljedno tome, da je izuzet ispod uprave sidraške županije i njena tadanjeg župana Jurana.3 Privrženost kralja Petra Kresimira Bel

2 Gl. gore str. 475. Veoma je vjerojatno, da je u Belgradu još god. 1000. postojao kraljevski dvor.

3 Rački, Doc. 51-52 isprava a (isprava b je docniji falsifikat). Belgradska biskupija nije bila u stvari nova kreacija. Kad je naime Belgrad postao gradom, onda

gradu vidi se i iz toga, što je u njemu malo prije 1060. dao sagraditi benediktinski samostan Sv. Ivana Evanđeliste.

Međuto izabran je u Sieni u decembru 1058. papom firentinski biskup Gerhard i onda 24. januara 1059. u Rimu svečano introniziran na katedri Sv. Petra kao Nikola II. (1059.-1061.). Novi je papa odmah po tom složno sa svojim glavnim savjetnikom, arhiđakonom Hildebrandom, produžio svom energijom rad oko uklonjanja zlopotreba iz života zapadne crkve. Prije svega išao je za tim, da ukloni simonistički način popunjavanja crkvenih časti i da popravi način života klerikâ, napose da učini kraj svećeničkoj ženidbi. Zbog toga se sastao u aprilu 1059. u Lateranu sinod biskupa rimske dijeceze, koji je onda donio trinaest važnih kanona. Zaključeno je: I., da papu odsada biraju rimski kardinali-biskupi u sporazumu s ostalim rimskim klerom i građanstvom; onaj koji unapredak ne bi bio intronizovan na ovaj način, nema se smatrati „papom i apostolikom", nego „apostatikom“. II. Umre li papa ili drugi koji biskup, nitko ne smije da sebi prisvaja njegovu ostavštinu, već ona treba da pripadne potpuno njihovim nasljednicima. III. Nitko ne smije da prisustvuje misi (službi) svećenika, za koga se pouzdano zna, da ima konkubinu ili da živi s kakom ženom (subintroducta mulier). „Svećeniku, đakonu ili subđakonu, koji je i poslije objave našega svetog prethodnika Leona (IX.) javno uzeo konkubinu ili se nije rastao još ranije s uzetom, zabranjujemo u ime božije i apostola Petra i Pavla pjevati misu (službu) ili čitati evandelje i epistolu. Njemu nema više mjesta u prezbiteriju niti ima udjela kod crkvenih prihoda, dok mi ne izrečemo u toj stvari našu presudu.“ IV. „Oni svećenici koji žive u čistoći, kako su je obrekli još našem prethodniku, treba da kod onih crkava, za koje su posvećeni, zajedno jedu i spavaju, i da zajednički uživaju crkvene prihode provodeći apostolski, to jest zajednički život.“ V. Laici treba da crkvama marljivo daju desetinu i prvijence, a tako i milodare za žive i mrtve; s tom imovinom ima da raspolaže biskup. Tko toga ne bi učinio, bit će proklet. VI. Nijedan klerik ili presbiter ne smije primati crkvu od laika (t. j. privatno vlaništvo njegovo), ni džabe ni za pare. VII. Nitko ne smije da obuče monaško ruho zato, da postane opat. VIII. Nijedan svećenik ne smije da u isto vrijeme ima dvije crkve. IX. Nitko ne smije da bude simonistički posvećen ili uzdignut na koje crkveno dostojanstvo. X. Laici ne smiju suditi klericima. XI. Nitko ne smije da se oženi iz svojte sve do sedmoga koljena ili dok se zna, da postoji srodstvo. XII. Laik, koji u isto vrijeme ima i ženu i konkubinu, bit će proklet. XIII. Nijedan laik ne smije da hitno bude unaprijeđen na koji crkveni stepen, već on treba, kad svuče svjeje na drugom splitskom sinodu 928. obnovljena biskupija skradinska prenijela tamo svoje sjedište. Ali kad se to zgodilo, ne znamo, svakako poslije 1000. i prije 1060. Kad su Mlečani 1125. razvalili Belgrad, njegov se biskup opet vratio u Skradin i s tim imenom spominje se u ispravama.