upadnu u državu madžarskoga kralja Salamona i naročito opljačkaju kraj oko močvarâ Vuke nedaleko od njena ušća u Dunav.87 Krivnju s ovoga neprijatnog događaja bacali su Madžari na vizantijskoga komandanta Beograda; zbog toga provale 1071. kralj Salamon i herceg Géza u Srijem, osvoje vizantijski Sirmij (Mitrovicu), pređu potom Savu i zauzmu poslije tromjesečne podsade Beograd. Na to pošlje car Mihajlo VII. u madžarski tabor poslanstvo i zatraži mir, no Madžari ga odbiju; šta više, iduće godine okrenu Salamon i Géza na jug i prodru sve do Niša. Na povratku ponesu ruku mučenika Prokopija i svečano je sahrane u crkvi Sv. Dimitrija u Mitrovici. U tom su ratu Madžari trajno osvojili Srijem, dok su Beograd napustili.88

Provala Madžara u vizantijsko carstvo toliko je uzdrmala njegov ugled, da je poskorila ustanak Bugara, ogorčenih zbog nesmiljena utjerivanja poreza (1072.). Narodu se postave na čelo skopski boljari pod vodstvom Georgija Vojtjeha (Tewpɣios ó Boitáxos), potomka starog bugarskog plemićkog roda. Georgije ne htjede da uzme carski grimiz, već se u sporazumu s ostalim prvacima obrati srpskom knezu Mihajlu, tada gospodara Duklje (Zete), Humske zemlje (Zahumlja), Travunje (Trebinja), Rase i bivšega carskoga grada Kotora, 89 da im pošlje u pomoć vojske i jednoga od svojih sinova za vladara, jer se tada još dobro pamtilo, da je srpski vladalački dom u srodstvu s izumrlom bugarskom dinastijom cara Samuila. Mihajlo se odazva njihovoj želji i pošlje im 300 momaka pod vodstvom nekoga Petrila, a ujedno i najmlađega sina Konstantina Bodina, koga Bugari potom u Prizrenu proglase carem (3xotλeòç Booλyżpwv).90 Ali tom se prilikom Bugari obrate za pomoć i Hrvatima, koji im se i odazvaše. Očito je kralj Petar Kresimir mislio, da je propašću cara Romana Diogena oslobođen svake obaveze spram carstva.91 Međutim se brzo

87 Chron. Pict. e. c. 173: „Factum est autem tertio anno post adventum Cunorum (= 1071), Bisseni (= Pečenezi) per Albam Bulgaricam venientes transnataverunt flumen Zava in campum Buzias, et non modicam gentem captivorum et predarum diripientes, in suam terram abduxerunt." Campus Buzias nalazio se oko današnjega Pačetina nedaleko od Vukovara u županiji sremskoj; gl. Pauler, A magy. tört. Árpádházi királyok alatt vol. I., 557 bilj. 238; Hóman, Gesta Hungarorum 74–76.

88 Za ovu je vojnu glavni izvor Chron. pict. (e. c. 173-178); njeno kazivanje potvrđuju u glavnom i vizantijski pisci Nikifor Brijenij (ed. bonn. 100) i Ivan Kinam (e. bonn. 227). Glavno je djelo Pauler o. c. vol. I., 151–157.

89 Da su Kotor i Praprata bili u vlasti Mihajlovoj (ἐν Δεκατέροις καὶ Πραπράτοις) izrijekom kaže Skilice (Prokić, Zusätze nr. 68).

90 Za ovaj su ustanak glavni izvori Skilice (kod Kedrena e. c. vol. II., 714—719) i savremeni Nikifor Brijenij (e. c. 100-103), carski vojskovođa u tom ratu; Pop Dukljanin (e. c. 52-53) ima o tome veoma malo. Gl. još i Slatarski, Gesch. der Bulgaren 85-88.

91 Sudjelovanje Hrvata izrijekom pominje Nikifor Brijenij (o. c. 100) prikazujući politički položaj u vrijeme, kad je car Mihajlo VII. stupio na prijestô. „Car Mihajlo imao je bezbroj briga - kaže on jer su Skiti (= Pečenezi) pljačkali Trakiju

=

pokazalo, da je Vizantija jača, nego što su Bugari i njihovi saveznici računali. Poslije prvih uspjeha najprije bi potučen Petrilo kod Kostura (Kastoria) u Makedoniji, a u decembru 1073. sam Bodin kod Paunâ (Ταώνιον táw, srp. paun) u južnom dijelu Kosova polja; pače, Bodin bi zarobljen i odvučen u Antiohiju, otkud se tek oko 1077. s pomoću nekih mletačkih trgovaca spase bijegom i najzad vrati u Srbiju. I tako je bugarski ustanak, zaslugom carskoga vojskovođe Nikifora Brijenija, ugušen već poslije nekoliko mjeseci, Hrvatskoj pak navukao je privremeno neprijateljstvo Vizantije. 92

Još prije manzikertske katastrofe zateče Vizantiju težak udarac i na njenim zapadnim granicama, a to je konačni slom vizantijske vlasti u južnoj Italiji. Oko godine 1047. naime imali su Normani u južnoj Italiji tri nezavisne vojvodine. Grof Rikard vladao je Aversom kod Napulja, grof Humfred Apulijom a njegov brat Robert Gviskard Kalabrijom. Uto se našao nov takmac oko vlasti nad južnom Italijom papa Leon IX. zamislivši, kako bi s Vizantincima u zajednici istjerao Normane iz Italije. Ali nahrup njegov 1053. svrši s potpunim porazom kod grada Civitate (nedaleko od male jadranske luke Termoli), dok je definitivni rascjep između istočne i zapadne crkve, skoro po tom onemogućio svako zbliženje između Carigrada i Rima (1054.). Kad je poslije smrti grofa Humfreda grof Robert sjedinio s Kalabrijom još i Apuliju (1057.), papinski je dvor na poticaj arhiđakona Hildebranda promijenio politiku: on se naime približio Nor

i Makedoniju; pleme Slovena (t. j. pobunjeni Bugari), otresavši sa sebe jaram rimski, pustošilo je i pljačkalo Bugarsku; Skoplje i Niš se pobuniše, pa i sam Srijem i krajevi oko rijeke Save i podunavski gradovi do Vidina bijahu u nevolji (naime zbog provale Madžara). S druge pak strane Hrvati i Dukljani odmetnuvši se opustošiše čitav Ilirik (ἐκεῖθεν δ' αὖθις Χωροβάτοι καὶ Διοκλεῖς ἀποστάντες ἅπαν τὸ Ἰλλυρικὸν κακῶς διετίδουν).“ „Unter den Xapoßátot sind offenbar die heutigen Kroaten zu verstehen“, kako je dobro opazio već Seger, Byzant. Historiker des X. und XI. Jahrh. Nikephoros Bryen. München 1888, 49-50), a onda i Jireček (Gesch. der Serben vol. I., 235), ali ne mogu da se složim s njegovim mišljenjem, da su Hrvati onom prilikom „die byzantinischen Küstenstädte Dalmatiens (t. j. Zadar, Trogir i Split) beunruhigt“, jer znamo pouzdano, da su tada, 1073., već od duže vremena dalmatinski gradovi (sjem Dubrovnika i Kotora) pripadali vlasti hrvatskoga kralja Petra Kresimira (up. gore str. 522). Da se pod izričajem Ilirik ima da razumije kraj oko Drača, kaže izrijekom sam Nikifor Brijenij (Δυρράχιον . . . ὁ μητρόπολίς ἐστι τοῦ Ἰλλυρικοῦ). Skilice nasuprot identifikuje Srbe (t. j. Dukljane) Hrvatima (e. c. 714: τὸ τῶν Σέρβων ἔθνος, οὓς δὴ καὶ Χρωβάτας καλοῦσι), a u tome se za njime povodi njegov epitomator Ivan Zonara (ed. Teubner. vol. IV., 223): στὸ τῶν Χροβάτων ἔθνος, οὓς δὴ καὶ Σέρβους τινές (t. j. Skilice) καλοῦσι). Ali jedva može da bude sumnje, da je to Skilicova zabuna, nastala zbog plemenske srodnosti (navlaš istovjetnosti jezika) Hrvatâ i Srbâ, upravo zbog sudjelovanja Hrvata u tim bojevima. Zato je svako sentimentalno tumačenje ovoga mjesta, u smislu moderne ideje narodnoga jedinstva, deplasirana.

92 O tom ustanku up. Rački, Borba 181-185; Петровъ, Константинъ Бодинь (u zborniku u čast prof. Lamanskomu. Petrograd 1883, 239 i dalje); Jireček, Gesch. der Serben vol. I., 234–235. Slatarski 1. c.

manima uvidjevši, da će od toga imati više koristi s jedne strane protiv protupape Benedikta X. i rimskoga plemstva, koje se ne htjede da odreče dotadanje uloge kod papinskoga izbora, a s druge, u slučaju nužde, i protiv rimsko-njemačkoga cara. S tim u vezi papa Nikola II. dao je u augustu 1059. u leno grofu Rikardu Kapuu, koju je baš tada osvajao, a grofu Robertu, kao vojvodi, Apuliju, Kalabriju i Siciliju. Tada pregnuše oba normanska kneza da ostvare svoje nove titule: Rikard „knez od Kapue" zauze u maju 1062. taj grad, dok se Robert dade s bratom Ro

Slika 223. Fragment crkvena ukrasa (Split, krstionica).

gerom na osvajanje Sicilije. Već 1071. zauzeo je Mesinu, a 1072. poslije duže podsade Palermo, no definitivno biše Arapi iz Sicilije istjerani tek 1090. U isto vrijeme udari Robert još i na vizantijske ostatke u Apuliji i osvoji redom Otranto, Brindizi i Bari. Sa zauzećem Barija (16. apr. 1071.), poslije dugotrajne podsade počevši od 5. augusta 1068., svršila se najposlije borba Normana za carsku južnu Italiju.93

93 Gl. o tome Heinemann, Gesch. der Normannen vol. I., 110-228; Chalandon, Histoire de la domination Normande vol. I., 112-225.

Petar Kresimir IV. preživio je samo za kratko vrijeme ojačanje susjedne normanske vlasti, a tako i tragički svršetak bugarskoga ustanka od 1073., kod kojega su sudjelovale i neke njegove čete. Umro je oko polovine 1074. i bi sahranjen u atriju crkve Sv. Stjepana pod Klisom; još u XIII. vijeku postojao je njegov sarkofag. 94

Petar Kresimir IV. najslavniji je hrvatski vladar, koliko se može danas kazati prema izvorima, kojima se služimo. Za njegova su vladanja granice hrvatske države bile najšire: od Drave do Neretve i od mora do Drine. On je prvi od hrvatskih vladara obistinio njihovu stoljetnu težnju za ujedinjenjem carskih gradova i otoka s Hrvatskom u jednu administrativnopolitičku cjelinu, i time je pravi osnivač „kraljevine Hrvatske i Dalmacije", kako ona ulazi u dalju historiju. Od njega nam se sačuvalo najviše diplomatičkih dokumenata; zato je i ostalo ime njegovo u dubokoj uspomeni i docnijem pokoljenju. Ali kolikogod se ispoljuje veličina Petra Kresimira u spoljašnjoj politici sa svojim golemim uspjesima „na moru i suhu“ i sa svojom diplomatskom vještinom u opsegu hrvatske interesne sfere onoga vremena, toliko ona zaostaje kod ocjene kraljeve nutarnje politike. Petar Kresimir vladao je u vrijeme, kad je rimska kurija započela da provodi reforme u korist centralizacije zapadne crkve s izrazitim latinskim značajem. Primivši odgoju u Veneciji i rođen od majke Mlečanke, Petar Kresimir imao je prirodno za latinsku civilizaciju možda i suviše jake simpatije. I ako se ne možemo složiti s Rusom Smirnovom, koji kaže, da je slovenstvo Petru Kresimiru bilo i tuđe i nepoznato" (чуждои незнакомо), iраk moramo priznati, da ga nije toliko cijenio, kako bi kao Hrvat trebao i kako su to baš uži hrvatski državni interesi tražili. On sam doduše nije doživio nesrećne posljedice svoje nutarnje politike, no njegovi će nasljednici imati da od nje pate, dok najposlije proces ne svrši kobnom godinom 1102.

Veoma je vjerojatno, da nam je sačuvan lik Petra Kresimira na onoj zagonetnoj ploči u splitskoj krstionici, koja pokazuje nekoga hrvatskoga vladara, jamačno XI. vijeka, gdje sjedi na prijestolu s krunom na glavi a s krstom i državnom jabukom u rukama. Ova je ploča fragment veće cjeline, a nalazila se nekoć u splitskoj stolnoj crkvi kao dar nekoga

94 Toma e. c. 55: „Ibi namque magnificus vir Cresimir rex. in atrio videlicet basilice Sancti Stephani tumulatus est cum pluribus aliis regibus et reginis.“ Ostaci ove važne crkve još nijesu nađeni; to je danas najvažniji zadatak hrvatske arheologije. Možemo se nadati, da će nam njeno otkriće unijeti bar toliko svjetlosti u historiju, koliko je unijelo Bulićevo otkriće crkve Sv. Marije Vrijeme kraljeve smrti određuju događaji, što se zbiše s dolaskom njegova nasljednika Slavca. Još 1073. pomenut je Petar Kresimir u jednoj ninskoj ispravi (Rački, Doc. 95).

95 Profesor beogradskoga universiteta Ćorović kaže u najnovijem svom radu (Босна и Херцеговина. Срп. Књиж. задр. Поучник I. Beograd 1925, 39—40): „Њом (t. j. Босном) за кратко владају, сем домаћих господара, Хрваши, Византинци, Словени из Маћедоније, па најпосле Срби из Зете.“