hrvatskoga vladara, Veze Petra Kresimira IV. s latinskim splitskim klerom i građanstvom bile su jake i prijateljske, kako to pokazuje priključak Dalmacije Hrvatskoj oko 1069., svakako jače od onih kralja Tomislava ili Stjepana Držislava. Zato je i vjerojatno, da u liku onoga hrvatskoga vladara, možemo da gledamo lik Petra Kresimira IV.96

96 Gl. odličnu radnju, što ju je publikovao Karaman, Basrelijef u splitskoj krstionici. Vjesnik za arh. i hist. dalm. 1924-25. Split 1925. Ovom je radnjom definitivno riješeno pitanje, da li je to svetački ili profani motiv. Ploča je nekoć bila dio „ograde oko oltara ili kojeg drugog objekta crkvenog namještaja“. O vremenu postanka misli Karaman ovako: „Fakat je, naime, da je pojava ljudske figure u doba čiste pleterne ornamentike izuzetna, i tek pri izmaku ovog stila, u nas oko polovice XI. vijeka, postaje ona češća. Iz toga slijedi svakako samo neka veća vjerojatnost, da je ova ploča iz kasnijeg perioda pleterne dekoracije" (o. c. 24 bilj. 51). Ovaj se lik od Kukuljevićevih vremena rado dovodi u vezu s kraljem Tomislavom, ali po mom mišljenju nije to opravdano. Veze između Tomislava i Splita bile su samo kratkotrajne (925.—928.), a vidjesmo, da Tomislav baš nije bio oduševljen pravcem i radom ovoga splitskog sinoda (gl. gore str. 420.). Sasvim je to drugačije kod Petra Kresimira IV. ili Dmitra Zvonimira, jer su njihove veze s romanskim Splitom bile ne samo stalne, nego još i intimne. Vjerojatnije je stoga, da lik splitske krstionice prikazuje jednoga od njih dvojice. Pitanje tipa same krune koji je više zapadan nego li istočan ne može da bude odlučno za datiranje lika, jer su krunu hrvatski vladari Xl. vijeka mogli da baštine od ranijih svojih prethodnika. Najposlije tvorac lika koji je lako mogao da bude i stranac zapadnjak — jamačno nije radio po modelu, a nijesu li hrvatski vladari mogli imati više kruna? Mletački ljetopisac đakon Ivan izrijekom kaže, kako se Kresimir Suronja bunio protiv brata Svetislava, jer mu je na prijevarni način oteo „regni diadema“. Izričaj diadema, nasuprot corona, kao da podsjeća na one diademe zlatne kolobare bez pokrivena tjemena kojima viđamo na sačuvanim različitim likovima okrunjene vizantijske vladare, ali ima i takih, kod kojih se ističe normalna kruna. Ne valja smetnuti s uma, da je Stjepan Držislav oko 988. dobio kraljevska insignija iz Carigrada. Dalje treba podsjetiti još i na to, da su sinovi oca kralja trebali da dijele državnu teritoriju, to jest svaki je sin bio kralj u svom dijelu države pod starješinstvom najstarijega brata. Zar nije vjerojatno, da je najstariji brat nosio krunu, a ostala braća diademe? Zato je vjerojatno, da je ono na liku splitske krstionice normalna hrvatska kraljevska kruna, pored koje je moglo da bude još i diadema za kraljevu braću.

V.

Kralj Slavac

(1074.-1075.).

Neretljanska oblast. Velikaš Slavac postaje hrvatskim kraljem (u drugoj polovini 1074.). - Papa Grgur VII.; njegovo pismo danskom kralju Sweinu Estridsonu (25. jan. 1075.). - Južnoitalski normanski grof Amiko i njegova navala na Hrvatsku (u jesen 1075.).

Splitski sinod (nov. 1075.). Venecija i dalmatinski gradovi (febr. 1076.).

Smrt kralja Petra Kresimira bješe znak, na koji se opet podiže pojačanom snagom ona još 1064. suzbita hrvatska protureformistička stranka. Po baštinskom pravu trebalo je da prijestolje zapadne hercega Stjepana, tada koliko danas znamo - jedinog muškog potomka dinastije Trpimirovića.1 Uza nj bez su sumnje bili dalmatinski gradovi sa svojim biskupima i priorima, a tako i većina hrvatskih velikaša, odanih pokojnom kralju. Ali događaji su pošli ipak drugim putem, jer veća čest hrvatskoga naroda sa slovenskim svećenstvom, ogorčena zbog zabrane svećeničke ženidbe i slovenske liturgije, koju je ona tajno ipak i dalje kako tako njegovala, izazva snažnu reakciju, poduprtu možda i od strane vizantijskoga carstva, kivna zbog nedavna sudjelovanja hrvatskih četa kralja Petra Kresimira u bugarskom ustanku.2 Ishodište toga pokreta bješe bivša Neretljanska oblast, koja se tada zvala Primorje (Maronia), a stajao joj je na čelu „morski župan“ noseći ujedno i naslov kneza Primoraca (dux Marianorum, morsticus sc. iupanus). Središte toga Primorja bijaše u vrijeme Petra Kresimira grad Omiš, na ušću Cetine, ali na njenoj lijevoj obali, dok mu je predstojao kao „morski“ župan ili knez Primoraca Rusin, čiji je brat bio

1 Herceg Stjepan navodi u jednoj ispravi od 1078. još i nekoga neimenovana sinovca ili nećaka svoga (ad mei nepotis bona; Rački, Doc. 119); to će po svoj prilici biti sin neke njegove inače nam nepoznate sestre (a možda i brata).

2 Na uplitanje vizantijskoga carstva već je prvi upozorio Gfrörer, Byz. Gesch. vol. II., 238-240, a onda Šufflay, Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075—1180). Zagreb 1901, 8—10.

3 Ovaj kraj pozna i Toma pod imenom Maronia (o. c. 41, 45). Mletački đakon Ivan daje Družaku, neretljanskom knezu titulu Marianorum iudex (e. c. 113). U ispravama pominje se prije god. 1074. Rusin kao morsticus (od hrv. more), a od 1076. do 1089. neki Jakov kao dux Marianorum i morsticus (Rački, Doc. 98, 111, 113, 117, 128, 132, 135, 147, 149).

4 Up. o tom imenu, koje bješe poznato i u južnoj Italiji kao Rusianus (Russus, Russo, 'Poócios), Jireček, Romanen vol. II., 54-55.

Slavac. Budući da je u tom kraju sjedjelo pleme Kačića, jamačno ne činimo griješke, ako tvrdimo, da su Rusin i brat mu Slavac bili pripadnici toga jakog plemena, kojega su praoci možda nekoć bili poznati nam neretljanski knezovi IX. i X. vijeka; to bi se čak moglo zaključiti iz titule knez (dux), koja nesamo što sama po sebi uključuje spomen na nekadanje vladare ovoga kraja, nego i na izvjesni izuzetni položaj, s jedne strane spram vrhovnoga gospodara, hrvatskoga kralja, i s druge spram hrvatskoga bana i županijskih oblasti."

Knez Rusin umro je još za života kralja Petra Kresimira ostavivši udovicu nepoznata imena i sina Petra Slavca, koji se svi ističu kao dobrotvori samostana Sv. Petra u Selu (de Selo), utemeljena od Splićanina Črna, sina Gumajeva, oko 1064. Da li je po bratovoj smrti županom ili knezom Primorja postao Slavac, ne znamo, ali da je on oko toga vremena zaigrao odličniju ulogu u hrvatskoj državi, izvan svake je sumnje; šta više, u jednom se spisku, napisanu na osnovu tradicije u docnije vrijeme, pominje još prije kralja Dmitra Zvonimira jedan Slavac kao (hrvatski) ban.8

=

setinic, setinico (o. c. 90)

=

=

=

=

=

=

5 Ime Slavac tradirano nam je u registru samostana Sv. Petra u Selu (danas Rat u župi Jesenici k istoku Krila u Poljicama nedaleko od Splita), napisanom potkraj XII. vijeka beneventanskim pismom (sada u kaptol. arhivu u Splitu), kao Slaviz rex (Rački, Doc. 98) ili Slavizo rex (o. c. 129). Ono dakle pripada skupini: Adamiz, Adamizo, Adamiço (o. c. 73, 80, 93, 95, 96) Adamыc (dan. Adamac); Budiz, Budizo, Budiço, Budeç (o. c. 54, 62, 67, 73) Budыc (dan. Budac); Vilkizo, Vilchiço (o. c. 62, 73) Volksc (dan. Vukac); ili Bravizo (o. c. 92) Obrovьc (Obrovac, dan. Obrovica kod Nina); sütnik (satnik ili stotnik); silva que dicitur lusiz (o. c. 92) lužьc (lužac). Prema tome nema sumnje, da ono i označuje poluglas ы (up. još Zirno (o. c. 40, 61) = Čыrno; Pirvo (o. c. 41) Pыrvo; Pirvana (o. c. 16) = Pыrvana; Pirvanego (o. c. 52) Pыrvanêg; Kernic (o. c. 199) Čгьnьc, Črnac); dakle ima se ime hrvatskoga kralja pisati Slavac (Slavыс), a nipošto ne Slavic ili čak Slavić, kako se to redovno radi. Glas ċi è transkribirali su u latin. spomenicima toga vremena sa k ili g, pa čak još i u XII. i XIII. v., n. pr. Zaron gradskich gradšćak (= o. c. 96). Korijen imena Slavac je slava gloria (Miklošić, Personennamen nr. 346) i glasi još i Slavo, Slavыko (demin.), Slavonja (augment.) (o. c. 175), a kao žensko ime Slava, Slave, Slavica, Slavuša (sva ta imena pominju se već u ispravama XIII. i XIV. v.). U latinizovanoj formi pominje se i kao Slavus ili per analogiam Sclavus. U Dubrovniku pojavljuje se u romanizovanoj formi Slabba (u XI. v.), otale onda i ime poznate porodice tal. Slabba, hrv. Slabić (1253); up. Jireček, Romanen vol. II., 76.

=

=

=

=

6 Kinam (u XII. v.) nazivlje Kačiće tò Karţiníwv dvos (ed. bonn. 249). Hrvatski je glasilo lat. dux jamačno knez (tako 1167: „ego Nicola kenesius Alemyissii (= Omiš)“, Smičiklas, Cod. dipl. II., 116; o. 1220.: „Andreas rex Hungariae iubet Malduco duci Kacheto rum totique suae generationi", Smičiklas o. c. III., 187). O Kačićima up. Klaić, Hrvatska plemena od XII. do XVI. v. (Rad vol. 130, 14—30).

7 Rački, Doc. 98; Kaer, Dvije opatije 9 i dalje. Temelje crkve Sv. Petra u Selu otkrio je Bulić, up. Bulić-Skok, Natpis Petra Crnoga. Sarajevo 1918 (iz Glasnika). Ime Gumaj deminutivna je forma od Geminianus (Jireček, Romanen vol. II., 38; vol. III., 33).

3 Taj je spisak dopisan na fol. 14b samostanskoga registra gotskim pismom XIV. li XV. v. Štampao ga je i Rački, Doc. 486 no s griješkom u komentaru, kao da je i on napisan još u XII. v., kao ostali tekst nad tim spiskom. Gl. moj Priručnik vol. I. 1., 379.

to

Svakako stoji, da se Rusinov brat Slavac po smrti kralja Petra Kresimira postavio na čelo hrvatskih nezadovoljnika, a ovi su ga onda proglasili kraljem (u drugoj polovini 1074.). U takim prilikama herceg Stjepan koji je možda u prvi čas po stričevoj smrti upravljao državnim poslovima morao je ili kušati da oružjem održi svoje pravo na krunu, ili je se odreći. „Pritisnut teškom bolešću - - priča on sam sazvao sam časne svećenike kraljevine Hrvatske, da nađu lijeka mojim grijesima. Tada sam se po njihovu savjetu dao prenijeti u samostan Sv. Stjepana Prvomučenika (nedaleko od Splita), gdje sam se odrekao moje časti i ondje sebi odredio mjesto za grob preporučivši se molitvi opata toga samostana“.9 Ali kralja Slavca ne htjedoše da priznadu ni dalmatinski gradovi jest Latini - kojima se pridruži još i hrvatski Belgrad, 10 ni znatan dio hrvatskih velikaša, pa tako mu se nije poklonila čitava hrvatska zemlja. Iz oskudnih vrela saznajemo samo to, da je uza nj bio ban Petar inače nepoznata roda, župan Zaruba, tepči Budimir i satnik Vukan; u njihovoj je pratnji došao u Omiš i izrekao u crkvi Sv. Petra u Priku presudu u nekoj parnici. U kakom je odnosu bio Zvonimir, ban kralja Petra Kresimira, spram kralja Slavca, nije zabilježeno, ali prema onome, što će se docnije zbiti, nema sumnje da mu je bio protivnik. Ovi pak, videći gdje se slabić herceg Stjepan odrekao krune, a sami nijesu mogli pomišljati na uspješnu akciju protiv kralja Slavca, obrate se svetoj stolici za pomoć javivši joj, da su hrvatskom državom obladali "heretici“.

Tada je, po smrti pape Aleksandra II. (21. apr. 1073.), sjedio na prijestolu Sv. Petra dotadanji arhiđakon Hildebrand kao Grgur VII. (1073. do 1085.), po Rankeovu mišljenju, „možda najveća crkvenopolitička ličnost sviju vremena“. Snažna mu ličnost i ideja Božjega carstva na zemlji pod vodstvom pape kao zastupnika Isusom postavljene apostolske vlasti, već su često ocijenjene.12 Tako je isto poznato, da je Grgur VII. borbom za investituru malo po malo izazvao općenu borbu za svjetsko gospodstvo pregnuvši, da kao neograničeni upravljač crkve steče prevlast nad svima

9 Rački, Doc. 119: „lo Stefano, già nobile duca di Croati, oppresso da grave infermità ho fatto chiamare i venerabili sacerdoti del regno di Croatia per ritrovar rimedio di miei peccati, per buon conseglio di quali mi ho fatto portare al monasterio di san Stefano Protomartire; et ivi feci deposito di tutta la mia dignità, et ivi elessi la mia sepoltura raccomandomi all' orationi dell' abbate del medemo monasterio." Nažalost još dosada nije nađen latinski original toga samostanskog registra.

10 To izlazi iz isprave od 8. febr. 1076., na kojoj su potpisani i belgradski biskup Prestancije i Ivan opat Sv. Bartola kod Knina (Rački, Doc. 101-102).

11 Rački, Doc. 98. O starinskoj crkvi Sv. Petra u Priku, koja još i danas postoji donekle pregrađena, up. Bulić-Karaman, Crkvica Sv. Petra u Priku kod Omiša i graditeljstvo ranijeg Srednjeg vijeka u Dalmaciji. Split 1923 (iz splitskog „Vjesnika“).

12 Od goleme literature skrećem pažnju samo na ova dva djela, kojima sam se služio: Hampe, Deutske Kaisergeschichte in der Zeit der Salier und Staufer. Leipzig 19163, 45 i dalje; Hauck, Kirchengeschichte Deutschlands vol. III. Leipzig 1906, 753 i dalje.