Tek poslije pada kralja Slavca mogao se sastati na poziv papinskoga legata, nadbiskupa Gerarda, sinod u Splitu. Prisustvovali su mu pored splitskoga nadbiskupa Lovre svi njegovi sufragani: Stjepan zadarski, Ivan trogirski, Grgur rapski, Prestancije belgradski, Grgur kninski (chroatensis) i Vasilije osorski; značajno je, što se ne spominje krčki biskup, dokaz, da u toj biskupiji još uvijek nijesu poslije Zdedine uzurpacije nastale sređene prilike. Pored biskupâ došli su na sinod jamačno i opati pojedinih samostana, od kojih su nam iz onoga vremena poimence poznati: Petar opat Sv. Krševana u Zadru, Dobre Sv. Stjepana kod Splita, Petar Sv. Ivana Evand. kod Belgrada i Ivan Sv. Bartola kod Knina.39 Akta ovoga sinoda nijesu sačuvana, ali su na njemu već s obzirom na nedavne događaje svakako opet proglašeni poznati nam splitski sinodalni zaključci od marta 1060., naročito oni, koji su se odnosili na svećeničku ženidbu, heretičku simoniju svećenstva i laika svake vrste i zabranu slovenske liturgije.1o Ali taj se sinod zabavio i pitanjem nutarnjega uređenja dalmatinsko-hrvatske crkve i obnovio je još 928. ukinutu biskupiju u Ninu. Teritorija obnovljene ninske biskupije sastavljena bje od nekih dijelova zadarske, pod koju je tada pripadao i sam Nin, i jamačno od zapadne polovine županije ličke na sjevernoj strani Velebita, gdje se do toga vremena vjerojatno sterala vlast krčke biskupije. Pred razlaz sinoda još je papinski legat imao da izvrši jednu presudu. Poznato nam je, da je godine 1060. papinski poslanik Teuzo, biskup u Orvietu, dosudio samostanu Sv Krševana u Zadru crkvicu Sv. Ivana na otoku Telaščici, koju je najprije zadarski prior Grubina darovao tom samostanu, a onda mu je opet htio da oduzme.42 Međutim poslije toga zgodilo se, da je tu crkvicu sebi prisvojio zadarski biskup

41

vodi u vezu propast kralja Slavca s politikom Grgura VII. (Byzant. Gesch. vol. II., 238: "... ohne Zweifel dies, dass der Papst, welcher den Legaten (sc. Gerhard) ausschickte, die Umwälzung (= pad Slavčev) gebilligt, wo nicht gar gefördert habe.“

39 O tom samostanu up. Ekskurs III. na kraju knjige.

40 Ovo naime znače riječi legata Gerarda sa splitskoga sinoda: „Ego Girardus s. Romane eccl. apocrisarius Sipontineque sedis gracia dei archipresul, missus a domino Gregorio papa partes in istas (dakle i zbog Slavčeva nastupa na prijestô), statui sanctam synodum Spalatina in urbe sedens universo cum cetu, firmans vera, exsecrans illicita, respuens falsa“ (Rački, Doc. 99). Na rimskom sinodu 9. marta 1074. papa Grgur VII. opet se digao protiv svećeničke ženidbe i simonije (Jaffé-Löwenfeld, Regesta vol. I., 603 (nr. 4827).

41 Obnovljenje ninske biskupije pominje Toma (e. c. 54): „In hac sinodo restauratus est episcopatus Nonensis“, a tako isto i to, da je prije osnutka senjske biskupije (1185.) krčka imala svoje župe na hrvatskom kopnu (o. c. 44). God. 1185. imala je ninska biskupija „has parochias: Nonam, totam Lucam et medietatem Lice", dok je drugu polovicu Like upravo tada dobila novoosnovana biskupija krbavska, koje je teritorija dotada potpadala pod Split (Smičiklas, Cod. dipl. vol. II., 193). Vjerojatno je dakle, da je novoosnovanoj ninskoj biskupiji 1075. pripala uz Nin i lučku županiju već onda zapadna polovina Like.

42 Gl. gore str. 509.

Stjepan (poslije 1066. a prije 1075.) i stoga se sada na splitskom sinodu i potužio opat Petar papinskom legatu predloživši mu ujedno i ispravu biskupa Teuza. Na to je nadbiskup Gerard, pristankom svega sinoda, ponovo dosudio samostanu Sv. Krševana onu crkvicu ili bolje reći njen zemljišni posjed, naime vinograde i maslinik - zapovjedivši biskupu Stjepanu, da je predade opatu Petru.48 Tada je već dvanaestu godinu čamio u Splitu u tamnici onaj svećenik Vuk, koji je 1063. organizovao hrvatski otpor protiv zabrane slovenske liturgije. Budući da je papa Aleksandar II. pred smrt odredio, da se svi oni, koji su za njegova pontifikata dopali tamnice, puste na slobodu, nadbiskup Gerard udovolji tada posljednjoj želji prethodnika Grgura VII., ali tek onda, kad je nesrećni svećenik položio prisegu na moći Sv. Dujma u stolnoj crkvi splitskoj možda pred sakupljenim sinodom da „nikad više ne će natrag pasti u herezu, koje se odriče" (ut in abiuratam heresim nunquam relabi deberet) i da se ostavivši Hrvatsku i Dalmaciju, nikad više ne će u nju vratiti“.45 Kad je poslije toga pošao nadbiskup Gerard u Rim, da izvijesti papu o svom djelovanju i da mu predloži sinodalne zaključke na potvrdu, pošao je s njime i svećenik Vuk; šta više, njemu bi dozvoljeno, da stupi pred Grgura VII. dokaz, da u njemu ne smijemo da gledamo pustolova.46 Papa je potom potvrdio obnovljenje ninske biskupije, a na to je u Ninu izabran od svećenika i građanstva biskupom neki Formin, koga onda posveti nadbiskup Lovro potkraj 1075. ili odmah na početku 1076. Pojava grofa Amika na istočnoj obali Jadranskoga mora nije nikako mogla da ide u račun republici mletačkoj. Tada je sjedio na duždevoj stolici Dominik Silvio (1071.-1084.), muž Teodore, sestre cara Mihajla VII., odlikovana titulom protoproedra. Normanska navala na dalmatinsku obalu dade mu eto priliku, da pokuša, ne bi li opet uspostavio poslije više decenija mletačku vlast u nekadanjim carskim varošima i ostrvima. Ali istup grofa Amika ogorčio je i vojvodu Roberta Gviskarda,48 koji je

43 Rački, Doc. 99.

44 Gl. gore str. 514.

47

45 Toma o. c. 54. Ovim je riječima jasno označen hrvatski protureformistički pokret od 1063.-1064. kao heretički, dakle su i njegovi privrženici u očima rimske kurije heretici.

46 Toma l. c. . . . sed cum eo (sc. Girardo) Romam adiens apostolico se conspectui permitteret exhiberi."

47 Krause (Die Byzantiner des Mittelalters. Halle 1869, 228) kaže: „Mit dem Titel póεopos bezeichnet Anna Komnena höhere Beamtete überhaupt und scheint derselbe sich dem Begriffe von Senator zu nähern. Der пpwtonpócopos war einer der höchsten weltlichen Verwaltungsbeamten der Stadt, etwa ein Vorsitzender oder Präsident des Senats."

48 Vilim Apulski, Gesta Roberti Guiscardii 1. III. v. 390 i dalje (Mon. Germ. hist. SS vol. IX, 273): „Hunc (sc. Amicum) . . . dux oderat et quia fines Dalmaticos sine velle suo temptavit adire."

49

baš tada bio u dobrim vezama s carem Mihajlom VII., jer se jedna njegova kći vjerila s carevićem Konstantinom i već nalazila u Carigradu na odgoji. Zato se dužd i mogao nadati, da mu s te strane ne će biti smetnje. Nekako potkraj 1075. otplovi on iz Venecije s brodovljem i vojskom, i doskora protjera grofa Amika i njegove Normane s dalmatinske obale.50 Kad se ratoborni grof vratio u Apuliju, pobuni se poslije dvije godine (1078.) sa svojim stričevićem Petrom od Trana i još s nekom drugom normanskom gospodom ponovo protiv vojvode Roberta Gviskarda, ali bi poražen i primoran na pokornost; 51 posljednji nam se puta spominje u u jednoj ispravi godine 1087.52 Sin njegov Gotfrid stupio je još 1083. u vizantijsku službu, gdje je znao da sebi izvojšti odličan položaj na carigradskom dvoru.53 Međutim je dužd Dominik Silvio nametnuo svoju vlast varošima Splitu, Trogiru, Belgradu i Zadru, a možda i Ninu, pa uze naslov dužda Dalmacije (dux Dalmatie). U jednom dalmatinskom gradu, najvjerojatnije u Splitu, sabra on 8. februara 1076. oko sebe mnoštvo odličnika iz pomenutih gradova, našto se oni njemu kao „svome gospodaru“ (seniori nostro) obvezaše zasebnim ugovorom, „da od toga dana nitko od građana, ni sâm ni ma na čiji podstrek, ne će dozivati Normana ili kojih drugih stranaca u Dalmaciju“. Tko ovaj ugovor prekrši i ne bi se mogao legalno opravdati, izgubit će u smislu „rimskoga zakona“ život i imovinu, od koje će polovica pripasti duždevoj komori, a polovica onom gradu, u kojem bi se taki prekršitelj našao. Na taj ugovor obavezali su se poimence u ime Splita prior Stjepan Valiza i tribun Gaudin s desetoricom građana, u ime Trogira prior Vital i arhiđakon Sabaudije sa

49 Chalandon o. c. vol. I., 264.

50 Dandolo 1. c. 248: „In quo tempore Normanni Dalmatinorum fines invaduunt et destruunt. Dux igitur egressus est eos abire coëgit."

51 Chalandon o. c. vol. I., 251–256 i Heinemann o. c. vol. I., 289–292. 52 Codice dipl. Barese vol. I., 61 (juni 1087.): † Signum Amici comitis.

53 Heinemann o. c. 330. Ovaj će se Gotfrid nešto docnije opet javiti u vizantijskoj službi na dalmatinskim obalama (gl. niže u poglavlju VII. o kralju Stjepanu II. i Petru).

54 Rački, Doc. 101-102: „ut ab hac die in antea nunquam nullus nostrorum civium audeat adducere Nortmanos aut extraneos in Dalmatiam, aut per se ipsum vel quovis ingenio." Ove nam riječi lijepo objašnjavaju nedavne događaje, naime da su dalmatinski građani pozvali grofa Amika u pomoć, i to po nagovoru (zar legata Gerarda). Dalje se određuje u ispravi kazna za prekršitelja ugovora (huius foederis prevaricator), koji „,iudicetur per iudicem erga Romanam legem, que in presenti pagina scripta esse videatur in IV capitulo eiusdem legis: „Quia si quis inimicos infra provinciam invitaverit aut introduxerit, anime sue incurrat periculum et res eius inferantur in erarium." Ovdje se isprava poziva na cap. IV. zakona (edictum) langobardskoga kralja Rotharisa od 22. nov. 643., koji u izdanju Bluhme-ovu (Mon. Ger. hist. Leges vol. IV., 13) glasi: „Si quis inimicum intra provinciam invitaverit aut introduxerit, animae suae incurrat periculum, et res eius infiscentur."

šestoricom građana, u ime Zadra prior Dominik Justo sa šest građana;55 jedva griješimo, ako u tim ljudima gledamo glavne dušmane nesrećnoga kralja Slavca. Ispravu, koju je napisao „na molbu ovih ljudi“ duždev kapelan Petar Hencije, potpisali su i njen sadržaj odobrili i potvrdili splitski nadbiskup Lovro, ninski biskup Formin, belgradski biskup Prestancije i Ivan opat Sv. Bartola kod Knina.

55

» •

atque prior de Belgrado Iustus Veneticus“ (o. c. 102) očito je rđavo prepisano za ispravno „lustus Dominicus“, kako to imadu bolje tradirane belgradske isprave iz iste god. 1076. (Rački, Doc. 108, 109, 110).

VI..

Kralj Dmitar Zvonimir

(1076.-1089.)

Politički položaj poslije propasti kralja Slavca.

- Izbor i krunisanje Dmitra Zvonimira (u okt. 1076.). - Zvonimirova vazalska prisega papi Grguru VII. Dvor kralja Zvonimira. Zvonimir u Belgradu (potkraj 1076.). Dubrovnik i srpski kralj Mihajlo (1077.). Boravak papinskoga legata Petra u Hrvatskoj (1078.). Posvećenje nove stolne crkve u Kninu (1078.). Vitez Vecelin i papa Grgur VII. (1079.). Ninski sinod (1080.). - Sudjelovanje kralja Zvonimira u vizantijsko-normanskom ratu (1081.-1085.). — Venecija i Vizantija (1085.). — Baščanski natpis. Kralj Zvonimir i dalmatinski gradovi. - Smrt kralja Zvonimira (1089).

Poslije propasti kralja Slavca bijaše položaj hrvatske države veoma kritičan: bez vladara i rascjepkana u stranke, ona je bila izložena opasnostima novih borba za prijestolje i eventualnim novim napadajima tuđinskih osvajača. Ali najteži udarac svakako bilo je to, što se u vrijeme propasti kralja Slavca opet ocijepila Dalmacija od Hrvatske i što joj se nametnuo kao gospodar mletački dužd. Međutim iskustvo od više decenija uvjerilo je Dalmatince, da su im autonomni položaj i zasebna prava mnogo više obezbijeđena u vezi s Hrvatskom, nego li pod republikom Venecijom, jer su ih uz Hrvatsku vezali jaki i bliski interesi, i to ne samo oni, što su izvirali iz zajedničke crkvene organizacije, nego još i trgovački i politički. Zato i jeste sasvim prirodno, da su oni sami pregli, kako bi se opet vratila vremena kralja Petra Kresimira IV. Ali za istim su ciljem išli i protivnici zbačenog kralja Slavca, čija je stranka poslije njegove propasti i normanske privremene okupacije i opet bila prigušena. I oni su morali prije svega nastojati, da se u Hrvatskoj što prije učini kraj bezvlađu i da oni opet učvrste svoju vlast. Zato i vidimo, gdje se javlja bivši ban Petra Kresimira i šurak tadanjega madžarskoga kralja Géze I. (1074.—1077.), Dmitar Zvonimir, kao „Božijom milošću knez Hrvatske i Dalmacije" (dei gratia dux Chroatie Dalmatieque). Da li mu je kod toga uspjeha pomogao i brat njegove žene Jelene, ne znamo, ali nemoguće nije. Svakako su tim činom protivnici kralja Slavca mimoišli zakonitog baštinika Petra Kresimira, hercega Stjepana, a jedino obziri spram pape Grgura VII. i njegova shvaćanja o svjetovnim vladarima s jedne strane, a bojazan od