I ako su detalji širokoga pričanja stare hrvatske kronike iskićeni, a dosta je toga s vremenom i dodano, tako da izgleda, kao da su car i papa pozvali Zvonimira, da s njima ide „osloboditi sveta mjesta“, to jest na krstašku vojnu82 što je lasno razumjeti, jer ta je ideja zaista zaokupila duhove u Evropi tek šest, sedam godina docnije ipak je jezgra pričanju hrvatske tradicije, da je hrvatski kralj Dmitar Zvonimir ubijen u narodnoj skupštini, jamačno potpuno ispravna. Najjači je dokaz to, što osim već pomenutoga podatka, postoje još dva, a ti tako najkasnije u XIV. vijeku, i to ne samo prema tada još živoj narodnoj tradiciji, nego vjerojatno i na osnovu kojega starijeg zapisa. Up. o tome moju raspravu: O smrti hrvatskoga kralja Zvonimira (Vjesnik hrv. arheol. dr. N. S. vol. VIII. Zagreb 1905). Kad je ta rasprava bila štampana, pisao mi je Mgr Frane Bulić, da i danas još živi u narodu tradicija o silovitoj smrti Zvonimirovoj. Tako su mu pričali seljaci u sept. 1886. kod Rotne gomile (između Muća i Drniša) ovako: „Na Kosovu polju kninskom zavadio se neki kralj s vojskom te se pognali. Kralj već ranjen bježao sa Kosova polja, a vojska ga stigla u mjestu, gdje je sada Rotna gomila. Tu ga je izmrcvarila i ubila, i svaki je vojnik bacio na mrtvo tijelo po kamen. Vojska se potom pobila između sebe i izmrcvarila, a od puste krvi prolivene nedaleko ove gomile pocrvenila je zemlja i zato se zove Crljenica. Kralj se zvao Rotando." Onda mi piše Mgr Bulić: „Odakle to ime, ne znam; valjda je skovano od rotne gomile. Kako je postala ova tradicija, nisam doznao; posumnjao sam, da ju nije uveo ili barem iskitio pok. učitelj Grgur Urlić Ivanović, koji je više godina živio u sjevernim predjelima Dalmacije, pisao koješta o lokalnim predajam i t. d.; ali opet ovuda on nije bio. Seljaci ovuda nemaju škola; od bližnjih fratarskih župâ Kljake, Gradac i t. d. to ne će biti čuli, te cijenim, da je ta predaja iznikla u narodu. Davno želio sam prokopati ovu prethistorijsku gomilu, ali bude li zdravlja i vremena, hoću jednom. Važno je, kako se tradicija o umorstvu Zvonimira lokalizirala u ovoj Rotnoj gomili. To sam već god. 1886. negdje zabilježio; ne nalazim sada bilježaka, ali se sjećam, da je ovako bilo. A kako ne bih, kada su me pastiri zvali Švaba. Na moj prigovor, kako Švaba, kad govorim hrvatski kao i oni, odgovarali su, da se ovakim stvarima [t. j. iskapanjem i t. d.] Švabe bave." Ali Mgr B ulić još mi je tom prilikom pisao i ovo: „Pitanjem smrti kralja Zvonimira bavio sam se još god. 1880. kao nadzornik pučkih škola u Zadru, u tada pohrvaćenoj „Katoličkoj Dalmaciji" (Dalmazia cattolica) pa sam za nju napisao niz članaka, koji je bio i otisnut u posebnu otisku pod naslovom „Zvonimir hrvatski kralj“. Trebalo je proti navalam Talijanaša na „Katoličku Dalmaciju“ uzdržati ovo glasilo u javnome mnenju, pa sam ja preuzeo, da u nizu članaka pobijem tvrdnju donesenu tada u listu „Dalmata“ po kronici Šibenčanina Zavorea, da je kralj Zvonimir bio od svojih ubijen i da je Hrvate prokleo. Stoga ovi članci bili su polemične naravi proti trojici anonimnih talijanaških pisaca, koji su ustali proti meni. Naravski, ja sam tada zastupao mnenje, da Zvonimir nije bio ubijen. Nego proučavanjem dokumenata za ovu polemiku, u meni se pobudila kasnije sumnja, da je to moglo biti, da je naime Zvonimir bio zbilja umoren. Ova se sumnja povećala nazad 20 godina proučavanjem topografije kninskoga polja za I. knjigu „Hrvatski spomenici" tako, da sam od više godina uvjeren, da je veoma vjerojatno umorstvo Zvonimirovo.“ Najzad kaže: „Slobodno Vam ove opaske, ako cijenite, shodno upotrebiti."

82 Vrlo je značajno, da je i car Aleksije pisao flandrijskom grofu Robertu: „Agite ergo, dum tempus habetis, ne christianorum regnum et, quod maius est, Domini perdatis Sepulcrum, et inde non iudicium, sed mercedem habeatis in caelum (Hagenmayer o. c. 136).

isto govore o silovitoj smrti hrvatskoga kralja; to su kronika hrvatskoga franjevca Ivana Tomašića (iz XVI. vijeka), kompilovana od mnoštva starijih podataka, među kojima ima veoma dobrih i pouzdanih,83 i tako zvana madžarsko-poljska kronika (iz XIII. ili XIV. vijeka). Ma da se ove tri srednjevjekovne stare kronike u detaljima znatno razilaze - dokaz da su postale nezavisno jedna od druge ipak se u bitnoj misli i historijskom krupnom faktu slažu, da je poslije umorstva Zvonimirova provalio u Hrvatsku oružanom rukom kao osvetnik njegov madžarski kralj.85

83 Up. moju raspravu o smrti Zvonimirovoj 7-8, 23-27.

84 Izdao ju je Bielowski, Monum. hist. Poloniae vol. I. Lavov 1864, 496-497. Kaindl (Studien zu den ungar. Geschichtsquellen III. Archiv Bečke Akademije vol. 82, 589 i dalje) kaže, da je postala u XIII. v., dok Domanovszky (A pozsonyi krónika. Századok 1905. Sep. ot. 51-54) misli, da je iz XIV. v. Kaindl je u ubijenom hrvatskom kralju gledao (o. c. 623 bilj. 3) Miroslava iz X. v., što je dabome pogrešno, dok ga je Karácsonyi (Századok 1912, 28) identifikovao s Petrom Kresimirom, što je nemoguće.

85 Gl. o tom moju raspravu o smrti Zvonimirovoj l. c. 1–29. Silovitu smrt Zvonimirovu poricao je Rački (Rad vol. XIX., 97-104), jer je griješkom ne poznavajući pisma cara Aleksija - dovodio podatak hrvatskoga ljetopisca direktno u vezu s krstaškim vojnama, a tih dabome, onda (1089.) još nije bilo. Premda je poznavao argumentaciju Račkoga, ipak je Riant mislio, da je sam događaj vjerojatan; on kaže: „Il choisit Svinimir, probablement victime de quelque révolte locale, et, donnant à ce trépas imprévu toutes les couleurs d'un martyre subi pour la cause du Christ, recula, pour les vingtaine d'années, et la placa au temps de Grégoire VII., dont les appels en faveur de Byzance avaient probablement retenti jusqu' en Croatie" (Archives de l'Orient latin vol. I. Paris 1881, 66-68). Prije mene raspravio je o Zvonimirovoj smrti veoma oštroumno Virag, Pabirci po davnijoj hrvatskoj povijesti (Progr. vel. gimn. na Rijeci 1890/91), 15-38. Silovitu smrt kraljevu drže historijskim faktom Kršnjavi, Prilozi historiji Salonitani Tome arhidakona splitskog (Vjesnik zem. arh. vol. II. (1900), 159-166) i Šufflay, Zu den ältesten kroatisch-ungarischen Beziehungen (Ung. Rundschau vol. IV., 1905, 888). Da arhidakon Toma ništa ne zna o silovitoj smrti kralja Zvonimira, već naprosto kaže onako općenito, da je „umr'o" (mortis debitum solvit), pada

Kralj Zvonimir vladao je nešto preko dvanaest godina. Kad se sjetimo u kakvom je kritičnom času stupio na hrvatsko prestolje, valja priznati, da ga ide zasluga, što je obnovio hrvatsku državnu vlast na čitavoj teritoriji od Drave do Neretve i od mora do Drine, i da je kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji povratio onaj međunarodni ugled, što ga je imala u vrijeme Petra Kresimira IV. Prirodna posljedica jaka političkog položaja bješe materijalno blagostanje ove „veoma bogate zemlje uz more", kako ju je nekoć nazvao papa Grgur VII., kad je pregnuo, da joj dâ vladara po svojoj volji, a to mu je najposlije i uspjelo sa Zvonimirom „po Božijoj milosti i darom papinske stolice" kraljem Hrvata i Dalmatinaca. Ovo materijalno blagostanje, koje suponira i jak smisao u hrvatskom narodu za kulturni život onoga vremena po primjeru Italije i Vizantije, potvrđuju i isprave, navlaš neki samostanski inventari. Ali i narodna tradicija dobro je upamtila vrijeme kralja Zvonimira, i baš to nam i opet dokazuje, kako je neispravno misliti, da bi taj isti narod docnije sam sebe oklevetao s teškog zločina ubijstva posljednjega svoga „dobroga i svetoga“ kralja, čije je vladanje pamtio kao slavno i srećno. Eto, kako kaže ljetopisac: „I osta kraljem Zvonimir, koji počteni kralj, sin [oca] dobroga spomenutja, poče crikve veoma čtovati i ljubiti. I poče dobre pomagati a progoniti zale. I bi od svih dobrih poljubljen, a od zalih nenavijen (= nenaviđen), jere ne mogaše zla viditi. I tako ne biše on za Hrvate, zašto (= jer) oni ne će biti (= da budu) dobrotom dobiti (= predobiveni), dà (((= nego) bolji su pod strahom. I za dobroga kralja Zvonimira biše vesela sva zemlja, jere biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi (= castra) puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati, i nejaki da mu vazme (= uzme) jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin, doduše u oči, no većega značenja to nema. Prije svega valja konstatovati, da je Tomino znanje o vladanju Zvonimirovu i suviše čedno, a da bismo baš morali zapeti kod toga, što ništa ne zna izbliže o tako važnom događaju, kao što je ubistvo jednoga kralja. Jer sve, što Toma zna, jeste, da je Zvonimir vladao u vrijeme splitskoga nadbiskupa Lovre, da je splitskoj crkvi vratio u smislu ninskoga sinodalnog zaključka crkve Sv. Stjepana i Sv. Marije i da je bio „posljednji hrvatski kralj". Kako vidimo, Toma ništa ne zna ni o tako krupnom događaju, kao što je izbor i krunisanje Zvonimirovo u neposrednoj blizini Splita, pa ipak bi taj događaj koliko Tomu poznajemo iz njegova djela za nj trebao da znači slavu dalmatinskih Latina. Zašto dakle, da on baš mora da zna i za silovitu smrt Zvonimirovu, koju su zgriješili njemu nesimpatični Hrvati? Tako isto nije Toma ni onda dobro upućen, kad kaže, da je Zvonimir „ultimus rex Chroatorum" i kad domeće „nullumque sue posteritatis heredem reliquit“ i „sic ergo tota regalis sanguinis deficiente prosapia, non fuit exterius, qui in regno Chroatorum rite succedere debuisset". Ovdje on očito misli, da je Zvonimir član Trpimirove dinastije, a da i ne istaknemo napose još kraljeve Stjepana II. koji je živio do 1089. u Splitu i Petra († 1097.). Najzad protiv saglasnoga kazivanja gore pomenutih triju nezavisnih ljetopisaca o silovitoj smrti Zvonimirovoj, koju osvećuje madžarski kralj, Tomina šutnja vrijedi baš toliko, koliko ono, što odmah poslije toga priča o vojevanju Kolomanovu u Hrvatskoj i u Dalmaciji.

jere kralj svih branjaše, zašto ni sam prezpravdeno [ništa] ne posidaša (= nije posjedovao), tako ni inim (= drugima) ne dadiše (= nije dao). I tako veliko bogactvo biše, tako u Zagorje kako u Primorje, za pravdenoga kralja Zvonimira, i biše puna zemlja svakoga blaga, i biše veće vridna ureha (= uresa) na ženah i mladih ljudij, i na konjih, ner i nada sve imanje (= pa i ostaloga blaga). I zemlja Zvonimirova biše obilna svakom raskošom, ni (= niti) se nikogar bojaše, ni (= niti) jim (= joj) nitkore mogaše nauditi, razmi (= osim) gnjiv Gospodina Boga“.

86

86 Ljetopis popa Dukljanina o. c. 32. Stari hrvatski ljetopisac kaže za Zvonimira, da je bio sin kralja Kresimira. To doduše nije ispravno, ali je ipak značajno zato, jer je Zvonimir poslije kratke vlade Slavčeve uistinu naslijedio (Petra) Kresimira; vidi se, da je ljetopisac dobro znao, da govori o kralju (Dmitru) Zvonimiru. Ime Zvonimirovo pominje se češće u ispravama XII. i XIII. v., a nađen je čak i fragment natpisa iz XIV. v. kod Ostrovice, nedaleko od Bribira, s njegovim imenom (rex Zonomerius) (u hrv. muzeju u Kninu). Sve nam to svjedoči, da je uspomena na Zvonimira još dugo poslije njegove smrti živjela u narodu.

VII.

Kraljevi Stjepan II. i Petar.

(1089.-1097.).

Izbor i krunisanje Stjepana II. (1089.).

Vladanje Stjepana II. (1089. do 1090.). Car Aleksije I. spram Pečenega i Srba. — Klement III. Vibert uzvisuje barsku biskupiju na nadbiskupiju (1089.). Anarhija u Hrvatskoj po smrti kralja Stjepana II. - Dalmatinski gradovi i neki hrvatski velikaši zovu madžarskoga kralja Ladislava I. u zemlju (1090.). Vojna kralja Ladislava I.; njegovo pismo montekasinskom opatu Oderiziju (1091.). — Kralj Ladislav ostavlja Hrvatsku i postavlja joj za kralja Almoša (1091.–1093.). Kralj Ladislav prelazi na stranu protupape Klementa III. Viberta (1092.). Vraćanje vizantijske carske vlasti u Dalmaciji (1092.). Hrvatski kralj Petar (1093.-1097.). — Zadarski sinod (1095.). Zadarski sinod (1095.). — Osnutak zagrebačke biskupije (1094.). — Koloman postaje madžarskim kraljem (1095.). Madžarska se vraća papi Urbanu II. (1096.). - Bitka kod Petrova Gvozda (1097.).

-

-

Silovita smrt Dmitra Zvonimira na proljeće 1089. vjerojatno djelo već poznate nam hrvatske protureformističke stranke, koju je opet iznijelo na svjetlost narodno nezadovoljstvo s pravcem kraljeve politike jednim je mahom povratila stanje, kako ga zatekosmo po smrti kralja Petra Kresimira IV., pa i mnogo opasnije. Da se uklone sve trzavice, koje bi bile kadre da upropaste državu, hrvatski velikaši i visoki dalmatinski kler podignu na prijestolje posljednjega Trpimirovića, hercega Stjepana, koji je tada već četrnaestu godinu živio - ne kao monah, nego kao laik u zabiti samostana Sv. Stjepana kod Splita. U vrijeme njegova bavljenja u samostanu, prihodi su mu očito bili dosta slabi; on sam priča u jednoj ispravi, kako se nekom prilikom našao prinuđen, da od samostanske braće uzajmi „stotinu i više zlatnika", a povratiti ih je mogao, „ne bez stida" (benchè con qualche rossore), tek onda, kad je zasio kraljevski prijesto.1 Jedva može da bude sumnje, da je mnogogodišnji boravak u samostanu skrhao i fizičku snagu Stjepanovu i tako je on zacijelo

1 Rački, Doc. 150. Iz onih dviju isprava, koje govore o Stepanovu boravku u samostanu Sv. Sjepana, ne može se nikako zaključiti, da se on pokaluđerio, to jest, da je ma kad učinio poznate zavjete i bio zaređen benediktovcem. On je dakle boravio u samostanu kao laik, a takih primjera baš iz vladalačkih domova na Istoku i na Za

--