Međutim se kralj Koloman pripravio na rat protiv hrvatskoga kralja Petra, dakle baš u vrijeme, kad je car Aleksije zaokupljen bio prelazom krstaških četa preko njegove teritorije u Evropi i Maloj Aziji. Tada se već i normanska princeza Buzila spremala na put iz Palerma na Siciliji u Madžarsku. Potankosti o hrvatsko-madžarskom ratovanju nijesu poznate, samo se zna, da je u rano proljeće 1097. kod Gvozda, južno od donje Kupe, došlo do bitke, u kojoj biše kralj Petar i njegova vojska potučeni.

U toj bitci pogibe Petar kao posljednji hrvatski narodni kralj. Planina otada zvana samo Gvozd, dobi od toga vremena ime Petrov Gvozd (danas Petrova gora).76 Uto je stigla do obale Jadran

76 Šimon Kéza (ed. Mátyás vol. II., 88): „Iste (sc. Kalman) quoque in regnum Dalmatie misso exercitu (on sam nije dakle lično učestvovao u vojni) occidi fecit regem Petrum, qui Hungaris in montibus, qui Gozd dicuntur occurens, est devictus in montibus memoratis et occisus. Unde iidem montes usque hodie in hungarico Patur (Petar) Gozdia (= gozd + ja) nominantur (= Petrov gvozd). Sedis enim huius regis in

skoga mora i princeza Buzila sa svojom pratnjom. Jedan od glavnih ljudi kralja Kolomana, vjerojatno vojskovođa u tom ratu, župan erdeljskoga Biograda (Alba Julia, Belgrad, Gyulafehérvár) Merkurije pošao je nevjesti svoga gospodara s 5.000 oružanih konjanika u susret do Belgrada, stare hrvatske prijestolnice, koja je poslije Kolomanove pobjede došla u njegovu vlast. Potom je Buzila krenula u Madžarsku, gdje se vjenčala s Kolomanom."

Pobjedom kod Gvozda i pogibijom kralja Petra, Koloman je postao gospodarom Hrvatske od Gvozda do morske obale.

Tenen erat civitate." Naziv Petur Goz pozna već t. zv. Anonymus Belae regis notarius, kad priča o nekoj četi Madžarâ: „Hinc egressi silvam que dicitur Petur Goz descendentes, iuxta fluvium Culpe castra metati sunt“ (Mátyás, Fontes vol. II., 36). Kako je poznato, taj je anonim bio notar Bele III.; pisao je dakle oko g. 1200. Up. o toj vojni moj Priručnik 370 i dalje.

77 Gaufredus Malaterra 1. c.: „Anno itaque incarnationis millesimo nonagesimo septimo, apparatis, quae necessaria erant, mense maio cum trecentis militibus usque Thermas (danas Termini) conducere facit Henricum Leocastrensem episcopum, et quosdam de fidelibus suis ab inde maritimo cursu usque Pannoniam cum puella procedere faciens, qui navibus apparatis, puellam cum multibus sponsalibus intromittentes, velis vento commissis, prospera aura stante per aequora feruntur, usque dum in portum Albae (= Belgrad), qui iuris regis Ungarorum est, impune applicant. Hic Vincurius (= Merkurije) comes Bellegratae (= erdeljski Belgrad, Alba Julia) missus cum quinque millibus armatorum, obvius fuit eamque cum his, qui cum ea venerunt, decenter excipiens, usque ad regem perduxit. Per totam Pannoniam nuptiae regis praeconizantur." Buzila se dakle iskrcala u Belgradu negdje u prvoj polovini juna, najranije potkraj maja. Prema tome pada hrvatsko-madžarski rat u april ili maj. O županu Merkuriju gl. Wertner, Az Árpád-kori bánok (Századok 1909, 388). Gl. i moj komentar onom mjestu Gaufreda Malaterre u Priručniku 383–387.

VIII.

Hrvati i madžarski kralj Koloman.

(1097.-1102.).

Uprava dalmatinskih gradova i otoka prelazi u mletačke ruke (u maju 1097.). Kralj Koloman i dužd Vital Michieli sklapaju „vječno prijateljstvo“ (1098.). Kralj Koloman i herceg Almoš (1098.). Ruska vojna kralja Kolomana

(1099.). Smrt splitskog nadbiskupa Lovre (1099.). Smrt srpskoga kralja Konstantina Bodina (1101.). Koloman lično polazi u hrvatsku vojnu; ugovor utanačen s predstavnicima hrvatskoga naroda (1102.). Kolomanovo krunisanje za hrvatsko-dalmatinskoga kralja u Belgradu (1102.). Kako su Hrvati docnijih vremena prosuđivali događaje od godine 1102. Zašto je

hrvatsko nacionalno hraljevstvo tako rano svršilo.

Silazak madžarskoga kralja Kolomana na obalu Jadranskoga mora morao je odmah nužno izazvati i pitanje o sudbini dalmatinskih gradova i otoka, još nedavno tijesno povezanih s hrvatskom državom. Kako su u to vrijeme zaokupile cara Aleksija teške brige s krstaškim četama, nije ni mogao da štogod učini za njihovu obranu; zato je veoma vjerojatno, da ih je privremeno povjerio zaštiti Venecije. Svakako stoji, da se republika na glas, da je kralj Koloman krenuo s vojskom na Hrvatsku, požurila da primi pod svoje okrilje dalmatinske gradove, za kojima je već toliko decenija težila. Kod toga mogao se dužd Vital Michieli (1096.-1101.) pozivati i na hrizovulju Aleksija I. od god. 1085., kojom je car odstupio upravu Dalmacije duždu Vitalu Falijeru. Već u maju 1097. nalazimo u Dalmaciji dva odlična Mlečanina, Baduarija de Spinale i Faletra Stornata, gdje pozivaju Trogirane i Splićane - a tako su oni bez sumnje činili i po ostaloj Dalmaciji da se „u časovima ozbiljne pogibli“ okupe oko dužda; Dalmatinci im se odista i odazvaše, i to u Trogiru pored biskupa Ivana prior Drago, a u Splitu pored priora Dujma i bivši prior Petar pa gradski sudac Gaudije i mnogi drugi odličnici. „Budući da smo uvjereni kažu Trogirani u jednoj ispravi da je za nas najzgodnije i najsigurnije živjeti pod upravom tolike gospode i ostati pod njihovom budnom skrbi i moćnom zaštitom, obavezujemo se s našim potomcima. vama, našemu gospodaru Vitalu Michieliju, duždu Venecije, Dalmacije i

1 Gl. gore str. 582.

Hrvatske i carskom protosevastu, na poslušnost (i vršenje vojne službe)". U tom smislu obavezali su se duždu i Splićani, a jamačno i drugi gradovi, i to, da će staviti Veneciji

na raspolaganje po jednu saginu ili dvije galije, kad ona to zatraži, a ne učine li to, platit će globu od hiljadu zlatnika.3 Dalmatinski su gradovi i otoci dakle prešli u maju 1097. pod okrilje mletačkoga krilatog

2 Rački, Doc. 179: „1097, mense madii, ind. quinta, Tragurii. Quoniam sub tantorum dominorum regimine nos degere atque sub eorundem evigilata cura atque assidua tutela nos persistere congruum alque tutissimum satis esse cognovimus, idcirco nos Johannès, dei gratia Traguriensis episcopus, cum nostris successoribus, una cum Drago priore et Petro Bela, cum cunctis nostris concivibus, maioribus et minoribus, et cum nostris heredibus, promittimus vobis domino nostro Vitali Michaeli, duci Venetie et Dalmatie atque Chroatie, et imperiali protosevasto, ut ammodo sine vestro volontario consensu --". Ovdje je tekst prekinut u sačuvanom nam rukopisu (codex Trevisanus u Veneciji), no nema sumnje, da je sadržavao pored drugih još i obavezu podavanja mornarice, kako vidimo iz fragmenta splitske isprave (gl. niže bilj. 3). Up. i Dandolo 1. c. 256.

3 Rački, Doc. 178: „(datuma nema) Nos Spalatini, priores, scilicet senior et iunior, cum cuncto populo, maioribus et minoribus, promittimus vobis

Slika 256. Sarkofag splitskoga priora Petra (Splitski muzej).

domino nostro Vitali Michaeli, glorioso duci Venetie (et Dalmatie) atque Chroatie et imperiali protosevasto, ut, cum veniret stolus vester Spalatum, nos preparare debeamus unam saginam vel duas galeas alias ad veniendum vobiscum, tantum tamen in providentia vestra

lava, ali uza sve to, ma da su tada gledali u duždu svoga gospodara (domino nostro), ipak još nije utrnulo drevno suvereno pravo vizantijskih careva.1

Stekavši vlast nad Dalmacijom, duždu Vitalu Michielu morala je odista da bude prva briga, kako bi stupio u dobre i prijateljske veze s novim susjedom, kraljem Kolomanom. U tu diplomatsku akciju upućuje nas jedna inače nedatovana isprava, u kojoj se kaže: „Koloman po milosti i volji Božjoj kralj Madžara (Ungarorum rex) Vitalu Michielu hrabrom duždu Mlečanâ i njegovim velmožama pozdrav i vječno prijateljstvo. Budući da (Sveto) pismo stalno opominje govoreći, da ne valja saći s pradjedovskoga puta, treba odista da se čudimo onima, koji misle, da bi bolje bilo poći drugim putom. Zato vam pišemo ovo pismo u znak, da smo željni vašega vječnoga prijateljstva onako, kako su ga i naši prethodnici međusobno gojili. Što pak nijesmo vašim željama (sve dosada) ni pismom ni po poslaniku odgovorili, kako ste to tražili, ne valja nipošto tumačiti, kao da smo to učinili (naumice) u prijevarnoj namjeri, nego smo (odgovor) odgađali iz razloga koristi i probitka i zbog neslomive stalnosti, jer dobro znamo, da bi ono, što je ugovoreno, bilo mnogo slabije, ako bi bilo učinjeno bez pristanka čitave države (sine totius regni [sc. Hungariae] consilio). Zato se pobrinusmo da vam sada, poduprti voljom cijele države, uzmognemo odgovoriti ne samo pismom, nego i po osobitom poslaniku. Neka dakle zna vaša i vaših prvaka mudrost, da mi i naše kraljevstvo želimo, da se s vama i s vašima povežemo nerazrešljivom vezom ljubavi. Baš u tu svrhu, budući da svega, o čemu želimo da govorimo, ne možemo napisati, da ne dosadi čitatelju, šaljemo vam i takoga poslanika, čijim riječima nemojte da uskratite posluh i pažnju. Ali da ne biste oklijevali da saslušate naše vlastite riječi, sit, quas illarum vobiscum ducere velitis. Quod si hoc non observaverimus, tunc componere debeamus in camera vestri palatii solidos romanatos mille. Hec promissio facta est presentibus legatis vestris, dominis scilicet Badovario de Spinale et Faletro Stornato." Gl. o tomu i Dandolo 1. c., ali on griješkom dovodi taj događaj u vezu sa učestvovanjem Venecije u krstaškoj vojni, jer su Mlečani na to mislili tek u julu 1099. (Lenel, Vorherrschaft 20 bilj. 2).

4 O otočnoj Dalmaciji nemamo nikaka svjedočanstva, ali za Zadar znamo pouzdano, da je 1099. bio pod mletačkom zaštitom (up. savremeni spis Translatio S. Nicolai up. Recueil des historiens des croisades. Hist. occid. vol. V. Paris 1895, 270-272). Da su Mlečani okupirali Dalmaciju 1097. u ime vizantijskoga cara Aleksija, pokazuje veoma pouzdana Historia ducum Veneticorum iz prve polovine XII. v. (ed. Simonsfeld u Mon. Germ. hist. SS vol. XIV.. 73), kad kaže, kako je „rex Ungarorum Jaderam invasisset (t. j. 1107.) eamque ab eodem imperatore, cui Veneti illam donaverant, violenter accepisset." Ovdje dakle kaže se, da su Mlečani caru Aleksiju „darovali“ Zadar, prije nego li ga je Koloman zauzeo, a to znači, da su ga oni poslije 1097. a prije 1107., opet morali caru vratiti, dabome na njegov poziv; ili drugim riječima, taj isti car Aleksije predao je 1097. Veneciji samo privremeno dalmatinske gradove i ostrva u upravu i zaštitu.