ništa o tom, zašto je došlo do sukoba, jer se samo kaže, da je on posljedica intrige nekih dvorskih velikaša.22 Ali docnije Almoševe pobune, koje će začudo učestati poslije svakog Kolomanova uspjeha u Hrvatskoj (1102.) i u Dalmaciji (1107.), dokazuju, da se pravi razlog ipak ima tražiti u pitanju, tko će vršiti vlast nad Zvonimirovom baštinom.23

Brzo potom skrenuo je kralj Koloman pažnju na zamršene događaje s one strane Karpata, gdje su se onamošnji ruski knezovi iz porodice Rurikove stalno borili za prevlast. Tako se zbi, da je na poziv kijevskoga velikoga kneza Svjatopolka Izjaslavića Koloman prešao u aprilu 1099. Karpate. Uza nj bili su uz mnoge plemiće i biskupi Lovro i Kupán, zacijelo onaj isti, koji je nekoć kao kraljev kapelan učestvovao kod utemeljenja zagrebačke biskupije.24 Savremeni ruski ljetopisac Nestor kaže, da je madžarske vojske bilo 100.000, što je očito pretjerano, dok drugi izvori kažu 8.000, što je jamačno bliže istini. Kad je kralj stigao pred Peremysl (Przemysl) u Galiciji, opkoli grad i uze ga podsjedati, no već poslije nekoliko dana dođe gradu u pomoć knez David Svjatoslavić na čelu nekih ruskih i poglavito kumanskih četa, koje je predvodio kan Bonjak, poznat nam još iz rata cara Aleksija I. s Pečenezima u aprilu 1091.25 U bitci što je po tom nastala, bjehu Madžari poraženi do nogu; 26 oba biskupa i mnoštvo gospode pogibe, pa i sam Koloman jedva spase život brzim bijegom (rex itaque et omnes sui celeriter fugiendo venerunt in Hungariam), a „oni koji su od Madžara pobjegli u šume, pekli su od gladi đonove cipelâ i jeli ih". Nestor računa da su Madžari izgubili 40.000 ljudi, što je pretjerano, no inače i sam Pauler misli, da „poraz, što ga dočeka madžarska vojska od šačice kumanskih četa, nije bio samo težak i strašan, već i sramotan“.27 Situacija bješe u taj par po Kolomana to opasnija, što je on tada bio i s češkim hercegom Břetislavom II. u zapetim odnosima i zato se oprezni kralj požurio na moravsku granicu, da s Česima zaključi mir i savez (na početku juna 1099.).28

22 Chron. pictum 1. c.: „Cumque rex ad propria reverteretur, et dux Almus ad ducatum iret, quidam iniqui dyabolico freti consilio ceperunt inter eos accusare. Dicebant enim duci: „Domine dux, rex insidiatur tibi et capere vult te." Deinde regi dicebant: „Dux tibi posuit insidias et si non custodieris te, scias procul dubio te moriturum."

23 Gl. moj Priručnik 424-428.

24 Gl. gore str. 616.

25 Gl. gore str. 595.

26 Chron. pictum e. c. 202-203 kaže: „Tanta tunc pericula facta sunt, que dici non possunt."

27 Pauler o. c. 266. Glavni je izvor za madžarsko-ruski rat stari ruski ljetopis (Nestor). Vrlo dobrih i autentičnih podataka ima i Chron. pictum. Oba izvora s komentarom odštampani su u mom Priručniku 428–458.

28 Pauler o. c. 266–267; Novotný o. c. 392-393.

Te iste godine 8. jula, umr'o je splitski nadbiskup Lovro.29 Upravljao je oko četrdeset godina dalmatinsko-hrvatskom crkvom (1060.—1099.) i preživio vladanje kraljeva Petra Kresimira IV., Slavca, Dmitra Zvonimira, Stjepana II. i Petra, a vazda je presudno utjecao na politiku hrvatskoga vladalačkoga doma kao jedan od najuglednijih njegovih savjetnika. O njemu kaže arhiđakon Toma, očito po dobrom izvoru, ovo: „Lovro bijaše rodom Dalmatinac, sitan čovjek, ali zato snažna duha. Kad je sio na nadbiskupsku stolicu, započe budnom revnošću dizati crkvu u duhovnom i materijalnom pogledu, obilaziti po čitavoj provinciji podučavajući narod u kršćanskom nauku, i bdjeti kao dobar pastir svom brižljivošću oko paske nad svojim stadom. I jer je bio taki, veoma su ga uvažavali kraljevi i velikaši Hrvatske (Sclavonie) i darivali su crkvu Sv. Dujma zaselcima (villas) i mnogim posjedima potvrđujući i izdavajući privilegija o starim i novim darovanjima. Sam pak časni Lovro nije išao za tim, da sebi ili svojem rodu steče blaga, nego je sve davao crkvi. Toliko je revan bio, da uveća i učini dragocjenijim crkveno blago, da je nekoga svoga službenika poslao u Antiohiju sa zadatkom, da ondje izuči zlatarstvo i srebrnarstvo. Kad se taj, već dobro izučen, vratio, dade mu časni nadbiskup da skuje od srebra velike i druge manje ručne svijećnjake, veliki i mali vrč i posudu za pranje ruku kod službe Božije, kalež i relikvijar (moćnik), biskupski štap i krst, i drugo štošta, sve skulpturnim ručnim radom u stilu antiohijske umjetnosti. U njegovo vrijeme došao je u Split, polazeći u Atenu na grčke nauke, neki Adam iz Pariza, odlično upućen u umjetnosti. I kad ga je nadbiskup Lovro časno primio i upitao, bi li „Muke“ (passiones) svetih mučenika Dujma i Anastasija, koje su još od starine bile opisane nedotjeranim jezikom, htio da preradi tako, da će se odlikovati krasnom kompozicijom, on rado pristane i uzevši građu iz starih historija, obnovi legende o oba mučenika u dotjeranoj dikciji. Sastavio je himne i sve što se (u crkvi) pjeva uz glazbu o Sv. Domniju, napisao je u stihovima."30 Nadbiskup Lovro bi sahranjen u crkvici Sv. Matije kraj katedrale u mramornom grobu, na kojem je onda uklesan ovaj natpis: „Dolaziš amo, da znaš tko sam, koga to vežu uzde smrti? Bijah Lovro, pastir mnoštvu ovoga grada. Ako učinih štogod manje korisna, dok sam njime ravnao, molim te, da to izbrišeš tvojom molitvom i da te po zasluzi Hristovoj očisti od grijeha sveti kralj, rođen od djevice." 31 Međutim se po smrti

29 U katalogu splitskih nadbiskupa, što ga je u XV. v. sastavio na osnovu starijih podataka splitski plemić A Cutheis (iz porodice Geremia), kaže se: „Laurentius sedit annis XL ... obiit IIX (= 8) die mensis iulio, tumulatus in capella S. Matthaei in tumulo superiori" (Lucius, De regno 386). I Toma zna, da je nadbiskup Lovro sjedio na katedri „annis circiter quadraginta“. To znači da je umr'o 1099. ili 1100. Gl. Bulić, Dva sarkofaga splitskih nadbiskupa, Ivana Ravenjanina i Lovre. Zadar 1882.

30 Toma e. c. 47-48.

31 Sarkofag se nadbiskupa Lovre sačuvao (danas u krstionici stolne crkve u Splitu). Natpis glasi: "Qui sim, scire venis, qui mortis stringor habenis? Pastor eram turbis

Lovrinoj Splićani nijesu mogli da slože u izboru nasljednika, pa zato se obrate papi Pashalu II. (1099.-1118.), da im dâ nadpastira. Tako bi imenovan Rimljanin Krescencije (o. 1102.-1110.).32

Ubrzo poslije nadbiskupa Lovre umr'o je oko 1101. i srpski kralj Konstantin Bodin. Zadnji dnevi njegova vladanja bijahu ispunjeni neprekidnim borbama, što ih je imao da vodi sa svojim najbližim krvnim srodnicima. Njegovom smrću uze srpska država sve to brže propadati i raspadati se u pojedinačke oblasti sa osobitim županima i knezovima.

I u Srbiji razmahale su se borbe oko prijestola, slične borbama u Hrvatskoj poslije smrti Dmitra Zvonimira i Stjepana II.; razlika je ipak ta, da je Srbija i dalje održala svoju državnu nezavisnost, a ulogu Madžarske vršila je Vizantija.33 Za vrijeme ovih smutnja opet se Bosna otkinula iz sklopa srpske države, i to trajno; najprije je dva decenija provodila nezavisan život, a po tom se oko g. 1120. otprilike dva decenija poslije Hrvatske i ona dobrovoljno pridružila Madžarskoj.34 S druge pak strane podiže se moć cara Aleksija Komnena, kad su mu u maju 1097. dakle baš u vrijeme silaženja madžarskih četa na Jadransko more krstaši osvojili Nikeju, a poslije poraza Seldžuka kod Dorileja (1. jula) još i svu zapadnu Malu Aziju, tako da se po tom car sam sa svojom vojnom silom mogao s uspjehom baciti da konačno uništi seldžučku državu. Tada je i Venecija poduzela ljeti 1099. ekspediciju u Svetu zemlju i tom je prilikom primila i od dalmatinskih gradova, prema njihovoj ranijoj obavezi, nekoliko brodova, no već potkraj 1100. vratila se mletačka mor

Slika 259. Sv. Dimitrije kao vojnik
XI. vijeka (po Schlumbergeru).

85

huius Laurentius urbis, quam ego dum rexi, si quid minus utile gessi, id prece, te flagito, tergas, ut opifice Christo crimine te sanctus rex purget Virgine natus" (moj Priručnik 134).

33 Jireček, Gesch. der Serben vol. I., 241-242; Станојевић, Историја срп. народа. Веоgгad 19102, 77-80.

34 Станоjевиh o. c. 80; Pauler, Wie und wann kam Bosnien an Ungarn (Wissenschaft. Mitteil. vol. II. Beč 1894, 158 i dalje).

35 Chalandon, Alexis 191 i dalje,

narica kući.36 Tako su na početku XII. vijeka i car i republika bili toliko slobodni, da su eventualno mogli utjecati na prilike jadranskoga primorja.

Kakova su utjecaja imali na Hrvate svi ovi krupni događaji, naročito raspre što ih je imao Koloman s bratom Almošom i njegov poraz pod Peremyšlom, ne znamo, jer nam se od bitke kod Gvozda i dolaska normanske princeze Buzile u Belgrad do godine 1102. nije sačuvalo nikako historijsko svjedočanstvo. Prvi ispravom potvrđeni događaj s kojim se opet sastajemo, jeste krunisanje madžarskoga kralja Kolomana u Belgradu kraljem Hrvatske i Dalmacije. Jedva može da bude sumnje, da su se prije toga krupnog političkog akta u Hrvatskoj zbili događaji, koji su ozbiljno zaprijetili Kolomanovoj vlasti, tako da se kralj s pravom mogao pobojati novog narodnog kralja, kao što je bio Petar († 1097.). Događaji posljednjih decenija naime, naročito dolazak Dmitra Zvonimira i Stjepana II. na prijestô, jasno dokazuju, koliko su u hrvatskoj državi važili redovit izbor i krunisanje i da je tek po njima vladalac stekao zakonitu pravomoćnost i opće priznanje u narodu. Kod toga su napose značajni u Stjepanovu slučaju izbor i narodni pristanak (omnibus Chroacie et Dalmacie nobilibus collaudantibus), toga inače legitimnog baštinika Trpimirove dinastije, jer baš to nam najbolje dokazuje, kako je tada u Hrvatskoj i u Dalmaciji legalnost kraljevskoga dostojanstva bila tijesno povezana izborom i krunisanjem. Mislim dakle, da u takom shvatanju Hrvata treba tražiti razlog, s kojega se Koloman godine 1102. riješio - jamačno prvi put — da lično pođe u Hrvatsku i da ondje učvrsti i obezbijedi svoju vlast. U njegovoj pratnji bili su biskupi Prokopije jegarski i Sigindun zagrebački pa deset župana: Isak, Petar, Kledin (Cladia), Saul, Arnej, Toma, Andrija, Kuzma, Bukan (Vochan) i Dionizije.87 Kad neki docniji zapis, bez sumnje napisan na osnovu starijih autentičnih izvora, kaže, da se kralj Koloman već na obalama Drave sastao s naoružanim i na boj spremnim hrvatskim četama, onda se tome može vjerovati, jer nipošto nije nemoguće, da su se Hrvati nešto prije 1102. pobunili i učinili kraj madžarskoj vlasti, ne

36 Kretschmayr, Venedig vol. I., 215–217.

37 Ova su imena ubilježena u Kolomanovoj ispravi od god. 1102. (gl. o njoj nešto niže); u njoj se Sigindun naziva Zagoriensis episcopus. Pauler (Századok 1888, 328) smatra ovo, uz neke druge neosnovane prigovore, dokazom, da je ta isprava falsifikovana. Ali sačuvane su još dvije isprave kralja Kolomana od godine 1111. i 1113., izdane u korist zoborske opatije (kod Njitre, danas u Čehoslovačkoj), i to srećom u originalu (publikovao ih je s faksimilom prve isprave Fejérpataky, Kálmán király oklevelei. Bp. 1892, 42-44, 55–62). U njima čitamo jasno, bez ikakih kratica, godine 1111. „sigillatum per manus domini Manasis episcopi Zagoriensis“, a 1113. „sigillatum per manus domini Manasis episcopi Zagrabiensis“. Time je pouzdano dokazano, da onom izričaju Zagoriensis zadarske isprave od god. 1102. nema i ne može da bude prigovora; šta više, baš ta osobina, da se zagrebačka biskupija u prvom početku zvala Zagoriensis, s kojim se imenom nikad više ne sastajemo, snažan je dokaz, da je zadarska isprava autentična.

samo u zemlji preko Gvozda, nego i u zemlji do Drave.38 „Kad je kralj čuo da su se Hrvati spremili na boj - kaže pomenuti stari zapis - pošlje k njima glasnike s porukom, da je nakan da bude s njima milostiv i da utanači ugovor, kako budu sami htjeli (volens ipsos gratiose tractare et pacta cum eisdem ut voluerint ordinare). Hrvati pak saslušavši kraljevu poruku sastaše se da vijećaju i jednoglasno pristanu na kraljev prijedlog i pošlju mu dvanaest razboritih plemića od dvanaest hrvatskih plemena (de XII tribubus

Chroacie), naime: župana Juru (Gurra) od plemena (de genere) Kačića, župana Ugrina od plemena Kukara, župana Mrmonju od plemena Šubića, župana Pribislava od plemena Čudomirića, župana Jurja od plemena Svačića, župana Petra od plemena Murića (Murithorum, jamačno Mogoroviča), župana Pavla od plemena Gusića, župana Martina od plemena Karinjana i Lapčana, župana Pribislava od plemena Polečića, župana Obrada od plemena Lačničića, župana Ivana od plemena Jamometića i župana Mironju od plemena Tugomirića. 39 Kad su oni prišli kralju, dadoše mu dužno poštovanje. Kralj pak primivši ih na

Slika 260. Vojnici potkraj XI. vijeka poljubac mira (ad osculum pacis eos (po Kugleru).

recipiens) i časno ih susrevši dođe s njima do toga sporazuma (ad talem concordiam devenerunt): da će oni zemljišne posjede i sva svoja dobra uživati sa svima svojim ljudima (= plemenskim pripadnicima) mirno i spokojno, da ne će nijedno od pomenutih plemena ni njihovi ljudi plaćati kralju poreza ili daće,40 već su jedino obvezana vršiti kralju vojnu službu, napadne li tkogod njegove kraljevske (= državne) granice. Ako onda kralj pošlje po njih, treba da svako pleme opremi za vojsku o svom trošku najmanje deset konjanika oklopnika do rijeke Drave, a dalje u Madžarskoj

38 O autentičnosti ovoga zapisa up. niže bilj. 41. Prisutnost zagrebačkoga biskupa u kraljevoj pratnji sama po sebi još nije dokaz, da hrvatske reokupacije do Drave nije bilo, jer je Sigindun, kao vjeran privrženik madžarskoga kralja, lako mogao još između 1099. i 1102. umaći ispred Hrvata preko Drave. Najzad, zar mu se nije mogao pridružiti u Zagrebu, uzmemo li, da u ono kritično vrijeme nije ostavio svoje biskupije.

39 O ovo dvanaest plemena up. niže str. 657 u posljednjem poglavlju.

40 Tako prisiže Koloman 1107. i dalmatinskim gradovima: „luro super sanctam crucem vobis Tragurinis (ili kojem drugom gradu), meis fidelibus civibus, firmam pacem; mihi et filio meo aut successoribus meis tributarii ne sitis" (Smičiklas, Cod. dipl. vol. II., 19).