kralja Zvonimira, komu ne daše ni govoriti, nere z bukom i oružjem počeše sići njega, i tilo njegovo raniti, i krv prolivati svoga dobroga kralja i gospodina, koji, ležeći u krvi izranjen velicimi bolizmi, prokle nevirne Hrvate i ostatak (= potomstvo) njih Bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće nigdar ne imali gospodina od svoga jazika (= naroda), nego vazda tuju jaziku podložni bili. I tako izranjen ležeće a Hrvate proklinjujuće, izdahnu“.55 To je bio kraj stare nezavisne narodne hrvatske države. „Hrvatski narod, premda mu je država samo u ličnosti zajedničkoga vladara s Ugarskom bila združena, presta godine 1102. živjeti svojim životom - kaže Rački — a posljednji je hrvatski kralj Petar mogao na Gvozdu uskliknuti „Finis Croatiae". Hrvatska zemlja potpade tako onom prirodnom zakonu, kojemu su podvržena dva organizma stojeća u uzajamnom doticaju, a različita ne samo opsegom i veličinom, nego i po prirodi i po težnjama. Koja će od obiju kraljevina većma utjecati jedna na drugu, o tom nije se mogło sumnjati već unaprijed. Kad i ne bi bilo drugih uzroka, položaj je Ugarske bio naprama Hrvatskoj daleko povoljniji već po tom, što je ona bila proviđena svim uvjetima potpune samostalne države. Proces asimilacije između obih kraljevina u javnom životu bijaše stoga neukloniv, pa je odsada zavisilo jedino o nutarnjoj snagi hrvatskoga naroda i njegove zemlje, kako će ga daleko ova asimilacija zahvatiti❝56. 55 Hrvatski ljetopisac (najdocnije XIV. vijeka) kod Popa Dukljanina e. c. 36. O uzrocima propasti hrvatske nezavisnosti up. Смирновъ, Очеркь исторіи хорватскаго государства 93—97. 56 Rački, Borba 332. IX. Nutarnje prilike hrvatske države od IX. do potkraj XI. vijeka.1 Ime. Granice. Narod; slobodni i neslobodni razred. - Plemstvo. Samostani. Vladalac. Crkvene prilike. Nasljedstvo i dioba državne - Vladalačka pratnja. Vojna sila. Dalmatinski gradovi. Prosvjeta i umjetnost. Banovi i župani; županije. Ime zemlje, kako ga nalazimo ubilježena u latinskim spomenicima toga vremena, u tijesnoj je vezi s narodnim i glasilo je isprva regnum Chroatorum (država Hrvatâ), prvi put 852., a docnije regnum Chroatiae ili samo Chroatia (Hrvatska), prvi put 1066. Nije nam doduše sačuvano pred XII. vijekom, kako su Hrvati sami zvali svoju zemlju, ali ne može da 1 Glavni izvori za ovo pitanje sabrani su u Račkoga Dokumentima. Uza nj up. još Smičiklas, Cod. dipl. vol. II., jer se i u ispravama XII. vijeka nalazi dosta, što objašnjava ranije prilike. Od literature treba na prvom mjestu istaknuti Rački, Hrvatska prije XII. vijeka glede na zemljišni opseg i narod (Rad vol. 56. i 57 i napose Zagreb 1881.) i Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. vijeka (Rad vol. 70: Društvo; vol. 79: Crkva hrvatska; vol. 91: Vrhovna državna vlast; vol. 99: Državno uređenje; vol. 105: Imovni i gospodarstveni odnošaji; vol. 115: Obuka i pismenost; vol. 116: Umjetnost i umjetni obrt) i napose Zagreb 1894. Gl. i Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjesni rječnik. Zagreb 1922 (s Dodatcima. Zagreb 1923.). Od neznatne je koristi Strohal, Pravna povijest dalmatinskih gradova. Dio I. Osnovke razvitku pravne povijesti dalmatinskih gradova. Zagreb 1913. Za upoređenje sa srodnim životom slovenskim gl. prije svega Jireček, Staat und Gesellschaft im mittelalterlichen Serbien. Studien zur Kulturgeschichte des 13.-15. Jahrhunderts. Teil I.-IV. Beč 1912-1919. Dalje: кадлеш, Првобитно словенско право пре X. века. Превео и допунио проф. Тарановски. Beograd 1924; Niederle, Život starých Slovanů, dílu I. svazek 1 (Territorium; Fysický život Slovanů; Staroslovanský pohřeb), Prag 1911; dílu I. svaz. 2 (Kroj a výzdoba těla; Slovanský přibýtek a dvůr). Prag 1913; dílu II. svaz. 1 (Slovanska demonologie; Slovanska theologie; Kulty pohanské; Příchod křesťanství a zánik víry pohanské). Prag 1916; dílu II. svaz. 2 (o pravu staroslovenskom, što će ga napisati prof. Kadlec, još nije izišao); dílu III. svaz. 1 (Hospodářství a ves; Zaměstnání řemeslná). Prag 1921; dílu III. svaz. 2 (o trgovini, vojnom uređenju i umjetnosti staroslovenskoj, još nije izišao, a tako ni francuski ekscerpt čitava ovoga kulturnoga dijela s natpisom Manuel de l'antiquité slave, tome II. La civilisation); клшочевскй, курсь русской исторй, vol. I. Moskva 1911; Смирновъ, Очеркъ культурной исторіи Южнихъ Славянъ, 2 vol. Kazan 1900 (veoma slabo); Бобчевъ, История на старобългарското право. Sofija 1910. Pojedinačne monografije navest ću tamo gdje treba. središtem u Omišu, amo su pripadali i otoci Brač, Hvar i Vis; Rastok sa središtem u gradu Rastoku nedaleko od ušća Neretve; Dolje sa središtem zar oko današnjega hercegovačkoga Ljubuškoga. Uz ove se još spominje županija Drid nedaleko od Trogira, Zagorje i Zastobrinj nepoznata položaja. O županijama ili župama u Bosni nema prije XIII. vijeka podataka, a tako nema ni za zemlju između Gvozda i Drave. Ali velik broj malih plemenskih župa u Slavoniji XII. i XIII. vijeka jasno dokazuje, da su one ondje postojale daleko prije 1102.; to su: Čazma, Dubica, Garić, Grđevac, Gorica, Gora, Ivanić, Kalnik, Krapina (Zagorje), Križevci, Moravče, Novaki (kod Virovitice), Podgorje (kod Jastrebarskoga), Rovište, Zagreb, Virovitica, Varaždin, Turovo polje (campus Zagrabiensis), Vrbas, Sana i Sanica.51 Središte je svake županije bio tvrd grad, sjedište županovo i narodni zbjeg u ratu, dok je narod živio po selima. Uz nasljedne plemenske župane, koji su u svojoj županiji vršili svu upravnu, sudačku i vojničku vlast, poznati su nam i njihovi prvi pomoćnici i zamjenici podžupani (podsup), onda satnici (sitinic glavar nad stotinom), županovi pomagači u sudskim i vojničkim poslovima i najposlije pristavi kao egzekutivni sudski organi županovih presuda.52 = Vrhovnu je komandu nad cjelokupnom vojnom silom hrvatskom vršio vazda vladalac, knez docnije kralj, ali o ratu ili miru odlučivao je u sporazumu s narodnim velikašima, pa i s narodnom skupštinom. Kao pomorska zemlja Hrvatska je imala uz mornaricu i kopnenu vojsku. Kopnenu su vojsku činili pješaci i konjanici, dok je mornarica bila sastavljena od većih i manjih brodova. O tome nam se sačuvalo za prvu polovinu X. vijeka dakle za vrijeme vladanja kraljeva Tomislava, Trpimira II. i Kresimira I., veoma dragocjeno svjedočanstvo savremenog cara Konstantina Porf.; on izrijekom bilježi, da je tada Hrvatska imala 100.000 pješaka, 60.000 konjanika, 80 većih brodova ili sagina sa 40 oboružanih momaka bez veslača i 100 manjih brodova ili kondura sa 10 do 20 oboružanih momaka bez veslača. Za građanskoga rata u vrijeme kralja Miroslava (945.-949.) ta je vojna snaga znatno spala, jer se i teritorija hrvatske države tada umanjila i na primorju i na kopnu. Ali kraljevi Mihajlo Kresimir II. i sin mu Stjepan Držislav opet podignu s državom i vojnu snagu, koja je jamačno u vrijeme Petra Kresimira IV. bila najjača, kao što su tada i državne granice bile najšire. I dalmatinski su gradovi raspolagali svojom mornaricom, sastavljenom od sagina i kondura, ali za vladanja Petra Kresimira IV. i Dmitra Zvonimira bijahu obavezani, da im vrše vojnu službu; tako znamo pouzdano, kako je dalmatinska mornarica vojevala protiv Vizantije 51 Gl. Brašnić, Župe u Hrvatskoj i Slavoniji od god. 1102. do 1301 (Program vel. realke u Rakovcu 1872/3 i Klaić, Slavonija od X. do XIII. vijeka. Zagreb 1882. 52 Rački, Nut. stanje 171-181 i Doc. 513 (index alph. s. v. iupanus, podiuppi, i Venecije, zajedno sa Zvonimirom i normanskim vojvodom Robertom Gviskardom.55 Oprema se hrvatskih vojnika jamačno nije razlikovala od opreme vizantijskih vojnikâ onoga vremena; kao oružje su imali dugo koplje, mač, luk i strelice, kacigu i oklop; to potvrđuju ne samo isprave, nego i iskopine, naročito one oko Knina. Inače se vojska dijelila po plemenima, sa županima na čelu, a plemena se opet raspadahu na bratstva i rodove, kao na manje vojničke jedinice. Od nižih komandanata poznat je uz župana još i satnik (sütnik = stotnik) kao zapovjednik nad stotinu momaka. U boju su vojevali vazda zajedno najbliži srodnici, kako je to bilo kod svih Slovena, a u starije doba i kod Grka i Rimljana; to je naime najprirodnija podjela u vrijeme, gdje je plemenska svijest bila najodlučniji faktor političkoga života.56 Dalmatinski su gradovi imali za sve vrijeme narodnih vladara svoju samoupravu (autonomiju), kako su je baštinili još iz rimskih vremena, a po njihovu su uzoru bili docnije uređeni i oni gradovi, koje su Hrvati sami podigli, tako Belgrad, Nin i Šibenik. Na čelu grada stajaše prior, izabran od gradskih plemića i uglednijih građana, koji su se također dijelili na bratstva i rodove (na pr. Petrus de genere Cacauntorum); izbor priorov bijaše slobodan, samo je bio običaj, da ga je formalno imao još da potvrdi vizantijski car, a docnije (od 1069. dalje) hrvatsko-dalmatinski kralj; zato i jesu gradski priori zadarski i splitski velikaši hrvatsko-dalmatinske kraljevine. Zadarski bijaše najugledniji; šta više, za porodicu Madijevaca znamo, da je bila u rodu s hrvatskim kraljevskim domom, jer je jedan od hrvatskih kraljeva X. vijeka uzeo za ženu jednu Madijevku.57 Prior bješe glava gradskoga vijeća, koje su sačinjavali suci, tribuni i bilježnici. Inače se redovito sastajala gradska skupština, na koju bi dolazili gradski biskup, kler, plemstvo i građani. U gradovima se sudilo po rimskom pravu.58 Gradovi su važni i kao stara središta prosvjete i umjetnosti onoga vremena, kojima se u prvom redu zanimalo svečenstvo, kako svjetovno, tako i redovno. U tome je od osobite važnosti benediktovski red, jer je svaki samostan imao svoju knjižnicu, a rukopisi su se njegovi dijelili za posta redovnicima na čitanje i prepisivanje. Pored toga su se redovnici bavili još odgojom i poučavanjem mladeži, ne samo one, koja se imala obrazovati za svećenike, nego i za svjetovnjake. U tim školama 55 Gl. gore str. 581. 56 Rački, Nut. stanje 169–171; up. i Mažuranić, Rječnik s. v. vojska str. 1593-1594 i članke ondje napomenute o pojedinim stvarima. 57 Gl. gore str. 436. 58 O dalm. gradovima up. prije svega Rački, Nut. stanje 184-198, onda instruktivni članak „grad“ u Mažuranićevom Rječniku 338–351. Gl. i Ernst Mayer, Die dalmatisch-istrische Munizipalverfassung im Mittelalter. Weimar 1903; Šufflay, Städte und Burgen Albaniens hauptsächlich während des Mittelalters. Beč 1924 s mnogo veoma važnih rezultata i pogleda i na dalmatinske gradove. okrunjen za hrvatsko-dalmatinskoga kralja, tekle su hrvatske državne granice otprilike Neretvom do ušća Rame, otale na gornji i srednji Vrbas, onda na donju Bosnu do ušća u Savu i pravcem povučenim izmedu današnjega Broda i Donjega Miholjca do Drave, pa onda uz Dravu do Štajersko-kranjskoga gorja, otkuda se spuštala na more kod ušća Raše; od većih otoka pripali su Hrvatskoj Krk, Cres, Lošinj, Rab, Pag, Hvar, Brač i Vis." Narod koji je osnovao ovu kraljevinu bili su Hrvati (Chroati, Chroates, Xpoßátot, Hrvate), od Dalmatinaca i tuđinaca, naročito sjevernih i zapadnih susjeda, rado zvani još i Sloveni (Sclavi). U carskim dalmatinskim varošima i na ostrvima, a tamo amo i po unutrašnjosti kao stočari živjeli su Romani (Popavot, Romani, Latini, Vlasi), ali već u XI. vijeku nalazimo po primorskim varošima i dosta Hrvata, naročito u Splitu i Zadru, ali najviše na Krčkom otoku, osobito na istočnoj strani, koji je osim varoši Krka i još kojeg drugog većeg mjesta na zapadnoj obali u to vrijeme jamačno sav bio pohrvačen. Ostataka Avara bilo je bez sumnje još i u X. vijeku, napose u krajevima između Zrmanje i Gvozda, ali u XI. vijeku nestaje im i traga; oni su se s vremenom sasvim izgubili među Hrvatima i nije nemoguće, da je gdjekoja hrvatska porodica bila avarskoga podrijetla.8 == 6 O granicama up. Rački, Hrvatska prije XII. vijeka 5-80. i obje priložene karte br. II. i III., kao i karin na str. 622. Današnji Srijem s istočnim dijelom ravne Slavonije bijaše do 796. avarski, od 796. do 829. dio Panonske Hrvatske, od 829. do otprilike 930. bugarski; za opadanja Bugarske poslije smrti cara Simeuna († 927.) zauzeše dio Slavonije i sjevernu čest Srijema Madžari, jer car Konstantin za njih kaže (o. 950.), da stanuju „između Dunava i Save" (ed. bonn. 177); za bugarskoga cara Samuila (976.—1014.) opet dospje Srijem u vlast Bugara, od 1018. do 1071. bijaše u vlasti vizantijskoj (ali bez istočne Slavonije, koja ostade madžarska), a od 1071. dalje došao je čitav Srijem (s istočnom Slavonijom) u vlast madžarsku. Mnogobrojni madžarski geografski nazivi, koji se pominju u ispravama od Xil, i XIII. vijeka dalje, pokazuju, da je ovdje bilo mnoštvo madžarskih naseobina, tako: Rétfalu (kod Osijeka), Hagymás (danas Aljmaš), Szarvas ( jelen), Erdöd (danas Erdut, erdő= šuma), Monostor (= manastir, dan. Nuštar), Lovász (dan. Lovas, ló konj, lovász konjušar), Bán-Monostora (dan. Banoštor Banski Manastir), Ujlak (dan. llok uj = nov, lak = stan), Erdővég (dan. Erdevik erdő šuma, vég kraj, dakle mjesto na kraju šume), Nagyolaszi (dan. Manđelos, nagy velik, olász = Talijanac, dakle Veliko talijansko mjesto), Maradék (dan. Maradik, maradék ostatak), Diós (dan. Divoš, dió orah, dakle koliko naše Orahovac), Üreg (dan. Irig, üreg pećina, rupa) i tolika druga mjesta. U svim je ovim mjestima propalo madžarsko žiteljstvo tek za turske najezde. Međutim je ipak bila većina žiteljstva i u ravnoj Slavoniji i u Srijemu, i u vrijeme madžarske vlasti (od XI.—XVI. v.) slovensko, odnosno hrvatsko. Srbi naseljavaju Srijem tek od kraja XIV. vijeka. Up. o tom Csánki, Magyarország történelmi földrajza a Hunyadiak korában vol. II. Bp. 1894, 228-261 (sremska županija), 261-384 (vukovska županija), 451-566 (baranjska županija). = = 7 O Romanima gl. gore str. 174-176. O Krčkom otoku Klaić, Krčki knezovi Frankapani vol. I. Zagreb 1901, 34 i dalje, 78–79. Za carske vlasti jamačno je čitav otok bio pod upravom priora u gradu Krku, kao što je u XII. v. bio pod knezom Krčkim. 8 O Avarima gl. Ekskurs I. na kraju knjige. |