života i prave kulture, svagdje stvarajući i gradeći, a nigdje ne rušeći. I u nutrašnjost, branjenu visokim klisurastim obalama, dopriješe Grci, naročito po trgovini, ali samo izuzetno i časovito, jer (kako se čini) nastojanje njihovo nije nikad i nigdje bilo upravljeno na jednu točku, pa se tako i nijesu uzmogli da učvrste kao stalni gospodari. Tome nasuprot grčke primorske naseobine, napose Isa i Far, bile su neko vrijeme tako moćna središta, kakova raznovrsna varvarska plemena, što su im bila za leđima i težila na more, nikad nijesu mogla da podignu. Borba što se sada zametnu

Sl. 39. Par brončanih potkoljenica ilirskoga oblika (Sarajevski muzej).

između Grka i varvara, a u kojoj propadoše možda još prije godine 230. pr. Hr. sve naseobine, osim jedine Ise s njezinim posjedima Tragurijem i Epetijem, izlazna je tačka historijskoga razvoja od dvije tisuće godina ovih krajeva. U toj borbi ukrštavaju se na ovoj inače jedinstvenoj teritoriji dva suprotna utjecaja: jedan (strani) teži s mora k nutrašnjosti, a drugi (domaći) silazi s planina da obrani svoje more i obalu. Prvi obilježuju na početku historije Grci, a drugi Iliri.

Ali i na kopnu došli su Iliri u sukob s novim provalnicima na istoj strani, otkud su nekoć i sami došli. Još od prve četvrti IV. stoljeća pr. Hr. sve se više uzeše tiskati na jugoistok Kelti (Gali) njihovi sjeveroza

padni susjedi.10 Zauzevši plodnu Posavinu i pokorivši ilirske Panone, ratarski Kelti osnovaše u porječju Kupe (Kódanıç, Kódwy, Colapis), Save (Laos, Saus) i Drave (Apάos, Apáßos, Draus) poviše jakih plemenskih oblasti, od kojih se ističe vodama dobro zaštićeni grad Segestika (уetý, docnije toxía, Siscia, dan. Sisak). Potom provale oko sredine IV. vijeka pr. Hr. na Balkansko poluostrvo i dopru na jednom kraju do donje Neretve i blizine Jadranskoga mora, a na drugom do Morave i dalje na jug, i prouzroče među Ilirima općeno komešanje, utisnuvši se među njih kao klin, negdje jače a negdje slabije. Sada uzmakoše trački Tribali iz svojih starih sjedišta oko vrelišta Južne Morave i Vardara čak na donji Dunav, a ilirski Ardijeji, stanujući na desnoj obali srednje i donje Neretve, pređu na lijevu, gdje su već i dotada dolazili u krvav sukob s Autarijatima zbog nekih slanih izvora. Potučeni i potisnuti od Keltâ moradoše se Autarijati odseliti na Južnu Moravu i Taru, koja je možda po njima i dobila svoje ime (oko 350. pr. Hr.).11

Poslije keltske provale a to je bila za mnogo stoljeća posljednje seljenje naroda u većim gomilama bijahu po sjeverozapadnom dijelu Balkanskoga poluostrva naseljena ova istaknutija ilirsko-keltska plemena: 12 10 Gl. o tom D'Arbois de Jubainville, Les Celtes depuis les temps les plus anciens jusqu'en l'an 100 avant notre ère. Paris 1904, 117 i dalje, naročito 195 i dalje (Les Gaulois dans la péninsule des Balkans); Bertrand-Reinach (Les Celtes dans la vallée du Pô et du Danube. Paris 1894, 20 i dalje) drže, da je pradomovina Kelta bila Podunavlje, otkuda se oni veoma rano raširiše po Noriku i po cisalpinskoj Galiji, svakako prije negoli su njima srodni ali ipak odjeliti Gali provalili preko Alpa; u tom bi slučaju Kelti i Iliri već odavna bili susjedi. Up. i rezultate moderne nauke, kako ih je sabrao Jullian, Histoire de la Gaule. Paris 1920 (četvrto izdanje) 227 i dalje. Preglednu historijsko-etnografsku sliku Dalmacije od najstarijih dana do danas sadrži predavanje prof. Oberhummera, Zur historischen Geographie von Küstenland, Dalmatien und der Hercegovina (u Brücknerovoj knjizi: Dalmatien und das österreichische Küstenland. Beč 1911, 77-114).

11 Gl. o tom Zippel, Die römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus. Leipzig 1877, 31-43; Thalló czy, Illyrisch-albanische Forschungen vol. I., 29–30; Patsch (Herzegovina 43–48) traži sasvim ispravno ove slane izvore kod sela Orahovice, 9 klm sjeverozapadno od Konjica.

12 O ilirsko-keltskim plemenima u našim zapadnim stranama glavni su izvori pored već pomenutog Strabona (ed. Meineke vol. II., 429-438): Plinije Stariji (C. Plinius Secundus *o. 23.-24. po Hr., † 79.), Naturalis historia 1. III. c. 21-26 (ed. Mayhoff, vol. I. Leipzig 1906, 288-295); Ptolemej (Пtoλapatos, živio i radio o. g. 150. po Hr.), Fewypapiný úpýrnas 1. II. c. 14—16 (ed. K. Müller, vol. I. Paris 1883) i Аpijan ('Añπιανός, Zivio i radio u Rimu o. 160. po Hr.), Ρομαϊκά 1. ΙΧ. Μακεδονικὴ καὶ Ἰλλυρική (ed. Mendelssohn, vol. I. Leipzig 1879, 346-370). Od modernih djela up. Zippel o. c. i dalje; Forbiger, Handbuch der alten Geographie von Europa, vol. III. Hamburg 1877; Kaemmel, Die Anfänge deutschen Lebens in Österreich. Leipzig 1879, naročito Beilage I. Die Stämme Pannoniens 303-316; Jelić, Najstariji kartografski spomenik o rimskoj pokrajini Dalmaciji (Glasnik, Sarajevo 1898); Schütt o. c. 13-28. Za panonsko-dalmatinska plemena gl. članke što ih je napisao Patsch u Pauly-Wissow a, Reallexikon (novo izdanje): Breuci (III., 831), Colapiani (IV., 2231), Delmati (IV., 2448—2455 najvažniji), Dindari (V., 650-651), Ditiones (V., 1230-1231) i Docleates (V., 1252-1253).

Ardijeji ('Apotatot, Vardaei) od rijeke Vojuše ("Awoç, Aous) do donje Neretve sa središtem najprije u Rizonu, onda u Skodri (Exóòpa, Scodra, dan. Skadar), Delmati ili Dalmati (Aλμxteis, Asλpátaι, Axλpára, Delmatae, Dalmatae) između Neretve i Krke (Tiros, Titus, Titius) sa središtem u utvrdi Delminiju (Asλμíviov, Aáλpov, Delminium, Dalminium, danas gradina Borčani na Duvanjskom polju) i pristaništem u Saloni (tò èπívetov autov Σáλwv, inače Exλovat, Salonae) i Liburni (Atßopvoí, Liburni) od Krke do Raše (Arsia), Dinare i Velebita, pa po sučelnom otočju, sa središtem u Skardoni (Exapoova, Scardona, Skradin), na zlu glasu kao drski gusari sa svojim brzim lađama (Liburnicae naves). Liburnima na sjeveroistoku i istoku između današnjih Julskih Alpa (Ocra), onda Snježnika, Risnjaka, Kapele planine i Gole Pljesivice (u Starom Vijeku τὸ ̓Αλβιον ὄρος ili τὸ ̓Αλβανὸν ὄρος) 18 i Velebita (tà Béßiα opη) po zapadnoj Kranjskoj, Lici do gornje Zrmanje (Tedanius), oko gornje i srednje Kupe, srednje Une (Oivevs, Oeneus) kod današnjega Bihaća i do na dohvat Save, sjedili su keltsko-ilirski mješanci ratoborni Japudi ('láñudes, 'lánodes, Japudes) sa središtem u utvrdi Metulum (Métovλov, Metooλov, danas možda Šmihel kod Postojne),1 na Savi i s obiju obala donje Kupe Kolapiani (Koλantavoi, Colapiani) sa središtem u Segestiki (danas Sisak), a s lijeve obale Save, otprilike od Sutle do Lonje, Varciani (Obaрxiavoí, Varciani). Njima na sjever uz Dravu, između današnjega Varaždina i Daruvara, nastavahu Jasi ("Izootot, Jasi), u današnjoj zapadnoj Slavoniji između Drave i Save do Osijeka i Novigrada (kod Broda) pa u susjednoj bosanskoj Posavini snažni Breuci (Bpɛʊxoí, Breuci), dok su u jednom dijelu Srijema uz Dunav (Azvoúßios, Aávoußis, Danuvius)15 obitavali Amantini ('Apavtivot, Amantini), a oko sastavaka Šave i Dunava i po današnjoj sjeverozapadnoj Srbiji do Morave (Mápy, Margus, Margis) keltski Skordisci (Exopolonot, Scordisci), koji su se nekoć širili mnogo dublje na zapad po današnjoj Slavoniji. Porječje Rame i gornjega Vrbasa (Urpanus) kao da je bilo sjedište Sardeata (Expotoτat, Sardeates), porječje Sane, srednjega Vrbasa između današnjega Jajca i Banjaluke, pa Vrbanje i dalje na istok do donje Drine (Apsivos, Drinus) bješe postojbina Mezeja (Malaior, Maezei), a vrelišta Krke, Une i Unca s današnjim Grahovskim poljem Ditiona (Attiwves, Ditiones). Njima na jugu s istočne strane Dinare planine ("Adptov opos) stanovali su Dindari (Atvòáptot, Dindarii), kojih ime kao da podsjeća na ovu planinu, a oko gornje Bosne, otprilike od današnjega Sarajeva do Vranduka, pa dalje do gornje i srednje Drine hrabri

13 Up. Pichler, Austria Romana (Sieglin, Quellen und Forschungen zur alten Geschichte und Geographie). Leipzig 1902, 109-110 s. v. Albani montes; Patsch, Lika in römischer Zeit. Beč 1900, 5-6 (karta) i 29.

14 Veoma je vjerojatno, da su groblja iz halštatsko-latenskoga doba, otkrivena oko Otočca kod Prozora, Kompolja, Srpskog polja i Drenovog klanca pripadala Japudima (up. gor. str. 69.). O ubikaciji utvrde Metulum gl. niže bilješku 48.

15 Dunav se u donjem tijeku od ušća Save (po Pliniju i Apijanu) ili od Željeznih vrata (po Strabonu) zvao u starih pisaca dačko-tračkim jezikom ó "Ictpos, Ister ili Hister.

gorštaci Dezitiati (Aatotttatat, Daesitiades), 16 dok su u porječju gornje i srednje Neretve, nekako oko današnjega Mostara, pa oko Nevesinja i

Gackoga i oko Pive i Tare živjeli Nareziji (Napotot, Naresii), a s lijeve obale Neretve u današnjem stolačkom kotaru Daorsi (Δαορσοί, Δαούσιοι,

16 Jamačno pripada veći dio čuvene nekropole na Glasincu (up. gor. str. 70.) njima.

Daversi, Daorsei) sa središtem kod današnjih Ošanićâ nedaleko Stôca i konačno u većem dijelu današnje zapadne Crne Gore, od Grahova sve do Skadarskoga jezera (Palus Labeatis) i rijeke Drima (Apiλwv, Drilo) a naročito u porječju Zete i Morače (Oriundes) Dokleati (Aonλeãtai, Docleatae), sa središtem u gradu Doklea (Aoxλéx, danas Duklja kod Podgorice u Crnoj Gori).

Iliri bili su ponajviše stasiti i visoki, crne kose i tamnih očiju, slobodni i hrabri, vazda spremni srnuti u boj i pogibao.17 Glavno oružje njihovo bilo je koplje (œyóvŋ) nasađeno na dugoj šipki širokom, uskom, dugačkom ili kratkom oštricom, pa strelica umočena u otrov „ninon“ (vívov), a suština njihove borbe drsko gusarenje na moru i smjelo hajduštvo na kopnu, to jest gorski okršaj, napadaj iz zasjede i prijevarni bijeg. Inače bijahu uz more i uz rijeke ribari, u nutrašnjosti ponešto ratari, ali većma lovci i pastiri, kojima je sva imovina i sva sreća bila u obilatom lovu, sočnoj paši i pretilom krdu ovaca i koza. Tijelo svoje voljeli su tetovirati kratkim debelim brončanim iglama, četvorasta proreza, a na oba kraja jako zaoštrenima, od kojih bi jedan kraj usadili u koštanu ili drvenu dršku, a drugim bockali kožu; takih igala nađeno je dosta često među nalazima ranijega Željeznog doba u Bosni, navlastice na Glasincu, dok se sam običaj tetoviranja učuvao sve do danas u bosanskih katolika, osobito u području Lašve.18 Pored dobrih svojstva, kao što su hrabrost i otpornost, velike su im bile mane požudna odanost piću (vina, koje bi dovozili u buradima čak iz Italije preko Akvileje, i piva, što su ga sami varili iz ječma, a zvalo se sabaja),19 pa strasna nesloga u stalnoj pratnji krvne osvete. Raspadali su se, kako vidjesmo, u mnogobrojna manja i veća plemena, redovno dušmanski rastavljena, a svijest rodbinska izbila bi kod njih tek onda, kad ih je zajednička pogibao natjerala na dužnost uzajmične obrane ili navale. Značajno je, da se i u arheološkim iskopinama odrazuje razrožnost ilirskih plemena, jer svaki kraj ima u sebi onako kao i glasinački - neko osobito lokalno obilježje i osobite lokalne forme, jasno svjedo

Sl. 41. i 42. Novci Daorsa (Bečki muzej).

17 O Ilirima up. Truhelka, Starosjedioci današnje Bosne (Nada, vol. II. Sarajevo 1896, 204-206, 226-227, 247-248); Thallóczy, Forschungen 6 i dalje; Schütt o. c. 10-12; Pats ch, Herzegowina 43 i dalje; Jireček. Geschichte der Serben, vol. I., 17-24. 18 Truhelka, Vođa 109.

19 Ovo piće spominje Amijan Marcelin (Ammianus Marcellinus, † poslije 383. po Hr.) pričajući kako se izrugivahu caru Valentu, rodom Panonu iz Cibalâ, dajući mu nadimak Sabajarius (= pivska mješina) (Res gestae 1. XXVI. c. 8, 2). I Sv. Jerolim (Comment. VII. in Isaiam 19) kaže, da je sabajum piće od žita i vode. Teopomp (Osóпounоs, † poslije 323. pr. Hr.) opisuje pijančevanje Ilira. Kad bi sjeli da piju kaže on

raspustili bi remene, a što bi više pili, sve bi ih više raspučili. Kad bi se