ćafir = krivovjerac, heretik) imali su samo dužnosti, a gotovo nikakih prava. Oni su se u svemu morali razlikovati od muslimana gospodara: niti su smjeli nositi odijela ni po vrijednosti ni po boji, kao muslimani, niti konje jahati, već mule i magarce, niti oružja nositi, jer tobože kao,,nevjernici" ne bijahu podobni da brane carstvo. Zanatima i trgovinom mogli su se zanimati samo oni, što su stanovali po varošima, dok su svi ostali morali stanovati po selima na spahilucima i obradjivati zemlju svojih gospodara. Tekar poturčena im djeca postaju ravnopravni s ostalim muslimanima. Pri dolasku svomu Turci su dašto porušili crkve i manastire, ili ih pretvorili u džamije i staje, dok od zvona sališe topove. Kasnije Turci nešto popustiše, no ipak nijesu rado dozvoljavali, da se grade ili popravljaju crkve ; stoga i jesu one rijetke kršćanske crkve bile ili ruševne ili od dasaka slupane. Kršćani su se ipak na službe ponajviše sastajali u privatnim kućama, a svu pastvu vršili su kod katolika franjevci (ujaci), a kod grčko-istočnih kalugjeri. Svjetskoga svećenstva po turskim stranama uopće nije bilo. Hrvati kršćani, kao i Srbi, imali su za vrijeme turske prevlasti dva glavna ognjišta: z a drug ui selo. Zadružni se život za to doba još većma razvio, jer je narod obrane radi volio živjeti u većim skupovima, a i poradi poreza, budući da se porez plaćao po dimnjaku (ognjištu), to jest po kući bez obzira na broj ukućana. U tim su se zadrugama pjevale uz gusle pjesme o narodnim junacima i kroz mnoge godine podržavala nada u oslobodjenje. Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest. 8 Selo je samo sebi biralo k ne z a kao starješinu, koji ga je zastupao pred turskim oblastima i seljanima sudio; u njegovo se sudjenje Turci nijesu miješali. Kršćanski podanici plaćali su desetinu i hara č. Desetina je išla spahiji od plodina, a harač sultanu za izdržavanje vojske u gotovom novcu, i to od svake kuće po dukat, a četiri aspre (kao jedna kruna) na trošak oko skupljanja harača. Harač doduše nije bio velik, ali je zato način, kojim se pobirao, bio grozan. Haračlije su u pratnji pisara polazile u narod, te s najvećom okrutnošću prikupljale harač, i to ne samo za sultana, nego i za sebe, tako da su se po obavljenom poslu vraćali kući kao bogati ljudi. Pred haračlijama često su čitava sela opustjela, jer Turci stanuju poglavito u gradovima; stoga i jesu gradovi i varoši pod neposrednom vladom sultanovom, a ne beglerbegovom. Ali najteži teret bijaše da nak u djeci. U izvjesnim rokovima, kadikad i svake pete godine, razaslao bi sultan po cijeloj carevini haračlije, koji su odvajali tjelesno i duševno najzdraviju i najrazvijeniju mušku djecu kršćansku od desete do šestnaeste godine pa ih odvodili u Carigrad, gdje ih ponajprije poturčiše, a onda obrazovaše za vojnike i druge carske službenike, a mlade djevojke za sultanski ili drugi gospodski harem. Haračlije, koje su kupile ovu djecu, išle bi od sela do sela i od varoši do varoši; svaki je domaćin kršćanin morao pokazati koliko ima djece, a strašne su kazni čekale oca, koji bi sakrio svoje dijete. Imućniji otkupljivali su svoju djecu od pod mitljivih haračlija velikim svotama zlata, no sirotinja morala je da s tugom i čemerom gledi, kako joj se odvodi nada i potpora. Onaj, koji ove nevolje ili nije htio ili nije mogao da podnosi, odmetnuo bi se u hajduke. H a j duci su oni zaslužni ljudi, koji su u narodu hrvatskomu i srpskomu kroz čitavo vrijeme turskoga ropstva podrža vali misao na slobodu i oslobodjenje. Sjeverna Dalmacija, Lika i Slavonija bile su pune ove smione čeljadi, pred kojom su Turci strepili i izlaziti iz svojih gradova. Najčuveniji hajduci iz ovoga vremena jesu: Franjo Ilić, Luka Senčević, braća Mato i Marko Lapsanović, Mato Delimanić, Ante Slavetić i Franjo Kolaković, sami Hrvati katolici. Svratimo sada opet pozornost našu na one političke dogadjaje, koji se zbiše neposredno pred veliki rat za oslobodjenje. Poslije odlaska Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u Beč biše doduše imenovani banskim namjesnicima, ali ne s potpunom vlasti, grof Nikola Erdödy i biskup zagrebački Martin Borković, no pravi gospodar u Hrvatskoj bijaše karlovački general Ivan Herberstein. Sada se učini dvoru i gradačkom ratnom vijeću e je došlo vrijeme, da se ili čitava Hrvatska, ili bar krajiški njezini dijelovi odcijepe od krune sv. Stjepana i priklope austrijskim nasljednim zemljama. U tu je svrhu njemačka vojska zapremila ponajprije sva imanja Zrinsko-Frankopanska te bansku Krajinu, a onda se general Herberstein dao na to, da nagovori plemstvo hrvatsko na prelom s Ugarskom. Proputovao je cijelom zemljom govoreći svagdje, kako je car dobar otac svima, dok su banovi tirani ; Hrvatska imala se podijeliti medju dva generalata : na karlovački od mora do Save i varaždinski od Save do Mure. Za ovu osnovu predobio je Herberstein tek malo plemstvo, i to većim dijelom one, koji su bili upleteni u Zrinsko-frankopansku zavjeru, pa krajiške časnike, dakle one, kojima je bio vrhovni zapovjednik. Visoko plemstvo, na čelu im grof Nikola Erdödy, oprlo se tomu najodrešitije, dapače na saboru, koji se sastao pod jesen 1670. u Zagrebu, zatraži od kralja, da se kraljevstvu opet stavi zakoniti ban na čelo. No dvor odgovori 8. juna 1671. saboru, da je obnašao za neko vrijeme obustaviti bansku čast, što je niže plemstvo, poglavito krajiške časnike, u tolikoj mjeri preplašilo, da su se potpisima obratili u januaru 1672. na cara Leopolda s molbom, da bi proveo odcijepljenje Hrvatske od Ugarske i sjedinjenje njezino s austrijskim nasljednim zemljama. Ovo je zametak austrijske stranke medju hrvatskim plemstvom. Ipak se dvor ne usudi provesti osnove svoje; već god. 1673. nadje se prisiljenim imenovati grofa Nikolu Erdödyja banskim namjesnikom s potpunom banskom vlasti, nadalje potvrditi sva prava kraljevstva hrvatskoga i povratiti bansku Krajinu, te ostala zaplijenjena imanja zrinsko-frankopanska osim primorja.1 Razlog tome ima se tražiti 1 Primorski posjed Zrinsko-frankopanski kupila je za 500.000 for. nutarnjo-austrijska dvorska komora od kr. u ponovnim znacima teškoga nezadovoljstva u sjevernoj Ugarskoj, koje se konačno 1677. prometne u bunu. Na čelo nezadovoljnika ugarskih stade mladi grof Emerik Tököly, drugi muž Jelene Zrinske.1 Tököly se odmah uspješno obrati za pomoć erdeljskomu knezu Mihajlu Apafyju i francuskom kralju Ludoviku XIV., koji se baš u to doba bavio mišlju, kako bi zauzeo neke njemačke gradove oko Rajne (,,reunion"), koristeći se smutnjama u državama Leopolda I. Uslijed toga našao se dvor bečki prisiljenim sasvim napustiti apsolutističko vladanje u Hrvatskoj i Ugarskoj. Nikola Erdödy bi 1680. imenovan banom i 10. aprila instaliran, dok je Ugarska na saboru u Šopronu, koji se sastao 28. aprila 1681., sebi izabrala palatinom grofa Pavla Esterházyja. U tom se primače kraju dvadeset-godišnji mir s Turcima, utanačen još 1664. u Vašvaru. Dvor je želio, da ga pod koju mu drago cijenu opet produži, ali kako je kod porte imenovanjem Kara-M ustafe za velikoga vezira prevladala ratoborna stranka, bijahu izgledi veoma traljavi. To se bjelodano vidjelo po tome, što je sultan Mehmed IV. (1648.-1687.) sklopio savez s Emerikom Tökölyjem, ter ga imenovao ugarskim kraljem; no fiska, tobože kao ugarski magnat, god. 1692. U posjed uveo ju je zagrebački kaptol u augustu iste godine. God. 1749. otkupila je naše primorje od iste komore bečka banka, a 1754. sjedini ga Marija Terezija s austrijskim primorjem, dakle Trstom, Istrom i Rijekom. Tako ostade sve do 1776. 1 Franjo I. Rákóczy umr'o je 1676. i ostavio sina Franju II. |