Слике страница
PDF
ePub

u Bosnu, Hercegovinu i Srbiju, te ove zemlje oteti Turcima. Ova se zadaća pričinjala to lakšom, što su općenito stizali pouzdani glasovi, da će se sva kršćanska raja u Turskoj pobuniti, čim medju njih dodju pobjedonosne carske čete. I odista slijedeće godine 1689. provali markgrof Ludovik Badenski duboko u Srbiju, te razbije kod Niša (24. sept.) velikoga vezira, a onda skrene u Bugarsku. Sada biše posebnim carskim proglasima pozvani Srbi, Bugari, Arbanasi i ini kršćanski narodi u Turskoj na ustanak pod carskom zaštitom i pomoći. Srbi se odista podignu pod patrijarom pećkim Arsenijem Crnojevićem i grofom Gjorgjem Brankovićem, no kad u taj par francuski kralj Ludovik XIV. pogazi tek nedavno sklopljeno dvadesetgodišnje primirje, tako da su carske vojske morale na Rajnu, a turskoj vojsci stane na čelo kao veliki vezir veoma sposobni Mustafa Köpröli, okrene se ratna sreća. Carske se vojske moradoše povući iz Srbije, na što ne preostade pobunjenim Srbima drugo, nego ili se opet uz teške kazne pokloniti Turčinu, ili se njegovoj bijesnoj osveti izmaknuti. Patrijar i narod izaberu ovaj drugi izlaz iz teškog položaja, pa tako se god. 1690. preseli u južnu Ugarsku, Srijem i istočnu Slavoniju 37.000 srpskih porodica. Ovi Srbi bijahu poglavito iz Povardarja, Podrimlja, Kosova, Gornje Morave i s Timoka; njihova prazna sela i zemlje napuče Turci docnije Arba na sima, koji danas tamo čine znatan dio pučanstva. S patrijarom Arsenijem Crnojevićem izbjegoše i kalugjeri iz manastira Ravanice i poniješe sa sobom moći

svetoga kneza Lazara, te ih polože u novosagradjenom istoimenom manastiru u Srijemu. Srbi su se nadali, da će skoro opet natrag u svoju oslobodjenu domovinu, ali do toga nije više došlo ; oni se zadovoljiše privilegijama carskim, kojima im bijaše zajamčeno slobodno ispovijedanje vjere, no posebnoga teritorija nijesu dobili.

Medjutim pade veliki vezir Mustafa Köpröli pod Beograd, ter ga lako i brzo opet osvoji (1. okt. 1690.), a onda okrene na Osijek i ostale neke slavonske gradove; ali ovdje ne učini ništa. Odluka je imala pasti naredne godine, kad se veliki vezir skobio sa 130.000 momaka kod Slankamena na Dunavu (19. aug. 1691.) sa carskim vojvodom Ludovikom Badenskim, koji je imao samo 60.000 momaka. Uza sve to budu Turci ametom poraženi, dapače sam Mustafa Köpröli pogibe u boju. Posljedica ove slavne bitke bijaše potpuno oslobodjenje Slavonije.

Dok je ovako srećno ratovala carska i banska vojska, oslobodila se i Lika s Krbavom turskoga gospodstva, i to poglavito zaslugom popa Marka Mesića i karlovačkoga generala. Na jesen 1689. svi su Turci ili pobjegli ili se, kao oni u Perušiću, pokrstiše, a tvrdi se gradovi kao Novi, Perušić i Udbina nalažahu u našim rukama. Slično bješe i u susjednoj Dalmaciji, gdje se narod hrvatski i srpski odmah na prvi glas o porazu turske vojske pod Bečom podiže na oružje pod svojim opjevanim vodjama Stojanom Jankovićem i Ilijom Smiljanićem. Pobunu ovu dosta su znatno pomogli i Mlečani, kad se pridruže Leopoldu, dapače sve, ono što su

naši junaci svojom krvi osvojili, došlo je pod vlast mletačku. Manje kule i gradovi brzo padoše, a tekar nakon duljeg podsjedanja i višekratnoga kušanja tvrdi Sinj (1686.), Herceg Novi na ulazu u Boku (1687.) i Knin (1688.).

U to umre u junu 1693. ban Nikola Erdödy, na što kralj na molbu Hrvata imenova grofa Adama Batthyányja (1693.—1703.), koji odlučno pregne za tim, da oslobodjene krajeve, kao što bijahu Lika, Krbava i Slavonija sa Srijemom opet sjedini s Hrvatskom. Ali brzo se pokazalo, da to ne će ići ni onda, kad je konačno svršio veliki turski rat. U aprilu 1697. naime postade glavnim vojskovodjom carskim mladi Francuz princ Eugen Savojski, jedan od najvećih vojskovodja svih vijekova. Protiv njega povede mladi sultan Mustafa II. lično golemu vojsku. Dne 10. augusta 1697. stiže u Beograd, kod Titela prijedje po tom Tisu i naumi poći do Segedina. Princ Eugen jednako ga slijedio. Uslijed toga odluči se sultan ponovno prijeći Tisu i skrenuti na Erdelj, koji je takodjer za srećnog ratovanja dopao carskih ruku. I odista dne 11. septembra stanu Turci prelaziti kod Z e n te preko Tise, ali ih u tom poslu napadne princ Eugen i ametom pobije. Sam sultan jedva je nekako sa svojom pratnjom umakao u Temesvár, dok je preko 10.000 Turaka zaglavilo samo u rijeci, a medju njima i veliki vezir. Da se što bolje okoristi pobjedom svojom, provali princ Eugen na čelu male vojske (6.500 mom.) u oktobru u Bosnu, popali Sarajevo i vrati se natrag.

Poraz ovaj, a još više glasovi, da se i ruski car Petar Veliki sprema na vojnu protiv Turaka, prisili sultana, da je posredovanjem Engleske zamolio u Beču mir, koji bi nakon duljega pregovaranja sklopljen u Srijemskim Karlovcima dne 26. januara 1699., i to izmedju Leopolda, Poljske i Venecije s jedne, a Turske s druge strane. Leopold steče tim mirom svu Ugarsku osim Banata, Hrvatsku do Une i Velebita, te Slavoniju osim jugoistočnoga Srijema sa Zemunom i Mitrovicom. Erdelj presta biti nezavisna vojvodina i posta pridruženi dio Leopoldovoj Ugarskoj; Venecija je opet dobila sve ono, što je u ratu osvojila, naime Knin i Sinj s okolišem. Sada se na ove nekoć i u geografskom smislu čisto hrvatske županije protegne ime Dalmacija. Poljska opet steče Podolje i Ukrajinu ; s tim mirom zauvijek prestadoše poljsko-turski ratovi, a ulogu Poljske preuze pomladjena Rusija Petra Velikoga.

Karlovačkim mirom zače istočno (orientalno) pitanje u današnjem smislu, jer se protiv Austrije, Poljske, Rusije i Venecije, koje idjahu za propašću osmanlijskoga carstva, složi savez zapadnih država na spas Turske: to bijahu Francuska, Engleska i Nizozemska.

Poraz turski bijaše dašto i poraz Emerika Tökölyja, pa stoga je bečki dvor zatražio od porte, prigodom pregovaranja o miru, da mu toga magjarskoga grofa izruči, ali Turci toga ne htjedoše učiniti, već mu odrede za prebivalište Izmid (Nikomediju) u Maloj Aziji. Ovamo je došla i žena njegova Jelena Zrinska, no umre već 18. februara

1703.; sahranjena bi u crkvi sv. Benedikta u Galati kod Carigrada. Skoro po tom 13. sept. 1705. umro je i Tököly i bi u Izmidu sahranjen. Na grob Jelene Zrinske postaviše ploču s natpisom, u kojem se hvali njeno junaštvo i slava, a onda kaže, da je bila,,posljednji ponos Zrinskih i Frankopana“, te slavna,,kod Hrvata, Erdeljaca, Magjara i Sikulaca“. Za čudo, mati njena bijaše posljednja Frankopanka, prva svekrva njena posljednja Báthory, njezin brat Ívan Autun posljednji Zrinski († 11. nov. 1703. u tamnici u Gracu (Schlossbergu), njezin drugi muž posljednji Tököly, a unuk iz prvog braka posljednji Rákóczy.

VI.

Pragmatička sankcija.
(1700-1763.)

Uništenje turske moći u znatnom dijelu bivšega kraljevstva hrvatskoga nije bilo od tolikoga dojma i važnosti, kako se očekivalo. Ono zemljište, što su carevci i Hrvati osvojili, tek je po starom imenu bilo hrvatsko; inače ponajviše opustošeno i naseljeno najvećim dijelom stranim elementima, u prvom redu Sr bim a. Osim toga ne htjede dvor osvojenih zemalja sjediniti s materom zemljom, već priklopi Liku i Slavoniju dvorskoj komori, to jest vrhovnoj austrijskoj financijalnoj oblasti, a Venecija opet ne htjede ništa ni da čuje o tom, da predade Leopoldu osvojene dijelove današnje Dalmacije. U tim su krajevima, naročito u Slavoniji, njemački zvaničnici tako nečovječno postu

« ПретходнаНастави »