Слике страница
PDF
ePub

vlasti sabora pala i vlast bana hrvatskoga, predsjednika saborskoga i izvršujućega organa namjesnič koga vijeća.

Malo potom dne 1. marta 1792. umre iznenada kralj Leopold II. u četrdeset i petoj godini; prijesto i rat s Francuskom ostavi najstarijemu sinu Franji.

VIII.

Nutarnje prilike kraljevstva hrvatskoga od godine 1526. do 1790.

Sve do druge polovice XVI. stoljeća još se razlikovalo,,regnum Dalmatiae et Croatiae“ i „regnum Sclavonia e", no nekako oko 1587. sjediniše se obje zemlje u jednu političku i upravnu cjelinu kao,,regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae", koji se diplomatski izraz održao do danas. Sada se zgodi, da je ime,,Hrvatska" preneseno na onaj dio sredovječne Slavonije, gdje nije vladao Turčin, a pod Slavonijom stalo se razumijevati sav ostali prijedjel na istok sve do Zemuna, to jest onako, kako je danas, dok se kao Dalmacija uzimaše hrvatsko primorje od ušća Zrmanje sve do Bakra, dapače jedno vrijeme još i Vinodol, Prozor, Otočac i Brinj ; očito je, da se time htio opravdati naslov,,Hrvatska, Dalmacija i Slavonija“.

Kao grb uze sada upotrebljavati sabor hrvatski onaj, što ga je Vladislav II. god. 1496. potvrdio Slavoniji, naime kunu u bijegu medju dvije rijeke (Savom i Dravom) i zvijezdom (martom). Istodobno

bili su poznati još i grb hrvatski, naime izmiješane crvene i srebrne kocke (prvi put 1515.) i dalmatinski, to jest tri leopardske glave u plavom polju (prvi put 1406.). Sva tri grba nalazimo zajedno samo jedan put u ovo doba, naime godine 1616., i to na taliru kralja Matije II.

Granice kraljevstva hrvatskoga nijesu ni u to doba bile stalne. Najuže su bile početkom XVII. vijeka, a odonda stale su se uz srećne ratove s Turcima sve to većma širiti.1 Najveće prostranstvo postigle su obnovljenjem i sjedinjenjem triju slavonskih županija, te uredjenjem severinske. Sada se Hrvatska širila od mora do Iloka, dijeleći se na sedam županija: severinsku (danas zapadni dio modruško-riječke bez Senja), zagrebačku, varaždinsku, križevačku, požešku, virovitičku i srijemsku. Ostatak zemlje do Zrmanje (ličko-krbavska županija), Une i Save do Zemuna, pak Dunavom do Petrovaradina sačinjavao je Vojničku Krajinu, koja u upravnom obziru nije pripadala Hrvatskoj.

I u narodnosnom obziru nastale su u to doba znatne promjene. Makar da je sva sila Hrvata ostavila tijekom XVI. stoljeća ugroženu svoju domovinu, odselivši se u Ugarsku, Austriju i Moravsku, a ostavivši iza sebe neke krajeve (naročito ličko-krbavske i Pounje) gotovo sasvim puste i prazne, ipak bijahu Hrvati i sada glavni elemenat u zemlji. Uz njih sjede mnogobrojni doseljenici stranom iz turskoga doba, a stranom iz

1 Izraza,,reliquiae reliquiarum" nestaje iz saborskih zapisnika poslije karlovačkoga mira.

doba njemačke prevlasti. U prvom su to redu Srbi, koji naseliše većim dijelom svu Vojničku Krajinu, Šlavoniju i Srijem. U onim stranama, gdje nikad nijesu vladali Turci i gdje nije bilo Vojne Krajine (kao u Zagorju i južno od Zagreba do Kupe), nije bilo Srba. Nadalje napučiše gradove naročito u Slavoniji, Nijemci, djelomično kao obrtnici i trgovci, a djelomično kao časnici i službenici. Ti su Nijemci došli iz švapskih (južnonjemačkih) krajeva, poglavito iz gornje Austrije, Bavarske i Württemberga. Neki gradovi, kao Osijek i Petrovaradin, bili su u drugoj polovici XVIII. vijeka čisto njemački. Mag jari se naseliše (djelomično još iz turskoga vremena) isključivo po nekim slavonskim selima uz Dravu i Dunav, a Arbanasi (Klementinci) (god. 1737.) samo u dva sela Nikincima i Hrtkovcima.1

Društvo se i sada raspadalo na slobodne i neslobodne ljude. Slobodni bili su plemići, svećenici i gradjani po kralj. slobodnim gradovima. Plemstvo se dijelilo u velikaše (magnate) i niže plemstvo (,,šljivari", plemenitaši). Staro prekokapelsko hrvatsko plemstvo većinom je za turskih ratova ili izumrlo ili se iselilo u Ugarsku i Austriju, a neki dapače u Italiju. U Ugarskoj dobiše iznajprije pridjev Horvát" (cognomine Chrovatus), pri

1 Bilo ih je u svemu oko trista porodica, a vodio ih je rim. kat. nadbiskup skopljanski Mihajlo Summa, koji je kao carski penzionirac umr❜o u Osijeku 20. nov. 1777.; njegov se grob u franjevačkoj crkvi u nutarnjem gradu još i danas vidi. Danas je rijetkost, da bi koji od njihovih potomaka znao arbanaški.

državši pravo svoje ime, no docnije ga zanemariše tako, da je ponajviše ostalo samo,,Horvát". Isto su tako i u Austriji zvali naše iseljenike,,Krabat" (,,genannt Krabath"), samo se ovdje brzo zaboravilo na taj dodatak, a ostalo je pravo ime (često izobličeno). No pored iseljenika ističu se i neki doseljenici. Tako su grofovi Erdödy podrijetlom iz Ugarske (szatmárske žup.), a gotovi svi slavonski velikaši, kojima je dvor poslije karlovačkoga mira prodao tamošnje velike spahiluke, Nijemci, kao Trenki iz Pruske, a Eltzi iz Njemačke ili Talijani, kao Odeschalchi, Cordona i Caraffa. Život neplemenitih ljudi bio je i sada sve do reforama Marije Terezije i Josipa II. isti kao u srednjem vijeku.

U crkvenom obziru preturila je Hrvatska u to doba mnoge nevolje i silovite promjene. Tečajem XVI. vijeka nestalo je srijemske, kninske i modruške biskupije, senjska je bijedno životarila uz more, a s opsegom zagrebačke biskupije gotovo se podudarao i opseg ostataka Hrvatske. Hrvati su uza sve nevolje ipak ostali vjerni vjeri svojih otaca, koja im bijaše štit i najuzvišenija zaštita u borbi za opstanak. Nakon oslobodjenja Like i Krbave, Pounja i Slavonije moglo se opet pomišljati na neku obnovu staroga stanja, pa tako se Hrvatska u XVIII. vijeku dijelila na pet biskupija: senjska je obuhvatala (kao danas) sve primorje, Liku, Krbavu i svu zemlju do Kapele, zagrebačka (kao danas) proširila se do Une i u Slavoniju do Našica, Vočina, Orahovice i Požege, bo s a n s kodjakovačka obuhvataše Djakovo i okolicu

(Djakovštinu), pečujska zapremaše najveći dio Slavonije od Donjega Miholjca, Valpova, Čepina i Vinkovaca sve do Vukovara, Županje i Morovića, asrijemsk a okupila je oko sebe ostatak s Petrovaradinom kao sijelom, pa Zemun i Ilok. No pod konac XVIII. vijeka uze se biskupija djakovačka širiti na račun pečujske, koja bi ograničena na jedan dio Podravine (kao danas), a od god. 1773. primi u se još i biskupiju srijemsku nakon njezina dokinuća.

Od redova najviše ih je propalo za turske prevlasti, a održaše se Franjevci, naročito u Slavoniji, gdje su dugo vremena (a djelomično još i danas) imali župe u svojim rukama, te Isusovci po nekim gradovima kao u Zagrebu i Osijeku do dokinuća toga reda (1773.). Drugi neki preostali redovi, naročito za hrvatsku prosvjetu toli važni Pavlini, bili su dokinuti za vladanja Josipa II.

Pored sve pažnje hrvatskoga klera i plemstva, ipak se i po Hrvatskoj stade širiti protesta ntizam. U prvoj polovici XVI. vijeka nema mu traga, istom u drugoj polovici nalazimo pristaša njegovih medju Hrvatima. S tim je pokretom u svezi štajerski barun I v an Ungnad, koji je kroz dulje vremena bio časnik na Krajini. Pod starost preseli se u Württemberg, te osnova u Urachu kraj Tübingena štampariju latinskim, glagolskim i ćirilovskim pismenima, izdavajući na slovenskom i hrvatskom jeziku crkvene knjige po nauku protestantskom. Uza nj pristade utemeljitelj slovenske književnosti Primus Truber, Istranin Stjepan Konzul, Antun Da l

« ПретходнаНастави »