Слике страница
PDF
ePub

matin i umni Matija Franković (Flacius Illyricus), koji su na tim knjigama radili. No glavna pomoć i potpora dolazila im je od samoga kraljevića Maksimilijana, jer on bijaše tada vrlo sklon novoj vjeri. Misao im je bila proširiti protestantizam po cijelom Balkanskom poluotoku, dapače i medju Turcima,,,jer se hrvatskim jezikom govori sve do Carigrada", kazivahu oni. I odista, protestantskih se knjiga vrlo mnogo proširilo medju Hrvatima. Novoj vjeri odazvali su se i neki velikaši kao ban Petar Erdödy, sigetski junak Nikola Zrinski, a naročito sin njegov Gjuro, koji osnova u medjumurskom Nedelišću novu štampariju. Novu vjeru proširiše donekle i nadošli krajiški njemački vojnici, a glavni razlog odzivu od strane Hrvata bijaše to, što je ona mjesto latinskoga uvodila u crkvu narodni hrvatski jezik.

Kad se pročulo za širenje protestantizma po Hrvatskoj, ustade sabor svom energijom protiv njega. Magjari pokušaše na požunskom saboru u martu 1608., da ga učine pristupnim i u Hrvatskoj, kako se to zgodi bečkim mirom od 1606. za Ugarsku, no ban Toma Erdödy najodlučnije se ogradi protiv toga, te držeći u rukama izvučen mač reče:,,Ovim mačem iskorijenit ćemo tu kugu, ako nam stupi na vrata; još imamo tri rijeke Savu, Dravu i Kupu, jednu ćemo tim novim gostima dati piti“. I odista energičnoj akciji sabora i radu pozvanih Isusovaca brzo je uspjelo uništiti klicu nove vjere. Ipak ostavi ona nešto važno iza sebe: na njezinom Osnovu poče se razvijati kajkavska hrvatska književnost.

Grčko-istočnoj crkvi pripadali su doseljeni Srbi. U sredovječnoj Hrvatskoj nije bilo Srba, osim nekoliko njih po srijemskim imanjima prebjeglih srpskih velikaša, naročito Brankovića. U Bosni i Hercegovini bilo ih je već više (naročito u južnoj Hercegovini), ali ipak ni izdaleka u toj mjeri, da bi činili većinu, jer u tim zemljama bijaše pored katoličanstva poglavito rašireno bogomilstvo sve do dolaska Osmanlija. Kad Turci osvojiše Bosnu, stanu oni Srbe iz Srbije i sjeverne Macedonije po njoj naseljavati, da im služe kao neredovite čete (martolozi, od grč. harmatolós t. j. oružan čovjek) i da im obradjuju polja, pa ih tako hrane (raja). Kako su odsele dalje Turci napredovali, tako su se unutar njih ovih političkih granica sve to već ma širila na sjever i srpska naselja. Sve do pred XVI. vijek još uvijek (osim pojedinačkih omanjih slučajeva) nema u glavnom Srba u onim krajevima Hrvatske, što ostadoše slobodni od Turaka. Tekar kad je okrenula ratna sreća turska (poslije 1593.), stadoše se oni iz turskoga carstva a naročito iz pašaluka bosanskoga seliti u Hrvatsku.

Prvo crkveno uredjenje njihovo u turskom carstvu vezano je isključivo uz ma nastire. Najviše ih je bilo po Fruškoj Gori u Srijemu, kao Hopovo, Krušedol, Vrdnik (Ravanica) i Gr

1 Sa Srbima povedo še Turci takim prilikama još i mnoštvo ine balkanske raje, naročito Cincara i Rumunja (Vlaha).

getek,1 u Hrvatskoj Rmanj na Uni, u Dalmaciji Savina (Herceg Novi) i Arhangjelovac na Krki, a u Bosni Papraća nedaleko Zvornika. Stoga bijaše u to doba kler isključivo kalugjerski. Godine 1557. bude uskrišena još oko 1460. propala srpska pećka patrijaršija i tom prilikom njoj podvrgnuti svi pripadnici grčko-istočne crkve po svim zemlja ma sjevero-zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka gdje je vladao Turčin. Prvi patrijar obnovljene pećke patrijaršije bio je Makarije; on osnova sada episkopiju požeško-cerničku u manastiru Orahovici za Slavoniju i Dabrobosansku u Sarajevu za ostali dio bosanskoga pašaluka, naime HercegBosnu, Hrvatsku i Dalmaciju, u koliko su te zemlje bile u turskoj vlasti. Turci pomagahu ove vladike, dapače oni su kadikad nagonili i katolike, da ih priznadu svojim glavarima, naročito u doba, kad je katolički Beč bio vodja u turskim ratovima.

Oko god. 1598. preseli se u sporazumku s nadvojvodom Ferdinandom u Gracu vladika Vas ilije iz Orahovice u varaždinski generalat i utemelji kao sijelo manastir Marču kod Čazme. To je prva episkopija grčko-istočne crkve u kršćanskoj (slobodnoj) Hrva tS koj. Desetak godina potom prijedje Vasilijin nasljednik vladika Vratanja na uniju i pri

1 Neki kao Hopovo i Krušedol stajahu još od početka XVI. vijeka, dakle prije turske najezde. To su bile zadužbine posljednjih srpskih despota, koji su prebivali u Srijemu.

znade zagrebačkoga biskupa kao svoga metropolitu, dašto odrekavši se pećkoga patrijara. Taj unijatski vladika bi po tom proglašen od strane nadvojvode Ferdinanda u Gracu vladikom za sve grčko-istočne u opsegu tadanje hrvatske i slavonske Krajine. No većina Srba slabo se odazva toj odredbi, jer oni ostadoše preko svojih kalugjera i nadalje u tijesnoj svezi s pećkim patrijarom. Tako je bilo sve do velike seobe pećkoga patrijara Arsenija Crnojevića (1690.), kojom se prekinuše sveze izmedju onih Srba, što bijahu turski podanici, i onih u vladanju Habsburgovaca, dapače Turci dokinu 1766. srpsku pećku patrijaršiju i podvrgnu je grčkoj carigradskoj (vasilenskoj), a tako je još i danas s Herceg-Bosnom i onim dijelom srpske zemlje (naime Starom Srbijom i sjevernom Macedonijom), što je pod Turcima. Patrijar Arsenije Crnojević provede odmah prvu crkvenu organizaciju doseljenih Srba u kršćanskoj Hrvatskoj i Ugarskoj. Sada bude za Hrvatsku osnovana karlovačka episkopija, koja bi doskora (1713.) podijeljena na dvije: karlovačku i kostajničku. Za prvu episkopiju bijaše iznajprije sijelo manastir Gomirje (kod Ogulina), a od 1721. Plaški, dok su vladike druge episkopije sjedjeli najprije u manastiru Komogovini (nedaleko Kostajnice), a onda u Kostajnici. God. 1771. bude kostajnička episkopija skinuta, a za cijelu hrvatsku Krajinu (karlovački generalat) uredjena kao jedina karlovačka, kako je i danas, sa sijelom u Plaškom, dok su varaždinski generalat i banska (civilna) Hrvatska pripale episkopiji, kojoj je sijelo bilo u Pakracu, a opstojala Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

11

je još od god. 1705. (kao danas što je). Metropoliti (patrijaru) bi dodijeljena srijemska episkopija sa prvim sijelom u manastiru Krušedolu, a od 1719. dalje u Karlovcima, kako je i danas. God. 1751. dobije karlovački metropolita naslov ,,srpskoga patrijara“, te bi podjedno postavljen crkvenom glavom nad cijelim klerom i narodom grčko-istočnoga zakona i srpske narodnosti u Hrvatskoj i Ugarskoj. Prihodi patrijarovi bili su veoma znatni, naročito od kad mu je dan spahiluk Dalj, a birao ga je sabor sastavljen od klera i laika. Izbor bijaše slobodan te nije trebalo vladareve potvrde. Svećenstvo se obrazovalo u manastirima, a samo neki vrsniji mladići slali su se u Rusiju.1

1 U spomenicima XVI., XVII. i XVIII. vijeka navode se iz Bosne doseljeni Srbi redovito pod imenom Vlasi (gens Valachorum, das walachische Volk). Do toga naziva došlo je ovako. Kako znamo, u prvom početku (od VII. do XI. vijeka),,Vlah" znači čovjeka romanskoga podrijetla, no kako su se Vlasi ponajradije bavili stočarstvom, a kasnije i ratarstvom, to su tada (od XII. do XVI. vijeka) stali uopće s v e stočare i ratare, pa konačno s ve selja ke nazivati Vlasima. Ovo vrijedi u prvom redu za Bosnu i Hercegovinu, kako nam to dokazuju sredovječne isprave, a i dubrovački pisci, naročito Marin Držić, koji u svojim pastirskim komedijama susjedne hercegovačke seljake nazivlje Vlasima. (Gl.,,Stanac" i ‚Tirena".) Dapače u Dalmaciji još se i danas u tom značenju ta riječ učuvala. Vuk Karadžić kaže u svom „Rječniku“: „U Damaciji gradjani i varošani i ostrvljani zovu Vlahom sv akoga selja ka sa suhe zemlje koje mu drago vjere". U Bosni opet još i danas Muhamedovci zovu Vlahom svakoga kršćana (i katolika i grčko-istočnjaka), a naročito

[ocr errors]
« ПретходнаНастави »