Слике страница
PDF
ePub

Ivan Žigmund priznat bi ugarskim kraljem, a skrbnikom do punoljetnosti bi mu odredjen uz vijeće od dvadeset i dva člana fra Gjuro. Tim saborom udaren bješe osnov budućoj znamenitosti Erdelja.

Navala Ferdinandova na Peštu u jesen 1542., u kojoj se osobitim junačtvom odlikova Nikola Zrinski, navede gnjevnoga Sulejmana na petu ugarsku vojnu. Ljeti 1543. ostavi sultan Carigrad s 200.000 momaka; već početkom juna bijaše u Osijeku, a onda osvoji redom Valpovo, Orahovicu, Vočin, Pakrac, Šikloš, Pečuj, Stolni Biograd i Ostrogon. Potom razdijeli Ugarsku na petnaest sandžaka (vojničkih okružja) bez obzira na bivše županije i vrati se pod jesen natrag. Na povratku popale Turci nemilice svu našu zemlju do Čazme. Poradi ovoga napredovanja turskoga odluči god. 1544. kaptol zagrebački, da će sagraditi na svom zemljištu na ušću Kupe u Savu grad Sis a k, dok je istodobno biskup zagrebački utvrdio Ivanić.

Uvjerivši se, da se jačoj sili ne može s uspjehom opirati, odluči se Ferdinand zamoliti sultana za mir ili bar podulje primirje. Još u decembru 1544. pošalje u Carigrad kao svoga poslanika prepošta jegarskoga Jerolima Adurna, da započne pregovore, no do željenog cilja došlo je tek 19. juna 1547., kad je sultan, spremajući se u rat na Perziju, pristao na pet godišnje primirje; Ferdinand pridrža sve, što je posjedovao u Ugarskoj i Hrvatskoj uz obvezu godišnjega ,,dara“ od 30.000 dukata. I tako je ovim primirjem Ferdinand iza dvadeset godišnjega ratovanja spasio u prvom redu za sebe

i svoj rod dostojanstvo ugarskoga i hrvatskoga kralja, jer zemljište, kojim je vladao, bilo je daleko ispod polovice, kako se prije mohačke katastrofe spajalo s njegovim naslovom.

Premda se Ferdinand klonuo svega, što bi dalo Turcima povoda, da prekinu primirje, ipak se doskora upusti s fra Gjurom u pregovore glede odstupa Erdelja i ugarskog Zatisja. Iza raznih neprilika došlo je konačno ljeti 1551. do toga, da je Ferdinandov general Spanjolac Ivan Castaldo s 8000 momaka ušao u Erdelj, da ga preuzme. Sada se odreče 19. jula u Erdeljskom Biogradu kraljica Izabela u ime svoga sina Ivana Žigmunda Erdelja i Zatisja i predade Ferdinandovim poslanicima krunu sv. Stjepana; Ivanu Žigmundu pak obećana bi hercegovina Oppeln u Sleskoj kao leno češke krune i godišnji prihod od 25.000 dukata. Fra Gjuro postade za nagradu vojvodom erdeljskim i rimskim kardinalom s obilnim prihodima. No kad se uzelo raditi na tom, da se taj ugovor ostvari, uplete se u erdeljske poslove sultan Sulejman, koji bješe potajno o svemu ubaviješten. Velika turska vojska provali u krajeve oko Maroša i osvoji Lipu. Ovu nevolju upotrijebiše brojni dušmani fra Gjure i osumnjičiše ga kod generala Castalda i kralja Ferdinanda, da tobože potajno ugovara s Turcima, na koji način da mu oni nakon propasti njemačke vojske predadu sav Erdelj u vlast. Na taj lažni glas dade Ferdinand dozvolu, da se fra Gjuro smakne. Rano zorom dne 19. decembra 1551. provali u njegovu sobu u Alvincu hrpa oboružanih ljudi te ga umori. I tako svrši ovaj čuveni Hrvat, koji

bijaše po jednoglasnom sudu svih magjarskih povjesničara, najumniji ugarski državnik sviju vremena.1

Posljedice ovoga nesmotrenoga čina brzo se pokazaše. Prvo je bilo, da je sultan naložio Mehmedpaši Sokoloviću, da opet započne rat, u kojem Hrvati doduše pobiše Turke kod Vinice u Zagorju (ljeti 1553.) i slavno obraniše Siget (1556.), no ipak izgubiše Viroviticu (u augustu 1552.), Čazmu (u nov. 1552.), Kostajnicu (16. jula 1556.) i Novi na Uni (u julu 1556.). Pored ove nedaće u Hrvatskoj, propadoše i u Erdelju sve osnove Ferdinandove, dapače po smrti svoje majke Isabele (15. sept. 1559.) postade Ivan Žigmund Zapoljski (1559.-1571.) jedinim gospodarom Erdelja i Zatisja, te uzme naslov ugarsko-hrvatskoga kralja, dašto plaćajući sultanu danak. Sve to prisili Ferdinanda, da je i opet uzeo kod Sulejmana po posebnim poslanicima svojim moliti mir. Iza teških muka konačno je došlo do osam godišnjega primirja (1. juna 1562.) suglasnog s onim od god. 1547.

U doba ovih posljednjih turskih bojeva bijaše banom hrvatskim Nikola Zrinski (1542.— 1556.). Kao takav dobije on nakon izumrća porodice Ernušta 12. marta 1546. čitavo Medju murje

1 Nevinost njegova danas je već jasno dokazana. Eto kako se o tom izražava austrijski historik Huber: ,,Eine genaue und ruhige Prüfung sämtlicher Handlungen des Bruders Georg führt zur Überzeugung, dass derselbe einem falschen Verdachte zu Opfer gefallen... Daher ist diese blutige That vom sittlichen Standpunkte aus im hohen Grade zu bedauern". (Gesch. Österreichs. Vol. IV. Gotha 1892. pg. 171.)

i to ne samo kao nagradu za svoja viteška djela, nego i kao odštetu za dužnu mu plaću u iznosu od 40.000 for. Kralj Ferdinand naime nije mu mogao plaćati,,bansku četu“ od 400 konjanika, pa tako ju je morao uzdržavati sam Nikola Zrinski o svom trošku. Odrekavši se banske časti postade 1561. kapetanom sigetskim, dok je banom postao Petar Erdödy (1557.—1567.).

Premda je Ferdinand dobro znao, da su Češka, Ugarska i Hrvatska s austrijskim nasljednim zemljama njegovim stupile jedino u personalnu uniju, ipak je jednako težio, kako bi sve te zemlje centralizovao i tako s vremenom od personalne unije učinio real nu. Koristeći se jadnim prilikama za neprekidnih turskih ratova, pokuša ponajprije parlamentarizmom. Ferdinand naime zatraži od svake kraljevine i zemlje, da mu pošalje neke izabrane zastupnike, koji će raspravljati o poslovima zajedničkoga interesa, no ta mu se namisao ipak izjalovi, jer ni Ugri ni Hrvati ne htjedoše vijećati o svojim poslovima izvan svoje zemlje. Opazivši to, uvede Ferdinand uspješno neke centralne urede na svom bečkom dvoru; to bijahu dvorsko ratno vijeće (Hofkriegsrath), tajno vijeće (Geheimrath), dvorska kancela rija (Hofkanzlei) i dvorska komora (Hofkammer). Ovi su uredi, sastavljeni poglavito od Nijemaca, stavljali kralju predloge, naročito glede vojničkih i financijalnih posala, te su s vremenom dobivali sve to veće znamenovanje i vlast na veliko nezadovoljstvo

Magjara i Hrvata. S ovim je centralističkim težnjama u svezi, što Ferdinand ne htjede kroz dulje vremena imenovati u Hrvatskoj bana (1531.– 1537.), a u Ugarskoj palatina (1531.—1554.).

Ferdinand umre 25. jula 1564. u 61. godini. On bijaše čovjek srednjega rasta, vrlo mršav, bljedolik, velika nosa, debelih usnica i naprijed stršeće brade; jedino živahno oko činilo ga simpatičnim. Inače bijaše osobito umjerena života i strastveno odan lovu, što ga i održa kroz dugi niz godina u zdravlju. Pored toga resila ga duboka vjernost prema ženi, iskrena nabožnost, smisao za umjetnost i književnost, rijetka radinost i prijaznost spram svakoga, tko bi k njemu došao, no vojskovodja nije nikaki bio, što se za ono burno doba osobito neugodno doimalo njegovih ugarskih i hrvatskih podanika, koji su ga toliko puta pozivali u rat. Ali najteži je grijeh počinio time, što se okružio isključivo njemačkim savjetnicima, kojih je savjete vazda slušao i tako kod Hrvata i Magjara posijao sjeme docnije neodoljivo mržnje protiv svega, što je bilo njemačko. Po smrti njegovoj razdijele mu sinovi u smislu oporuke državu izmedju sebe. Najstariji sin Maksimilijan, koga Magjari i Hrvati okruniše. svojim kraljem još 8. septembra 1563., dobije Češku, Ugarsku, Hrvatsku i obje Austrije s Bečom, koji se radi dvora, pošto je Budim bio u turskim rukama, malo po malo uzeo shvaćati kao glavni grad, što je mnogo pomoglo centralističkim težnjama Habsburgovaca; Ferdinand Tirol i prednje zemlje na Rajni u Njemačkoj, a Karlo Štajersku, Korušku, Kranjsku, Goricu, Trst i Istru s Rijekom.

« ПретходнаНастави »