Слике страница
PDF
ePub

Skoro potom bi izaslana komisija, koja presluša 508 svjedoka; Tahijevih grijehova i zločina sabrala se čitava knjiga. Uza sve to ostade Tahi nekažnjen, šta više, Uršula Meknitzer i zetovi joj budu stavljeni pod optužbu, jer su se god. 1565. oprli banu, a 1569. izradi Tahi, da mu je kraljevska komora dala u zakup drugu polovicu susjedgradsko-stubičkoga vlastelinstva za 4.500 for. godišnje zakupnine. Sada je Tahi postao potpuni gospodar u cijelom vlastelinstvu, i progonio upravo nevjerojatnom okrutnošću jadne seljake kao prijatelje,,stare gospode.

66

Videći Uršula Meknitzer i zet joj Stjepko Gregorijanec, da se parnicom ne će pomoći, a znajući, da su seljaci neizmjerno ogorčeni na Tahija, odluče se, da će ga protjerati pomoću seljaka iz Susjedgrada i Stubice. I zbilja seljaci se 1571. pobune, no pojedinački. Ipak se gospoda poplaše, pa stoga izaberu na saboru u Zagrebu (2. juna 1572.) dva poslanika, Šimuna Keglevića i Ivana Barzeja, da mole kralja, neka kazni buntovne seljake u vlastelinstvu susjedgradsko-stubičkom. No protiv toga digne se na slijedećem saboru (11. aug. 1572.) sam Tahi, ističući, da će on kao gospodar znati sam kazniti buntovnike i da ne treba kraljevske pomoći. Napokon stiže koncem 1572. odluka kraljeva, da se ima polovica imanja predati Uršuli i njenim kćerima. Kad se Tahi tome opre, provali Stjepko Gregorijanec na čelu buntovne seljačke čete na Susjedgrad i nastani se ondje silom uz Tahija, koji mu se ne uzmože oprijeti. Kad su se tako Uršula i njene kćeri opet domogle svoga

posjeda, prepuste seljake groznoj osveti Tahijevoj. Seljaci pak bijahu kroz sve to vrijeme smutnja i suviše ogorčeni, a da bi se mogli primiriti. I tako plane početkom 1573. seljačka buna.

Pored direktnoga povoda seljačke bune, naime susjedgradske parnice, ima još nekih razloga, što su ozlovoljavali seljake. Neprekidni turski ratovi zahtijevahu velikih žrtava od plemstva, a te je zapravo morao plaćati seljak (kmet); nadalje su plemići uzimali od svake seljačke kuće po jednoga momka u rat, dok su gotovo svi morali u smislu saborskoga zaključka raditi oko popravaka i utvrdjivanja gradova. Kako se s kmetovima postupalo, najbolje nam kazuje nadbiskup ostrogonski, Šibenčanin Antun Vrančić, kad je kralju pisao povodom hrvatske seljačke bune, da u Hrvatskoj gospodari bolje i poštenije postupaju s marvom, nego li sa svojim kmetovima.1 Kmet je naime morao najprije gospodsku zemlju obraditi, a onda tek svoju, što ju je imao ne kao vlasništvo, nego tek prehrane radi. Od toga mršava prihoda morao je plaćati državi porez, danak gospodi, a desetinu crkvi. Dakako kad je jadnik udovoljio ovim svojim dužnostima, često nije njemu i brojnoj obitelji nje-govoj ostalo ništa ; otale velika bijeda i teško nezadovoljstvo. Razumije se, kao nigdje u savremenoj Evropi, tako nije ni hrvatski seljak imao nikakih političkih prava,

1 U pismu od 23. februara 1573. d. d. Požun : Quoniam apud nos pecora melius et honestius habentur a suis dominis, quam hoc genus subditorum“. Starine VII. 270.

Poradi nasilja Tahijeva seljaci se kroz godinu 1572. tri puta potužiše u Beču kod samoga kralja, no to im nije mnogo koristilo, jer bi istraga prepuštena hrv. saboru. Kad to vidješe seljaci, izjave složno, da Tahija više ne priznaju svojim gospodarom, našto sabor pobunjene seljake proglasi i zdajicama domovine. Otvoren oružan otpor koncem januara 1573. zvan ,,muška puntarija“ bješe saboru krvavi odgovor. Seljaci se već dulje vremena spremahu na bunu, tako da su spremni započeli ustanak, a i znali su, što hoće: oni su podigli oružje za opću slobodu i stališku jednakost, dakle dokinuće feudalizma, onda za opće plaćanje poreza i opću vojnu dužnost na obranu domovine, ter za dokinuće carina i mitnica u korist trgovine i prometa, koji smisliše na vrnuti na more. Geslo im bijaše :,,Za staru pravicu“ i ,,Dolje s gospodom". Eto što je rekao u istrazi jedan od vodja:,,Da smo gospodu pobijedili, osnovali bismo posebnu carsku vladu u u Zagrebu. Ovdje bismo sami pobirali poreze i daće, pa se i sami brinuli za čuvanje granica od provala turskih". Kralju Maksimilijanu ostadoše vjerni,

1 Iskaz Ivana Svrača iz Pušće 25. febr. 1573. ,,Ist auch geredt worden, wo Sie die herrn vberwu nden hetten, so wollten Sie zu Agram ain khaysserliche stell aufrichten, die gefell Zinss vnd Steuer selbst ainfordern vnnd die Graniczen selbst versorgen. Dann die herrn fragen vmb die Graniczen nichts." (Starine VII., 274.)

ali inače ne htjedoše nikomu drugomu služiti. Kad pomno progledamo ovaj seljački program od 1573., onda u njem jasno nalazimo zametke idejama XIX. vijeka; ne samo dokinuće feudalizma, što ga tek velika francuska revolucija i krvava godina 1848. po Evropi urediše, nego i zametke ideje potpune hrvatske autonomije, koja poznaje samo ličnost vladarevu kao zajedničku.

Prva vlada seljačka i središte bijaše Stubica. Vrhovni sud bijaše sastavljen od Matije Gubca, Ivana Pasanca i Ivana Mogaića. Uz ove izabrano je 12 kapetana kao vojvoda za vojsku po raznim selima, kao po Brdovcu, Zaprešiću, Pušći, Podgori, Stenjevcu, Stupniku, Novakima i Podsusjedu. Vrhovni vojvoda ukupne vojske bijaše Ilija Gregorić, čovjek vrlo vješt vojničkim poslovima svoga vremena.1 On zamisli ratni plan seljački, plan dostojan i pravoga vojskovodje. Prvo i prvo pomislio je na saveznike: osim sa susjednim Erdödyjevim kmetovima u Jaski i Cesargradu, on započe pregovore i sa žumberačkim Uskocima, te kranjskim i štajerskim seljacima. Ratni plan sam bijaše ovaj glavna sila ostaje kod Stubice, gdje je bilo sjedište vlade; s jednim dijelom preostale vojske poći će Ilija u Štajersku, da ondje pobunjene seljake prikupi k sebi. Ovu povećanu

1 Ilija Gregorić rodio se u Ribniku kod Ozlja kao frankapanski kmet. God. 1553. bi zarobljen od Turaka i odveden u ropstvo, no doskora umače i nastani se u Brdovcu; otale mu pridjev,,Pribeg". God. 1567. i opet pade u tursko ropstvo, ali se i drugi puta bijegom spasi. Tahi mu je oteo vinograd, konje i krave.

[ocr errors]

vojsku razdijelit će potom ovako: jedan dio prijeći će Savu i prikupiti kranjske seljake do Metlike, otkuda će onda pojačana prijeći Kupu, te skrenuti na Jasku, Okić i Samobor. Drugi dio povesti će Ilija sve do Celja, a onda će se pojačan povratiti preko Rogatca na Cesar grad, a napokon će čitava ujedinjena seljačka sila udariti na Zagreb i ondje gospodi diktovati mir. Medjutim će poći jedno posebno odjelenje iz Celja preko Ljubljane k moru, da putem dokine sve carine i tako trgovinu oslobodi.

Koncem januara skupilo se kod Stubice oko 20.000 kmetova, no većim dijelom slabo oboružanih. Na taj glas zamoli uplašeni ban Juraj Drašković po brzom kuriru kralja Maksimilijana za pomoć, a Stjepko Gregorijanec obratio se iz Mokrica na uskočkoga kapetana Thurna u istu svrhu, dok se štajerski plemići razbježaše. Gotovo istodobno prešao je (2. febr.) Ilija Gregorić Sutlu i udje u Štajersku, gdje mu se jatomice uzeše približavati tamošnji seljaci, i osvoji dne 3. februara bez zaprijeke Brešce. Medjutim bi i nadvojvoda Karlo u Gracu ubaviješten o buni, te se odmah preseli u Maribor, gdje uze spremati sve mjere za ugušenje ustanka. Dne 4. februara nalazio se Ilija Gregorić u Videmu, a sjutradan razdijeli vojsku svoju na dvije čete : jedna je imala pod vodstvom Nikole Kupinić a prijeći Savu, navaliti na Krško i upasti u Kranjsku do Metlike, već prema planu, a drugu povede Ilija dalje na Sevnicu. Ali kod Krškoga nenadano navale na se

« ПретходнаНастави »