Слике страница
PDF
ePub

Neprekidne i nenadane najezde Turaka iz bosanskoga pašaluka ne samo u Hrvatsku i Slavoniju, nego daleko u nasljedne austrijske zemlje, kao Istru, Korušku, Štajersku i Kranjsku, prinudiše Hrvate i njihove susjede, da urede duž granice stalnu vojsku smještenu po raznim kraljevskim i gospodskim gradovima. Ovu su vojsku pored kralja imali o svom trošku izdržavati vlasnici pojedinih gradova sami (knezovi Krbavski, Blagajski, Zrinski i Frankapani), no radi propasti i nesigurnosti imanja njihovih, te s time skopčane nestašice novca, oni toga nijesu mogli činiti, dapače nevolja se samo još povećala, kad je narod hrvatski stao jatomice bježati i seliti iz krajeva budi Turcima pokorenih, budi pograničnih. Znamo, da se Ferdinand još kao austrijski nadvojvoda, a za života kralja Ludovika II. starao oko obrane hrvatske krajine, jer je znao, da tako brani i svoje zemlje, dapače kranjski su stališi izrijekom izjavili još god. 1519., da je bolje braniti se od Turaka. u tudjoj zemlji nego li u svojoj. Skrb se Ferdinandova poveća izborom njegovim za hrvatskoga kralja, kojom se prigodom obvezao na uzdržavanje oveće vojske u svrhu obrane kraljevine Hrvatske. Iz kraljeve obveze i brige nutar njoa ustrijskih stališa razvi se Vojna Krajina. Medjutim u prvi mah još nije bilo krajine kao posebnoga teritorija, nego samo krajiških vojnika, sastavljenih djelomično od hrvatskih velikaških četa, onda plaćenika i Ferdinandovih austrijanskih podanika ; ova su se vojnička odjelenja dijelila u kapetanije, koje su

uzdržavali poglavito štajerski, koruški, kranjski i istarski stališi, a zapovijedao im nutarnjo-austrijski general. Oko polovice XVI. vijeka stale su se razlikovati dvije Krajine : slavonska izmedju Drave i Kupe, sastavljena od kapetanije koprivničke, križevačke i ivanićke, te hrvatska izmedju Kupe i mora, koju su sačinjavale kapetanije hrastovička, ogulinska, bihaćka i senjska. No pravi život na Krajini zače tekar kad ju je kralj Rudolf 25. februara 1578. izručio svomu stricu, nadvojvodi štajerskom Karlu, te mu podčinio sve zapovjednike, dapače isti ban i hrvatski sabor morali su mu biti u vojničkim poslovima podvrgnuti. To je učinjeno na zahtjev sabora austrijskih zemalja, koji se sastao 1. januara 1578. u štajerskom Brucku, te medju ostalim raspravljao i o obrani hrvatskih gradova na Krajini, za koju su austrijski stališi dali i taj puta znatnih novčanih sredstava. Na glas o predaji Krajine nadvojvodi Karlu sastane se sabor hrvatski 15. jula iste godine. S obzirom na veliku nevolju Hrvati primiše ovo imenovanje do znanja, ali uz uvjet, da se nadvojvoda Karlo ima u svim važnijim poslovima sporazumjeti s banom i da inače „ničim ne okrnji prava kraljevstva hrvatskoga, koje je slobodno i samostalno, te se nekoč od svoje volje podvrglo ugarskim kraljevima. “ Uza sve to ipak bi banu oduzeta vrhovna komanda nad hrvatskom vojskom, našto banovi biskup Juraj Drašković i drug mu Gašpar Alapić polože časti svoje. Sada bi imenovan banom Štajerac Krsto U ng na d (1578.—1584.), koga ubrzo sve zamrzi.

Da opravda Rudolfovo riješenje i Hrvatima pokaže vrijednost njegovu, odluči se nadvojvoda Karlo povesti još iste godine 1578. u augustu rat na Turke i oteti im one hrvatske gradove, što su ih nedavno osvojili

. Kao vrhovni zapovjednik bi odredjen kranjski nadkapetan Gjuro Khevenhüller, kojemu se pridruži i ban Ungnad. U svem se sastalo oko 10.000 vojske, te započe vojevanje. S dosta sreće osvoji Cazin, Zrin i Ostrovicu, ali kod Bužima naidje na odrješit otpor Ferhadpaše, koji brže bolje skupi do 30.000 momaka. Khevenhüller stade uzmicati, a Turci otmu natrag one gradove. Posljedica te sramotne vojne bila je, da se obrambena linija pomakla od Une na Kupu; jedini Bihać još stoji kao osamljen otok u moru turskom. Kad se 3. maja 1579. sastao u Zagrebu sabor, stvori stoga pod dojmom ovih tužnih prilika ovaj zaključak : ,,Poslije Boga svemogućega ide prva briga bana hrvatskoga, da ne propadne sasvim ovo nesrećno kraljevstvo i sve susjedne zemlje“. Podjedno se obrati na nadvojvodu Karla za pomoć, našto se on odluči, da će sagraditi jaku tvrdjavu na obranu Hrvatske. Izabran bi kut izmedju ušća Korane i Mrežnice u Kupu. Od grofova Zrinskih otkupi zemljište, koje je pripadalo go poštiji dubovačkoj, te započe 13. jula 1579. na devet stotina turskih glava graditi grad Karlovac, to središte hrvatske krajine (karlovački generalat), dok je središtem slavonske krajine bio Varaždin (varaždinski generalat). Tako se uze na hrvatskom zemljištu stvarati nov politički teritorij izuzet ispod banske vlastii sa bora.

III.

Kulminacija premoći Turske i peripetija.

(1579.-1606.) Izgradnja Karlovca ipak nije Turke smetala, da ne provaljuju s jedne strane plijena radi sve do Turopolja, a s druge do Križevaca i Ivanića. Tome pak ban Krsto Ungnad nije mogao pomoći, pošto ga

nitko nije htio kao tudjinca da sluša, dapače plemstvo se ne htjede njegovoj vojsci pridružiti. Uz to bijaše Krsto Ungnad još i nepošten siledžija, otimajući na nepravedan način imanja i posjede, a onda još i neobično ohol i bahat ; tako je Zagrebčanima, s kojima bijaše u vječnoj svadji, običavao govoriti, da je njihov kralj. Kad se konačno protiv njega pobunila vlastita mu vojska, onda se koncem 1583. odreče banske časti.

Nasljednikom imenova mu kralj dvadeset i šest-godišnjega zeta

Tomu

Erdödyja (1584.–1595.), koji bi 8. aprila uz veliko odušev. ljenje svečano instaliran u hrvatskom saboru u Zagrebu. Potom stvori sabor zaključak, da ban ima sa svojom vojskom odmah poći na Kupu, te ondje utvrditi Brest, a onda još Koprivnicu, Križevce i Ivanić. Pošto je narod radi opće bijede i nevolje neprestano hrpimice selio iz Hrvatske, po čem je spala radna i porezna snaga, to se sabor obrati s molbom na nadvojvodu Karla Štajerskoga, da ga pomogne novcem i radnicima za

1 Sada god. 1584. bilo je u svemu 3.000 porta, a nekoć je sama križevačka županija brojila do 12.000 !

а

utvrdjenje gradova, jer pomažući Hrvatskoj i onako radi u korist Kranjske i Štajerske.

Malo potom provali veća turska četa iz Bosne u Hrvatsku, a onda u Kranjsku sve do Ljublja ne paleći i robeći. Na taj glas sabere ban Tomo Erdödy dobivši u pomoć od karlovačkoga generala Josipa Turna do 1330 konjanika i 700 pješaka, te dočeka Turke na povratku u dolini Močila kod Slunja ; bitka se zametnula 26. oktobra 1584., Turci bjehu potpuno uništeni i sav im plijen otet, dok ih je do 2.000 poginulo. Koliko je pobjeda ova ohrabrila klonule Hrvate, vidi se po tome, što je naredne godine 1585. ban Toma Erdödy provalio u Bosnu i popalio Kostajnicu, a onda je ponovno pobio Turke kod Ivanića 6. decembra 1586. Sve ove radosne zgode stala su mutiti dva netom se zametnula zla : karlovački generali, koji se ne htjedoše pokoravati banu, dapače oni sebi uzeše prisvajati prava, koja ih nijesu išla, naime zatvarati plemiće i silom im otimati posjede, onda njemačka sold a tesk a, koja je više robila i krala oko Karlovca, nego li Turci, pošto nije uredno dobivala plaće iz Graca. Sabor se hrvatski poradi toga već sada tuži na kralja Rudolfa i nadvojvodu Karla, no bez uspjeha : Rudolf (kako znamo) nije mario, a Karlo je možda i mučke odobravao onaj postupak svojih ljudi. Skoro potom (7. jula 1590.) umre nadvojvoda, našto je krajiške poslove preuzeo sin njegov nadvojvoda Ferdinand, docniji kralj.

Medjutim postade bosanskim pašom Hercegovac Hasan, čovjek osobito ratoborne čudi te

а

« ПретходнаНастави »