Слике страница
PDF
ePub

nadvojvoda banu, da će doći 15. jula, a krajiškim zapovjednicima Eggenbergu, Grassweinu i Jurju Lenkoviću, karlovačkomu generalu (od 1593. do 1601.), poruči, da se spreme na podsadu Petrinje. Na taj glas pozove ban sav narod i plemstvo na oružje, no kad je sve spremno bilo, nije bilo nadvojvode. Po tom odu Hrvati sami 21. jula put Petrinje, te se ondje utabore; bilo je ukupno do 16.000 momaka. Složivši most preko Kupe na 24 ladje, što su ih u kolima sa sobom dovezli, uzeše podsjedati grad. To im je bilo tim lakše, što se glavna bosanska vojska u taj par nalazila na velikom ugarskom bojištu. U Petrinji bilo je sada tek malo Turaka, na čelu im Erdogli i Rustanbeg. Medjutim stiže 24. jula nadvojvoda Maksimilijan u Zagreb, a 27. jula dodje na bojište s 1000 konjanika. Borba pod Petrinjom potrajala je deset dana, napokon kad Rustan beg uvidje, da grada ne će održati, zapali ga i pobježe. Tako osvoje Hrvati 10. augusta Petrinju, dok je Lenković još 5. augusta zauzeo susjedne tvrdjave Goru i Hrastovicu. Pad Hrastovice i Petrinje bijaše od odsudne važnosti po Sisak već sjutradan 11. augusta ostave Turci Sisak, zapalivši ga prije bijega. Eto, tako započe slavno vojevanje Hrvata godine 1594. Sada je trebalo poći dalje na jug, te uzeti Kostajnicu i Bihać, no nadvojvoda Maksimilijan toga ne htjede da učini, već se vrati natrag u Grac, našto se sklopljena vojska raspade. Tim je neumjesnim korakom nadvojvodinim bilo sve ono, što je onako krvavo stečeno, izloženo ponovnoj propasti.

I odista, na glas da su,,kauri“ otišli ispod Petrinje, Rustan i Erdoglija skupivši kod Kostajnice nešto vojske, vrate se natrag. Pošto su posade u Hrastovici, Gorama i Petrinji bile slabe, Turci opet bez boja lako osvoje ova tri grada. Po tom se dade Erdoglija na plijenjenje Turopolja, ali ga Eggenberg 15. septembra živa uhvati i otpremi u Požun, gdje pogibe u tamnici. Da se Hrvati donekle primire, povede general Juraj Lenković vojnu na Bihać, kuda stiže noću 5. novembra. U čas bi varoš osim tvrdjave zauzeta, te oslobodjeno do 1.200 zarobljenika. Po tom se Lenković 8. novembra, vrati natrag u Karlovac; dašto, veće koristi od vojne nije bilo, jedino Sisak bi sačuvan.

Medjutim pozove kralj Rudolf u Prag bana Tomu Erdödyja, da zastupa Hrvatsku kod ugovora izmedju njega i erdeljskoga kneza Žigmunda Báthoryja. Tom prilikom napomene ban, kako mu vojska od imenovanja još nije plaćena, kako njemačke čete pale i kradu i da tome treba što prije doskočiti. Pošto Tomi Erdödyju nijesu mogli u tu svrhu na dvoru dati onakog jamstva, kakovo je on tražio, odreče se banske časti. Vijest o tome prenerazila je Hrvatsku. Stoga se 15. maja 1595. sastade sabor, gdje je Toma Erdödy ponovno položio čast svoju izjavivši, da nipošto više ne će da ostane banom, jer mu vojska redovito ne prima plaće, a niti se hoće od strane dvora Hrvatima dati zadovoljština. Potom se sabor obrati na nadvojvodu Maksimilijana, da se imenuje novi ban, ako se kralj ne bi medjutim sporazumio s Tomom Erdödyjem. Zatim nastavi ovako:,,Novi ban neka

bude pripadnik ovoga kraljevstva (hrvatskoga) i neka bude muž vješt oružju. Njega treba kralj da s banderijem predstavi saboru (naime svečano instalira); jer ako stališi ne budu imali bana, neka znade Vaša jasnost, da se oni nijednom generalu tudje narodnosti pokoravati ne će, niti će s njime ići u rat, pa makar svi zajedno s domovinom izginuli. Oni se vole i najskrajnjijih sredstava latiti, nego li dopustiti, da im se sloboda u toj stvari okrnji.“ Konačno izrazi sabor priznanicu Tomi Erdödyju. Pošto je dvor ove godine 1595. srećno ratovao u Ugarskoj, nije se dakako obazro na želje Hrvata ; Toma Erdödy ode na svoj posjed u Metliku, vazda spreman, da podje u rat za obranu domovine.

Od polovice maja do decembra čekala je hrvatska novoga bana. Kad se pak na dvoru čulo za odlučnu i otvorenu izjavu hrvatskoga sabora, imenova kralj konačno dva bana: biskupa zagrebačkoga Gašpara Stankovačkoga za civilne, a Ivana Drašković a Trakošćanskoga za vojničke poslove, ali ne dade ni jednoga svečano instalirati, kako je to tražio ustav. Stoga se 17. decembra skupi sabor ne,,ex edicto domini ba n i“, nego,,ex edicto dominorum comitum comitatuum huius regni", dakle po nalogu župana hrvatskih, da tu stvar rasprave. Ovdje bi rečeno, da sabor doduše zna, da su imenovana dva bana, ali niti im je kralj dosada poslao plaće za vojnike, niti su izabrani bani položili prisegu vjernosti po starom običaju pred saborom, dapače oni

još nemaju ni banskoga banderija. Protiv toga diže sabor svoj glas tolikom odlučnošću, da je Rudolf napokon u prvoj polovici januara 1596. imenovao dva komisara, koji su 11. januara instalirali i predstavili saboru nove banove; to bijahu Nikola Istvánfy (historik) i Matija Bazarić. No biskupovo banovanje bješe vrlo kratko, jer je umr❜o već 30. juna 1596., pa tako ostade jedinim banom Ivan Drašković (1596.-1605.)

Istodobno dašto nije prestalo ratovanje s Turcima. Početkom augusta 1595. krenuše s 10.000 momaka na Turke Juraj Zrinski (sin sigetskog junaka) i varaždinski general Žig mund Herberstein te osvoje važnu Baboču (16. aug.), a onda upade Herberstein sam u tursku Slavoniju, osvoji Cernik i potuče kod Čakovca medju Bijelom Stijenom i Pakracem dne 1. septembra bosanskoga valiju Pardija, što se toliko dojmi tamošnje raje hrvatske, da je planuo neuspjeli u stanak sve do Požege. Ovo je prvi zametak pokreta Hrvata u Slavoniji za slobodu, koji će tek docnije pravo planuti. Vrativši se Herberstein iz Slavonije, udari u septembru u svezi s Eggenbergom i Lenkovićem na Petrinju. Dne 22. septembra došlo je pod gradom do boja, u kojem bi razbit i teško ranjen branitelj njegov Rustan-beg, a kad on sjutradan umre, ostave Turci Petrinju, Goru i Hrastovicu, našto ih kršćanska vojska bez otpora stalno osvoji. Ponovno uspjeli nenadani napadaj generala Lenkovića na Bihać (u novembru) zaključi srećno ratovanje ove godine.

Medjutim se odigraše važni dogadjaji u Erdelju, Turskoj i Ugarskoj.

Poslije smrti Krste Báthoryja (27. maja 1581.) postao je erdeljskim knezom malodobni sin njegov Žigmund Báthory. Kao punoljetnik pridruži se, kad je planuo turski rat, kralju Rudolfu prizna mu vrhovnu vlast (28. jan. 1595.) i oženi se jednom austrijskom nadvojvotkinjom, dapače njegovim posredovanjem pobune se protiv Turaka vlaški vojvoda Mihajlo i moldavski (bogdanski) A a r on, te mu se pridruže u nastalom ratu kao svomu suverenu. U to umre 16. januara 1595. sultan Murat III., koga zamijeni na prijestolu sin Mehmed III. (1595.-1603.). Novi sultan otpusti odmah po nastupu Sinan-pašu, te imenova velikim vezirom Fer ha d-pašu, ali vojnička buna u brzo ga prisili, da je opet ljeti 1595. uspostavio starca Sinana. Uslijed toga veliki je vezir tek sredinom augusta započeo vojnom, prešao kod Gjurgjeva Dunav i provalio u Vlašku, no ovdje ga u nekoliko odlučnih bitaka do nogu potuče vojvoda Mihajlo uz pomoć erdeljsku tako, da je Sinan-paša krajem oktobra teškom mukom s nešto spasene vojske uzmakao na desnu obalu dunavsku. Istodobno srećno se ratovalo i u Ugarskoj, gdje je budimski paša primio od porte tek neznatnu pomoć. Vrhovni vojvoda Rudolfove vojske bijaše vješti Nizozemac general Karlo Mansfeld, a njemu bi pridijeljen kao ratni savjetnik Tilly. Ljeti 1595. započe Mansfeld vojnu sa 60.000 momaka, udari 1. jula iznenada na Ostrogon i potuče pod gradom (4. augusta) Mehmeda beglerbega anatolskoga, sina

« ПретходнаНастави »