Слике страница
PDF
ePub

je potpuno zanemarivao državne poslove prepušta jući ih ljubimcima svojim, naročito slugi Filipu Langu, nego nije ni dopuštao, da mu itko s njima preda nj dodje, dapače ni braća njegova. Pa tako se i zgodi, da Rudolf, kad mu doniješe spise o sklopljenom miru s Bocskayem i s Turcima na potvrdu, dulje ih vremena ne htjede potpisati. Radi toga plane žestoka svadja izmedju oba brata, a kad ugarski i hrvatski stališi izaberu Matiju na saboru u Požunu „nasljednim gubernatorom"1, te mu se pridruže još i češki i austrijski stališi, udje Matija s vojskom u Češku i prisili brata ugovorom u praškom predgradju Libenu (24. juna 1608.), da mu predade vladanje u Austriji, Moravskoj, Ugarskoj i Hrvatskoj, našto bi kao Matija II. (1608.—1619.) okrunjen dne 19. novembra u Požunu ugar.-hrv. kraljem. Tri godine zatim prisili Matija brata, da se odreče češke krune, a kad Rudolf 20. januara 1612. umre, postade i njemačkim carem.

Još prije krunisanja požunskoga sastade se hrvatski sabor u Zagrebu, da izabere poslanike svoje za Požun i da im dade upute, što će od novoga kralja tražiti. Najljuća nevolja bila je Vojnička Krajina, kojom je gospodario štajerski nadvojvoda Ferdina nd, sin Karlov, ne obazirući se nimalo na hrvatski ustav i krnjeći banski ugled poglavito time, što mu je nastojao oduzeti vojvodsku vlast ostavivši mu samo sudbenu, a uz to namještavajući po hrvatskim gradovima i tvrdjavama (kapetanijama) same Nijemce kao generale i više časnike. Stoga zatraže Hrvati na svom saboru

1 Rudolf naime bijaše neženja.

početkom septembra 1608. u Zagrebu (člankom XI. i XII.), da se iz svih hrvatskih gradova, naročito iz Varaždina kano sijela županijskoga, imadu maknuti inostrani vojnički zapovjednici i inostrana vojska, pa da se banu opet povrati s t a r o d a v na potpuna vlast od Drave do mora. No pošto su austrijske neke pokrajine novčanim sredstvima podupirale Krajinu, radi čega bješe nadvojvodama podijeljena neka vlast u krajiškoj vojničkoj upravi, zaključi sabor hrvatski, da se u tom pitanju kralj Matija sporazumi s nadvojvodom Ferdinandom. Ispražnjena pak časnička mjesta imadu se svakako popuniti domaćim zaslužnim sinovima, jer „,hrvatski su stališi spremni (zaključi sabor) prije umrijeti, nego da s njima tudja gospoda vladaju ili da ta gospoda obnašaju ma samo i najmanju čast u Hrvatskoj na štetu njihove slobode.“ Kralj Matija primi taj zaključak, dapače imenova banom omiljeloga Tomu Erdödyja (1608.-1614.), ali uza sve obećanje ostade u Krajini sve pri starom na veliko nezadovoljstvo hrvatskoga plemstva.

Kad naime saznaše stališi kranjski, štajerski i koruški, da će morati gradove krajiške predati Hrvatima, uzbune se, sastanu na zbor i zaključe : „Hrvatska krajina pripada nadvojvodi Ferdinandu, pa se s toga bez njegove dozvole ne može o njoj ništa odlučiti“. Čuvši za taj zaključak Hrvati otpreme poslanstvo nadvojvodi, da s njime urede krajiško pitanje, kako je i kralj Matija II. želio, ali Ferdinand ne samo da ih je odbio s njihovom

molbom, već im se zaprijetio, da ako,,sve ne ostane, kako jest“, da će krajiške gradove hrvatske uzeti sebi kao sopstveno vlasniš t v o.

Na ovaj prkosni odgovor dignu se Hrvati tolikom žestinom, da se gradački dvor bojao oružane provale, pa se s toga obrati na cara Rudolfa u Prag, da posreduje. I opet se vode beskrajni i neplodni pregovori praćeni spletkama, no na žalost i domaćih sinova. Sabor hrvatski naime kaže: „,Da bi kralj htio ispuniti želju Hrvata, ali ima netko, tko pravi zaprijeka odgovarajući kralja od toga, pa je osujetio i hrvatska poslanstva u Požunu i Gracu". Za to stališi jednoglasno zaključuju zaklinjući se: ,,Ako se taki rušitelj domovinskih sloboština pronadje, dići će se javno u saboru svega kraljevstva na nj šake svih stališa i redova". Tko je bio taj intrigan, ne zna se još ni danas.

Kolikogod je kralj Matija obradovao Hrvate imenovanjem Tome Erdödyja banom, toliko ih je i ozlovoljio, jer ga nikako nije dao instalirati. S toga se tuži sabor u februaru 1609. i narednih godina, ali bezuspješno. Poradi toga odreče se Toma Erdödy 27. novembra 1614. po drugi put banske časti, a pridrža čin svoj na molbu sabora, dok ne bude imenovan novi ban.

To se zgodi 1615., kad zasjede bansku stolicu Benedikt Thuróczy (1615.-1616.), koji bje odmah i in taliran, ali već u septembru 1616. umre. Sada bi imenovan banom Nikola Frankopan (1616.-1622.), koji bi uveden u dostojanstvo bansko dne 6. decembra 1616.

[ocr errors]

Dok je Matija uredjivao zamršene ugarske prilike ter se borio s novim erdeljskim vojvodom Gavrom (Gábor) Betlenom, koji se turskom pomoću učinio samostalnim gospodarom svratiše opću pozornost na sebe senjski Uskoci.

Nakon što su Turci uzeli Bosnu (1463.) i Hercegovinu (1482.), potraži onaj dio pučanstva (poglavito katoličkoga zakona), koji se ne htjede Turcima pokoriti, utočište u susjednoj Hrvatskoj i Slavoniji. Ovi bjegunci, najprije zvani „Pribegi, Prebegi", docnije Uskoci (od uskočiti), stali su pomalo napučivati pogranične tvrdjave. Uskoka bilo je više grupa; osim najpoznatije kliško-senjske još je poznata ona što je naselila Žumberak i južnu Kranjsku. Pored imena,,Pribeg“ i „Uskok“ još se označuju ovi bjegunci u ispravama stranim jezicima pisanim kao Vlasi, Martolozii Morlachi. Jedna se takova grupa Uskoka iz Bosne i Hercegovine stala oko 1530. skupljati kod tvrdjave kliške, a onda je primi senj ki kapetan Petar Kružić kao branitelje u povjereni mu grad. Pošto su se Uskoci prečesto zalijetali u tursko zemljište čineći velike štete, to se riješe Turci na osvojenje Klisa. Dne 12. marta 1537. (kako znamo) predade se Klis, po prijekoj smrti Petra Kružića uz uvjet, da mu branitelji mogu slobodno otići, kud ih je volja. Pošto je padom Klisa u turske ruke pala i sva današnja Dalmacija (osim mletačkog primorja) od Velebita do Cetine, a sam Klis pripadao još prije pada pod se njsku krajišku kapetaniju, presele se sada branitelji kliški u Senj i poniješe sa sobom ime Uskoka. Sa da

bi preneseno ime uskočko na sve vojnike posadesenjske kapetanije od Rječine do Baga i ušća Zrmanje s jedne, a do Brinja i Otočca s druge strane.1 Dapače krajem XVI. vijeka i kroz XVII. uzeo se nazivati teritorij senjske kapetanije Dalmacijo m.

Položaj Senja s gorovitim zaledjem i otočnim pročeljem, te sa svojom čuvenom burom jeste taki, da ga ni s morske ni s kopnene strane nije lasno osvojiti. U taj par (1537.) bijaše Senj pod komandom ljubljanskoga (nutarnjo-au trijskoga) ratnoga vijeća, kasnije (od 1564. dalje) gradačkoga dvora, i sijelo istoimene kapetanije u hrvatskoj Krajini. Prema tome dakle postadoše Uskoci vojnici na hrvatskoj Krajini, te su sa svojim potomcima sačinjavali kroz više od osamdeset godina gradsku posadu. Ova se opet dijelila na četiri kump nije, kojima bijahu na čelu vojvode. God. 1559. navodi službeni popis 253 vojnika, a 1573. već 352, dok se 1602. navodi broj senjskih Uskoka na pet do šest stotina ljudi. Kad su se o ima stali pribrajati još i novi bjegunci i domaće senjsko pučanstvo, bilo je u Senju uskočkih vojnika početkom XVII. vijeka do 1200 momaka. Kod većih poduzeća opet bi im se pridružili i vojnici iz ostalih garnizona senjske kapetanije, pa tako je broj njihov poskočio do 2.000 momaka. Treba naime znati, da se prvotni broj kliških Uskoka kliških Uskoka vremenom povećao

1 U senjsku kapetaniju spadala su mjesta Trsat, Hreljin, Ledenice i Bag uz more, a Brinj, Brlog i Otočac na kopnu.

« ПретходнаНастави »