Слике страница
PDF
ePub

Dužd pošalje na to u Grac poslanika, koji zatraži od Ferdinanda pod prijetnjom rata zadovolj. štinu. Istodobno i opet je admiral Pasqualigo blokirao obalu kod Senja, te stao zahtijevati od Nikole Frankopana (koji se povodom ovih dogadjaja vratio iz Graca u Senj), da se krivci kazne, a zaplijenjena ladja s robom vrati. Ali kapetan mu ne uzmože toga učiniti, već mu jedino u sandučiću pošalje glavu Venierovu. Podjedno pošalje gradački dvor novu komisiju na Trsat, da sve istraži, no kad na Trsat ne dodjoše mletački poslanici, njezina bi svrha promašena, dapače gradački je dvor stao zahtijevati od Venecije, da digne blokadu i da ne sprječava prometa po Jadranskom moru. Sada se ni Uskoci ne umire, već nastaviše djelo svoje kroz 1614. i 1615. godinu.

Ovo dušmanstvo konačno izazva Uskočki rat (1615.—1617.), u kojem Uskoci dopriješe do same Venecije; inače sam se rat poglavito vodio oko Slovenske Gorice i Gradiške na Soči. Nakon dvogodišnjega ratovanja došlo je do mira u Madridu nadvojvoda Ferdinand se obvezao, da će Uskoke maknuti iz Senja nekud daleko u nutrašnjost Hrvatske, ladje im spaliti, a u grad smje titi njemačku posadu (26. septembra 1617.). Uskoci biše preseljeni u predjele oko Otočca i po Žumberku, gdje se doskora izgubiše medju ostalim narodom.1

1 Jedan je savremenik zabilježio, da su Uskoci u posljednjih trideset godina učinili Veneciji štete 20 milijuna duk at a stranom u plijenu, a stranom kao ratni trošak.

Skoro potom umre kralj Matija (28. marta 1619.) i ostavi prijesto i tridesetgodišnji rat, što je planuo pod kraj njegova vladanja, stričeviću svomu štajerskom nadvojvodi Ferdinandu II. (1619. -1637.). Vladanje njegovo ispunjeno je neprekidnim ́ratovanjem ne samo u Češkoj i Njemačkoj, nego i u Ugarskoj s erdeljskim vojvodom Gavrom Betlenom, kojega su Magjari proglasili svojim kraljem, a pomagali ga Turci. Hrvati su sudjelovali u oba rata kao laki konjanici, obično zvani arke buziri, koji su sa svojim malim ali brzim konjima vazda boj započeli i dovršili. U Wallensteinovoj vojsci vodio je Hrvate ban Gjuro Zrinski, otac braće Nikole i Petra; on umre iznenada za vojne protiv Mansfelda u Požunu dne 18. decembra 1626. u 28. godini. Kazivali su, da ga je rotkvom otrovao Wallenstein, ali za to nema nikakih dokaza. Poslije njega vodili su Hrvate u tridesetgodišnjem ratu grof Ivan Isolano, Ivan Werthi Walter Leslie, a odlikovali su se u svim važnijim bojevima, dapače kaže se, da je kod Lützena (16. nov. 1632.) poginuo švedski kralj Gustav Adolf od njihove ruke, dok je znamenita carska pobjeda kod Nördlingena (7. sept. 1634.) u glavnom njihovo djelo. Pred konac rata, za vladanja sina Ferdinandova, naime Ferdinanda III. (1637.-1657.) sudjelovahu i oba brata Nikola i Petar Zrinski ističući se zamjernim junaštvom

Pored svih zasluga, što su ih Hrvati sebi stekli u ovim dugotrajnim ratovima, ipak im dvor ne uvaži želje, da se Vojna Krajina podvrgne banu i

saboru, šta više, baš za Ferdinanda II. bi njezino nutarnje uredjenje prvi puta provedeno. Ona se razdvoji na dva generalata: karlovački (ili Hrvatska Krajina) i varaždinski (ili Slavonska Krajina). Budući da su ti krajevi bili vrlo slabo napučeni, uzeli su Nijemci mamiti raznim privilegijama u turskom susjedstvu naseljene grčko-istočne Srbe (Vlahe) braneći ih od zahtjeva hrvatske gospode, koji ih htjedoše učiniti svojim kmetovima, jer su se smjestili na njihovoj zemlji. Poradi toga došlo je do oštroga sukoba izmedju hrvatskoga sabora i austrijske vlade, a svrši konačno time, da je Ferdinand II. dne 5. oktobra 1630. izdao doseljenicima diplomu, po kojoj će oni biti samo krajiški vojnici, a ne kmetovi hrvatske gospode; nadalje im bi dozvoljeno slobodno birati seoske knezove, koji opet biraju sudce. Ovim činom postade Krajina posebni politički teritorij, To cjepkanje i onako malene hrvatske zemlje navede stališe hrvatske na to, da su se stali sve tješnje prislanjati uz Magjare na zajedničku obranu.

Ali ne bijaše samo teritorijalna cjelokupnost hrvatska ugrožena od strane dvora, nego i sam ustav. Poslije westfalskoga mira (1648.) stalo se u Beču odlučno pomišljati na to, kako da se Ugarska i Hrvatska izjednače s austrijskim zemljama, to jest, da se pretvore u provincije. Ban Nikola Zrinski morao se odlučno boriti za sudbenost svoju, dok mu je uzalud bila sva borba, da steče karlovački generalat. Dapače u Beču se nije ni to rado gledalo, što su braća Nikola i Petar junački odbijali turske najezde na

njihove posjede, naročito kod Kostajnice (u augustu 1651.). I tako nastupi napeto stanje izmedju hrvatskih stališa i njemačkih časnika, koji se isticahu suviše još i rijetkom obiješću i drzovitošću.

Pošto je stariji sin Ferdinandov Ferdinand IV., još 16. juna 1647. okrunjen za ugar.-hrv. kralja, već 9. jula 1654. umr'o, naslijedi ga mladji sin Leopold I. (1657.-1705.). Leopold bijaše slabašna tijela, neodlučan, obično mrk i mučaljiv, a u srdžbi naprasit. Inače ga resila iskrena nabožnost i priprost život; glavna mu je zabava bila lov, glazba, pjesništvo i kuglanje. Po odgoju svomu obikao je na,,vladanje“, ali to bijaše tek mehanički rad jednoga činovnika. Leopold je doduše davao zvanične audijencije, sudjelovao u sjednicama dvorskoga vijeća, potpisivao i dao otpravljati državne akte, no nikad se nije desilo, da bi on zamislio kaku državnu ideju i sam izabrao sredstva za njeno ostvaranje, ukratko, da bi pokazao volje i energije. Samostalnosti u njega ne bješe nikake, jer je u svemu slušao svoje savjetnike potvrdjujući naprosto njihove zaključke. Dašto, to nije još ništa rgjavo, no nesrećom bijaše Leopold opkoljen slabim, nevaljalim i jadnim ljudima, mahom Nijemcima, koji su vazda bili pod stranim uplivom, a neki dapače i podmićeni od Ludovika XIV., toga glavnoga dušmana kuće Habsburške pored Turaka. No kao za odmazdu, okruži ga Providnost nizom slavnih vojskovodja, koji mu proslaviše ime (,,Veliki") i proširiše državu.

Radi zamršenih erdeljskih posala, gdje austrijska stranka izabra knezom Ivana Keményia,

a turska Mihajla Apafija, zaplete se Leopold skoro po nastupu svom u prvi turski rat (1663.— 1664.) sve protiv svoje volje. U Ugarskoj bijaše glavni vojskovodja carski general Rajmund Mo ntecuccoli, a u Hrvatskoj i jugo-zapadnoj Ugarskoj ban Nikola Zrinski i brat mu Petar. Braća Zrinski pozdraviše s velikim veseljem rat, jer su samo u njemu vidjeli spas Hrvatske i proširenje njezino. Još 1660. htjede Nikola Zrinski navaliti na tursku Kanižu, ali mu dvorsko vijeće to zabrani; on se doduše pokori zapovijedi, no pun bijesa baci mač svoj na zemlju, na što slijedeće godine sagradi na sastavcima Mure i Drave čvrst grad Novi Zrin. Za velikoga rata slavno potuče na Muri sa trista hrvatskih konjanika dvije hiljade Tatara, koji htjedoše provaliti u Štajersku (27. nov. 1663.), dok mu brat Petar pobije gotovo istodobno (16. okt.) kod Otočca sa 2.500 ljudi bosanskoga pašu sa 10.000 momaka, spremnih, da provale u Kranjsku i Istru. Početkom 1664. (od 13. jan. do 15. febr.) upade Nikola Zrinski u južnougarsku Podravinu, osvoji Bobovišće (Babocsa) i Pečuh, te dopre do Osijeka, gdje popali slavni Sulejmanov most preko Drave.1 Sva se Evropa divila ratnoj slavi braće Zrinskih.

1 Most je gradilo počam od 1529. šest godina 30.000 ljudi, a vodio je ne samo preko Drave, nego radi čestih poplava sve do Darde; dugačak je bio 8565 koraka (oko 6 kilm.), a 17 širok. Snabdjeven bijaše još i kulama i drugim utvrdama. Požar od 31. jan. 1664. pospješio je jak sjeverni vjetar, koji je vatru širio od Darde dalje. Most ipak nije sa v izgorio.

« ПретходнаНастави »