davno neviđene dane moći i slave. Ovu su promjenu brzo osjetili Bugari i Srbi a nešto docnije i Hrvati. Prije svega prekide Nikifor Foka dobre veza s bugarskim carem Petrom (966.), a jer je bio angažovan u ratu s Arapima u Aziji, car predobi zlatom ruskoga kneza Svetoslava, da provali u Bugarsku (u augustu 967.). Sada je Nikifor lako natjerao Bugarsku na mir i dade konačni udarac slabom vladanju Petrovu. Kad malo potom umre car Petar (30. januara 969.), naslijedi ga sin Boris (969.-971.), dok je u Vizantiji poslije silovite smrti Nikiforove uzeo purpur njegov ubilac Ivan Cimisk (969.-976.). Još iste godine 969. navrati se ruski knez Svetoslav u Bugarsku, pobije joj vojsku i dopre sve do vizantijske međe nedaleko od Drenopolja. Tek u aprilu 971. potuče ga ametom novi vizantijski car kod Silistrije na Dunavu, našto, oslobodivši Bugarsku od Rusa, zbaci s prijestola Borisa II. i svrgne patrijara Damjana te sjedini podunavski dio bugarskog carstva s vizantijskom imperijom. Poslije toga otpremi car vojsku na Srbiju, koja je također stala opadati poslije smrti kneza Časlava, pa i nju podvrže direktno svojoj vlasti, dok su vizantijski vazalni knezovi u oblastima na jugu ušća Cetine ostali u dojakošnjem svom položaju (oko 971.). Tako se vizantijsko carstvo u početku vladanja kralja Stjepana Držislava neposredno primače granicama hrvatske države.21

Kako sam već kazao, iz ovoga vremena, oko polovine X. vijeka, imamo u djelu cara Konstantina Porf. sačuvan dragocjen geografskotopografski opis oblasti na istočnoj obali Jadranskoga mora, a tako i o zagorskoj Srbiji. Ovaj opis počinje prije svega s carskom Dalmacijom, onda prelazi na Hrvatsku, pa na slovenske oblasti na jugu ušća Cetine i najposlije na Srbiju.

U doba cara Konstantina VII. Porf. raspadalo se vizantijsko carstvo u sedamnaest temata (dépa, dépata) Istoka i dvanaest temata Zapada. Od zapadnih carskih temata (ili provincija) bilo ih je na Balkanskom poluostrvu devet: Trakija (@paxn), Makedonija (Maxedovía), Strimon (Eτpoμáv), Tesalonika (osaλovixn), Helada ('EXλás), Peloponez (Пeλoлóvvηsos), Niko

21 Gl. o tome Rački, Borba Južnih Slavena za državnu neodvisnost u XI. vijeku (iz Rada Jugoslav. Akad. Zagreb 1875), 10 i dalje; Дриновь, Ожные Славяне 87-107; Jireček, Gesch. der Bulgaren 184-188 i Gesch. der Serben, vol. I., 202-203; Gelzer, Abriss der byzantinischen Kaisergeschichte (ap. Krumbacher, Geschichte der byzantinischen Litteratur, München 1897, 984-988). Glavno moderno djelo je Schlumberger, Un empereur byzantin au dixième siècle. Nicéphore Phocas, Paris 1890, 548-576, 735-760 (= novo izdanje bez slika, Paris 1923, 451-474, 610-635) i L'epopée byzantine à la fin du dixième siècle, vol. I. Jean Tzimiscès. Les jeunes années de Basile II. le tueur de Bulgares (969-989). Paris 1896, 1-184. Pokorenje bilježi Pop Dukljanin (e. c. 38) ovim riječima: „Eo tempore... Grecorum imperator congregans validam fortitudinem gentis suae obtinuit totam Bulgariam suoque subiugavit imperio. Deinde reversus ad polatiam suam (= Carigrad) reliquit suum exercitum. Hi autem qui praeerant exercitui, venientes cum exercitu, ceperunt totam Rassam provinciam". Ovo je očito stari zapis.

polj (Nixónoλis), Dirahij (Auppáxtov) i Dalmacija (Aɛλpatía), dok su Jonska ostrva činila osobit temat, naime Kefaleniju (Keyaλλŋvía), a južno-italski posjed dva: Longibardiju (Aoyyẞapdía) i Kalabriju (Kaλaßpía). Longibardija se protezala po Apuliji s Barijem kao središtem, otkad je ovu utvrđenu varoš opet osvojio car Vasilije I. (876.). Ova je carska južna Italija, kao prekomorski susjed, vršila na istočnu (dalmatinsku) jadransku obalu snažan utjecaj, i to ne samo na njene političke prilike, nego u kud i kamo jačem stepenu na kulturne, otprilike onako kao docnije Venecija.

Neposredni južni susjed Dalmacije bio je drački temat, u kojem se pored glavne utvrde Vizantinaca na istočnom Jadranu, Dirahija (danas alb. Durres, srp. Drač) nalažahu još utvrde (xaotéλλta) Antivar ('Avtiẞapts, (καστέλλια) ('Αντίβαρις, danas Bar), Helkinij (Exxóvtov, Ucinj) i Elis ('Eλosóv, Lješ) s okolinom. Temat dalmatinski sačinjavale su one primorske varoši i ostrva, kuda se u vrijeme slovensko-avarske najezde spasoše ostaci staroga romanskoga življa, pa ih sve do danas imadu u vlasti", kako kaže car Konstantin. Pogranične sporove između Romana i Hrvata (de finibus Dalmatorum Romanorum et Slavorum) raspravila je još 817. na samome mjestu mješovita komisija, kod koje je sudjelovao markgraf Kadaloh i Nikifor izaslanik cara Leona V. Veoma je vjerojatno, da su tom prilikom Romani gore prošli izgubivši nešto od zemljišta oko svojih varoši u korist Hrvata.22 Sa slovenskim susjedima južno od ušća Cetine bez sumnje je

22 Annales regni Francorum ed. Kurze 145; Vita Hludow. imp. c. 27 (Mon. Germ. hist. SS II., 621). Up. Jireček, Romanen I., 30, 32: „Das byzantinische Gebiet in Dalmatien war vor der Karolingerzeit ohne Zweifel viel grösser als die Reste, welche Kaiser Konstantin um 948 beschreibt". Gl. i gore str. 312-313. ove knjige.

vizantijsko carstvo sâmo uredilo slična pitanja, ako ne još ranije, a ono najdocnije u vrijeme cara Vasilija I.

N

AN

Idući od jugoistoka na sjeverozapad vizantijsku su Dalmaciju sačinjavali oko polovice X. stoljeća ovi gradovi (xáoτpx): Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir i Zadar pa ostrva Vergada, Rab, Osor (Lošinj, Cres) i Krk s još nekoliko manjih, ali u ono vrijeme ili slabo ili nikako nastavanih. O Kotoru kaže car Konstantin Porf. ovo: „Grad Kotor (tò xástрov tov Aεxatéρwv) znači u rimskom dijalektu „stiješnjen“ i „zabit", jer more ulazi kao stiješnjen jezik 15 do 20 tisuća koračaja [u kopno] i na kraju mora je ovaj grad.28 Ima oko sebe visoke planine i samo ljeti mogu [njegovi žitelji] da vide sunce kad je nasred neba, a zimi nigda. U tom je gradu sahranjen Sveti Trifun (Tryphon); on liječi svaku bolest bez razlike, a najviše one [bolesnike], koje muče nečisti dusi; crkva je njegova okrugla." I odista, Kotorani zimi za dugotrajna kišnog perioda jedva da imadu sunca više od tri sata oko podneva, a i to samo izuzetno za vedra dana. Misli se da je crkva Sv. Trifuna osnovana oko g. 809., ali je 841. razoriše Arapi; po tom je kroz iduća stoljeća češće pregrađivana. Ona postoji još i danas, a Sv. Trifun je gradski patron (3. februara). Susjedni grad

RICH

Slika 191. Novac Nikifora Foke (po Schlumbergeru.)

Dubrovnik opisuje car Konstantin Porf. ovako: „Grad Rauzij (tò xάoτρov τοῦ Ῥαυσίου) ne zove se Rausi (Ραύση) u rimskom dijalektu (Popxiwv diaλéxt t. j. latinski), nego, jer se diže povrh strmenicâ, a grčki (Paparoti) se kaže za strmen lau (aoo), bješe po tome [njegovi žitelji] prozvani Lauzeji (Aavoxiot), naime oni, što sjede na strmeni. Zajednička pak navika, koja često kvari imena, zamjenjujući slova, prebaci naziv i prozva ih Rauzani (Paovaaiovs). Ovi isti Rauzani vladahu u davnini gradom zvanim Pitaura (Пlitaupa). Ali docnije kad su Sloveni, koji su živjeli u [dalmatinskom] tematu, osvojili ostale gradove, osvojiše i ovaj. I jedni [žitelji] budu

Slika 192. Olovni pečat Nikifora Foke (po Schlumbergeru.)

23 π. . . ἑρμηνεύεται τῇ Ῥωμαίων διαλέκτῳ ἐστενωμένον καὶ πεπλημένον". Ovo je etimologisanje carevo očito bez temelja; vidi se da nije znao, što riječ znači, pa ju je zato samovoljno istumačio geografskim položajem, o kojem je inače bio dobro upućen. Jireček (Handelsstrassen 6 n. 6) izvodi ime Kotor od albanskoga kodrr = brežuljak.

24 Up. o tom Gelcich, Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro. Zadar 1880, 42-44; Jackson, Dalmatia, vol. III. Oxford 1887, 38; Monneret de Villard, L'architettura romanica in Dalmazia. Milan 1910, 33.

poklani, drugi odvedeni u roblje, a oni, koji mogoše pobjeći i spasti se, nastane se na strmenicama. Ondje je sada grad, a sazdaše ga najprije malen a onda sve veći, pa onda povećaju bedem njegov, dok najzad nijesu imali grad, šireći se pomalo i množeći. Od onih, koji se bjehu preselili u Rauzij, [poznati] su ovi: Gregorije, Arsafije, Viktorin, Vitalije, arhiđakon Valentin, pa Valentin, otac protospatarija Stefana. Otkako se pak bjehu preselili iz Salone u Rauzij, minulo je 500 godina do dana današnjega, a taj pada sedme indikcije godine 6457. (po stvorenju svijeta = 949. po Hr.). U ovom su gradu moći Sv. Pankracija u crkvi Sv. Stjepana, koja je usred grada.“ Na prvi se mah vidi, da je car ove podatke dobio iz samoga Dubrovnika. Da je starorimski Epidaur (Konstantinova Пítavpa) bio kolijevka Dubrovnika, poznata je historijska istina. Papa Grgur I. posljednji je svjedok, što u svojim pismima pominje opstanak Epidavra (593.), a geograf Ravenski (iz VIII. vijeka) prvi, koji pozna novo mjesto Raguzij (Ragusium); isto je tako veoma vjerojatno, da je Epidaur propao nekako u isto vrijeme kad i Salona (oko 614.). Analogno kao što su salonitanski bjegunci osnovali u susjednoj carskoj palači Split, tako su i epidaurski podigli 10 kilm. sjeverozapadno uz obalu novu naseobinu, koja se u prvom početku jamačno nalazila na pećinastom poluostrvu ili vjerojatnije na ostrvcu. Ovo mjesto, što pada strmo u more, još se u Srednjem vijeku zvalo latinskim jezikom labes (romanski lave), a na to se očito upire ono Konstantinovo lau (aoo); no od strane kopna bilo je većma položito.25 Da je Konstantinovo etimologično tumačenje imena Rausij ('Paobotov) dubrovačkoga postanja, svjedoči kazivanje Popa Dukljanina; šta više, ono se i u nekim detaljima s njime podudara.26 Tek docnije postalo je slo

25 Jireček, Handelsstrassen 9—11; Jireček, Die Bedeutung von Ragusa in der Handelsgeschichte des Mittelalters. Beč 1899, 6–7; Cvjetković, Povijest dubrovačke republike, vol. I. Dubrovnik 1917, 54-55. Up. Skok, Prilog k ispitivanju hrvatskih imena mjesta II. (Iz Nastav. Vjesnika XXII., 1914): „Riječ stoji očito u vezi sa lapides lausiae komadići kamenja, lausa kamena ploča, koje dolaze u latinskim natpisima i u romanskim jezicima (V. Walde, Latein. etym. Wbch. str. 329 i MeyerLübke, Roman. etym. Wbch. 4946). Za labe (lave) up. Mayer-Lübke o. c. 4806.

=

=

26 Pop Dukljanin (e. c. 33): „Audientes homines Epidauriae civitatis, qui per silvas et montana manebant, quod Bellus cum Romanis venissent et castellum fecissent, congregantes se venerunt et una cum ipsis aedificaverunt civitatem supra mare in ripis marinis, quas Epidaurii lingua sua laus dicunt. Unde ea civitas Lausium vocata est, quae postea, r pro I posita, Ragusium appellata est". Nipošto nije dopušteno misliti, da je Pop Dukljanin imao pred sobom tekst cara Konstantina Porf.; on bi u tom slučaju donio iz njega i drugih podataka. Još potkraj XIV. vijeka dobro se pamtila u Dubrovniku i okolici stara tradicija o postanku grada; tako kažu u ispravi od 15. aprila 1391. braća Sankovići, župan Bjeljak i vojevoda Radič, predajući Dubrovčanima Konavle, познасмо ва истин8 по старѣхь писмѣхь и по старѣхь паметарѣхь, добрѣхь людєхь, кои с8 ч8ли одь єднога колѣна до другога и по вѣд&щѣхь бѣлѣзѣхь и зламен..6 (rupa u originalu): на Цаптатѣ при мори єсть биль градь стари Д8бровникь полагь ж8пє конавальске, коюм8 град8 пристоѣшє ж8па конаваоска, и бѣше м8 плє

vensko ime Dubrovnik od staroslovenskoga dąbro, dubr (nova forma je dub), od toga dubrova (dubrava), a nalazi tumačenje svoje za cijelo u susjednim borovim gajevima (Pinus halepensis).27 Onaj niz imena salonitanskih bjegunaca stvar nimalo nevjerojatna očito ima svoj izvor u nekom zapisu o najstarijim gradskim porodicama, što se tada čuvao u Dubrovniku. Što se tiče Konstantinova hronološkog podatka, kad su ovi Salonjani došli u Dubrovnik, nije nemoguće, da je u carevu originalu stajalo „,300 godina" (et t'), a izopačeno od docnijih prepisivača u „,500 godina" ('); godina 649. odista i odgovara historijskom faktu. Konačno valja istaknuti, da je još 1440. stajala u sredini grada crkva Sv. Stjepana", gdje su se čuvale moći različitih svetaca, a znalo se za nju, da je prastara postanja.28

Od gradova u donjoj (zapadnoj) Dalmaciji prvi je Split. O njemu kaže car Konstantin Porf. ovo: „Grad Split (tò 'Aonáλadov xáoτpov), a to (τό Ασπάλαθον κάστρον), znači „malena palača", osnova car Dioklecijan; on ga je imao za svoj dom i sagradi u njemu dvor (auλýv) i palače, od kojih je veći dio propao [u Konstantinovo vrijeme]. Sačuvalo ih se do danas malo, među njima zgrada gradske biskupije (tò èпιOXOTETOν TOÙ xάotpov) i crkva Sv. Dujma, gdje počiva Sv. Dujam; to je bila grobnica cara Dioklecijana. Ispod nje su okrugle komore, nekoć zatvori, u koje zatvarahu svece, kad ih je [car] nemilo mučio. Pohranjene su u tomu gradu i moći Sv. Anastasija. Bedem ovoga grada nije podignut ni od opeka ni od domaćeg kamena (àñò èɣxwρýrov), već od četvorna kamenja, dugačka po jedan a često i po dva lakta (óprótz) i široka po jedan lakat, a sastavljeno je jedno s drugim i povezano u olovo natopljenim gvožđem. U tome se gradu dižu i gusti stupovi s ukrasom na vrhu (xosuítas). Na njima htjede car Dioklecijan da podigne okrugle komore, pa onda prekriti cijeli grad i podići palače i sva zdanja gradska povrh ovih okruglina na dva ili tri boja; tako bi prekrio ne mali dio grada. Bedem pak toga grada nema naokolo ni puta ni prsobrana, nego samo visoke zidove i otvore za odapinjanje strelica." U tim nam je riječima sačuvano ono, što su Splićani мениито та жупа и др8гє зємьлє и мѣста, и када се онь стари градь рас8 и опустѣ, тьда господа рашька и х8мьска 8 тви дни кривиномь посѣдошє и по сили Узеше конавальска ж8п8 и др8га мѣста тогаи града, и тада граѣне поидошє 8 тврдо мѣсто, и зидаше градь Дубровникь, кои єсть и данась Божьомь милостию почтень и слободань, одь коихь люди старога града єс8 се родили и наслѣдили властєлє града Дубровника" (Miklošić, Monumenta Serbica. Beč 1858, 217).

27 Već Pop Dukljanin (1. c.) kaže: „Sclavi vero Dubrovnich appellaverunt [Ragusium], id est sylvester sive sylvestris, quoniam quando eam aedificaverunt de sylva venerunt".

28 Philippus de Diversis, Situs aedificiorum (napisano 1440., izdao u izvještaju c. kr. vel. (talijanske) gimnazije u Zadru za god. 1879/80 Brunelli pg. 34): „Habetur et aliud templum S. Stephani Prothomartyris valde devotum, ubi servantur sanctarum Petronillae filiae S. Petri et Domitillae corpora, et aliorum sanctorum copia grandis reliquiarum argento inaurato ornata".