braći. Ali skoro se pokazalo, da napori papini ne će imati uspjeha. Uza sve to ipak se dobre veze s Vizantijom održaše i dalje, što nam dokazuje fakat, da je Grgur VII. poslije detronizacije Mihajla VII. (u martu 1078.) prokleo uzurpatora Nikifora Botoniata (1078.-1081.). Činjenica, da je Dalmacija već u oktobru 1076. opet bila sjedinjena s Hrvatskom i da je mletačkom gospodstvu bez oružana sukoba došao brzi kraj, dokazuje sama po sebi, da se to moglo zbiti jedino saradnjom carstva, a protiv koga bješe Venecija nemoćna. Mislim da kod toga nije bila dovoljna želja Dalmatinaca, da se opet vrate državnoj zajednici s Hrvatskom, već da treba uzeti u račun još i intervenciju Grgura VII. kod cara Mihajla VII. i njegova dvora.1

U septembru 1076. odasla papa u Hrvatsku kao svoje legate Gebizona, opata rimskoga samostana Sv. Bonifacija i Aleksija, i Fulkoina, biskupa grada Fossombrone (Forum Simpronii) nedaleko od Ankone, koji onda sazovu sinod u Split u stolnu crkvu.5 Akta ovoga sinoda još nijesu nađena, ali znamo, da se on poslije raspravljenih crkvenih pitanja zabavio uzvišenjem kneza Dmitra Zvonimira na hrvatsko-dalmatinski prijesto i tako se preobrazio u sabor, a jedino prisustvo papinskih poslanika razlogom je, da izvori i taj krupni politički čin prenose na sinod, koliko ta riječ „sinod“ u to vrijeme ne znači još i „skupštinu“ ili „sabor" uopće. U zboru hr

3 Up. Jaffé, Bibl. rer. Germ. vol. II., 31, 64-65, 69, 72, 145, 330; Heinemann, Gesch. der Normannen 264-265, 269-270, 272, 304; Chalandon, Domination normande vol. I., 234-235, 236-237, 265.

4 Kad Dandolo (e. c. 250) na osnovu starih izvora mletačkih kaže, da je dužd Vital Faledro god. 1085. odaslao u Carigrad caru Aleksiju I. Komnenu osobito poslanstvo, ut iurisdictiones Dalmacie et Croacie sibi ab incolis traditas optineret, quas Cp. imperio pertinere noverat", onda je jasnim riječima potvrdio, da je u pitanju državopravne pripadnosti Dalmacije još i 1085. imao krupnu riječ vizantijski car. Onaj pak tko daje, ima po logici i pravo uzimati.

5 Još 1192. imao je komornik pape Klementa III. (1187.-1191.) i Celestina III. (1191.-1198.), Cencije (Cencius), kanonik crkve Sancta Maria Maggiore, u rukama original ovih sinodalnih akata, kad je sastavljao spisak papinskih prihoda (census), iz različitih kršćanskih zemalja. To pokazuju ove riječi: „Ex sinodo habita in Dalmatia a legatis VII pape Gregorii, scilicet a Gebizone, tunc monasterii sanctorum Bonifatii et Alexii abbate, nunc vero Cesenate episcopo, que sinodus habetur in archivo sacri palatii Lateranensis, in qua de regno Dalmatie ita inter cetera legitur" (gl. Cencijev originalni rukopis u vatikanskoj biblioteci Sign. Vat. 8466; up. i moj Priručnik 266). Kolikogod sam nastojao, kad sam radio u Rimu, da dobijem pristup u lateranski arhiv, ipak nijesam mogao. Kako su me uvjeravali neki stručnjaci, lateranski arhiv još nije sav prenesen u Vatikan. O samostanu Sv. Bonifacija i Aleksija na Aventinu u Rimu gl. Marucchi, Éléments d'archéologie chrétienne. III. Basiliques et églises de Rome. Rim 1909, 196-200; Kehr, Regesta vol. I. Berlin 1906, 115-116. I o biskupiji Fossombrone up. Kehr, Regesta vol. IV. Berlin 1909, 214-217 (,,Episcopatus Forosemproniensis ecclesiae Romanae immediate subiectus erat", kaže Kehr o. c. 214). Bazilike S. Petra u Solinu danas više nema, no zaslužni Bulić iskopao joj je jedan dio stupova i temelja. Ovo mjesto danas se zove u narodu Gradina.

vatskih i dalmatinskih odličnika nalazili su se nadbiskup Lovro sa sufraganim biskupima: Stjepanom zadarskim, Petrom kninskim, Grgurom rapskim, Prestancijem belgradskim, Vasilijem osorskim, Forminom ninskim i Ivanom trogirskim pa opatima Dobrom Sv. Stjepana splitskog, Ivanom Sv. Bartola kninskoga i Petrom Sv. Ivana Evand. belgradskoga; pored njih jamačno su prisustvovali po svojoj dužnosti i ostali opati, a tako i gradski priori Kandit zadarski, Dominik Justo belgradski, Vital trogirski i Stjepan Valiza splitski. Od svjetovnih velikaša (comitum et baronum) i nižega plemstva (ubi fuit fidelium maxima congregatio), poimence se pominju tepči Dominik, župan Črne, komornik Višen, župan hlijevanski (Cleunensis) Dobril, župan cetinski (Cetinensis) Pribina, župan sidraški Ljubomir i župan kninski Jurina. Budući da je glavna svrha dolaska papinih poslanika bila pitanje popunjenja hrvatsko-dalmatinskoga prijestola, oni su zacijelo prije svega ovom saboru iznijeli sve one uvjete, što ih je stavljao Grgur VII. novom hrvatskom kralju. Kad ih je knez Dmitar Zvonimir prihvatio, bi isklican od svega sabrana svećenstva, plemstva i naroda kraljem Hrvatske i Dalmacije, našto ga je onda u nedjelju 9. oktobra 1076. sam papinski poslanik Gebizon okrunio u bazilici Sv. Petra u Solinu, a ne u Splitu jamačno zato, jer se za pravovaljano krunisanje hrvatsko-dalmatinskoga kralja tražilo, da bude izvršeno na hrvatskoj zemlji. Kod krunisanja položio je novi kralj pred čitavim zborom na ruke opata Gebizona papi Grguru VII. ovu značajnu prisegu: (+2564

„Ja Dmitar, drugim imenom i Zvonimir, Božijom milošću knez Hrvatske i Dalmacije, od tebe gospodine Gebizone ovlaštena na to od našega gospodara pape Grgura kao njegova legata zastavom, mačem, žezlom i krunom ovjenčani i ustoličeni kralj, pošto me je pravilno izabrao u bazilici Sv. Petra u Solinu čitav kler i sav narod vladaocem kraljevine Hrvata i Dalmatinaca, obećajem, dajem ti riječ i zavjetujem se tebi, da ću nepromijenjeno izvršiti sve, što mi bude naložila tvoja časna svetost, to jest, da ću u svemu i svačem održati vjeru apostolskom prijestolu i štogod su u ovoj kraljevini budi apostolski prijestô budi njegovi legati odredili ili će još odrediti, sve ću to neopozivo čuvati; gojit ću pravdu;

6 Rački, Doc. 106, 113.

7 Riječi: „Ego Demetrius, qui et Suinimir nuncupor, dei gratia Chroatie Dalmatieque dux, a te domine Gebizo, ex apostolice sedis legatione domhi nostri pape Gregorii potestatem obtinens, in Salonitana basilica sancti Petri sinodali et concordi totius cleri et populi electione de Chroatorum Dalmatinorumque regni regimine per vexillum, ensem, sceptrum et coronam investitus atque constitutus rex", znače samo toliko, da je opat Gebizon kao papinski legat krunisao kralja Zvonimira, dok su kraljevska insignija jamačno bila ona ista, kojim su bili krunjeni Petar Kresimir IV. i njegovi prethodnici. Samo je zastavu (vexillum sc. sancti Petri) poslao papa kao lenski gospodar novom kralju.

8 Ovim se riječima misle sinodalni splitski zaključci od 1060. i idućih godina (gl. gore str. 504 i dalje).

branit ću crkve; starat ću se oko prvijenaca, desetina i svega, što pripada crkvama; gledat ću da biskupi, svećenici, đakoni i subđakoni čisto i dostojno živu; štitit ću siromake, udovice i sirote; sprečavajući nedopuštene brakove među rođacima, bdjet ću nad tim, da se vjerenice po zakonu udaju prstenovanjem i svećeničkim blagoslovom i ne ću dopuštati, da se tako ispravno sklopljeni brakovi razrješuju; opirat ću se prodavanju ljudskoga roblja; i (najzad) pokazat ću se s Božijom pomoći valjan u svemu, što je pravo.9

Svake ću godine na Uskrs za predanu mi kraljevinu plaćati pristankom sviju mojih odličnika Sv. Petru danak u iznosu od dvije stotine vizantijskih zlatnika, i želim, potvrđujem i tražim, da tako čine i moji nasljednici.10 Povrh toga poklanjam, darujem i potvrđujem apostolskom prestolu samostan Sv. Grgura, imenom Vrana, sa svim njegovim blagom:11

9 Sva se ova obećanja i obaveze slažu sa lateranskim sinodalnim zaključcima od 1059. i idućih godina (gl. gore str. 501). Ovo nam mjesto dokazuje, da su i na splitskim sinodima svaki put bili objavljeni i lateranski sinodalni zaključci (gl. gore str. 504).

10 Riječi: „Ducentorum quoque bizantiorum tributum meorum omnium consultu primatuum sancto Petro per singulos annos in Resurrectione Domini de mihi concesso regno persolvendos statuo; et ut post me regnaturi hoc idem servent censeo, corroboro atque sanxio", sjećaju na riječi, što ih je Grgur VII. pisao 22. sept. 1074. češkom knezu Vratislavu: „Pervenit ad nos nuntius vester, qui magnae devotionis et fidelitatis vestrae exhibitionem nobis retulit et, que beato Petro sub nomine census misistis, videlicet centum marchas argenti ad mensuram vestri ponderis, fideliter praesentavit" (Jaffé, Bibl. rer. Germ. vol. II., 119-120). Da se gornje riječi mogu bolje objasniti, treba pomenuti i pismo engleskoga kralja Vilima 1. osvajača od 1079.: „Hubertus legatus tuus, religiose Pater, ad me veniens ex tua parte me admonuit, quatenus tibi et successoribus tuis fidelitatem facerem et de pecunia quam antecessores mei ad Romanam ecclesiam mittere solebant, melius cogitarem . . . Pecunia tribus fere annis, in Galliis me agente, negligenter collecta est. Nunc vero divina misericordia me in regnum meum reverso, quod collectum est, per praefatum mittitur, et quod reliquum est per legatos Langfranci archiepiscopi, fidelis nostri, quum opportunum fuerit, mittetur" (Baronius, Annales ad an. 1079 nr. 10). Na osnovu ovih analognih primjera treba zaključiti, da se pod onim tributum, na koji se obvezao kralj Zvonimir, ima razumjeti tek neki počasni dar, preobražen u dužnost, dakle t. zv. denarius s. Petri Petrov novčić, poznat u Engleskoj već od VIII. v., a nipošto ne svjetovni vazalski danak u državopravnom smislu. Up. i kanon V. lateranskog sinoda od 1059. (gl. gore str. 501).

11 Samostan Sv. Grgura u Vrani (Aurana, Laurana) jamačno monasterium regale (o tom up. Du Cange, Gloss. V., 455), podvrgnut samo kralju, odnosno biskupu na kraljevskom dvoru (t. j. kninskom) bio je na sjevernoj obali istoimena jezera, 8 klm. istočno od Belgrada; bez sumnje pripadaše benediktinskom redu, no sve do toga časa nikad se ne spominje u izvorima. Oko 1107. javlja nam se u ispravama opat toga samostana (Desa abbate sancti Gregorii, Smičiklas, Cod. dipl. vol. II., 17), no skoro prijeđe u vlasništvo templarskoga reda; kad je taj red ukinut (1312.), bili su u njemu Ivanovci (prvi put 1328.; Fejér, Cod. dipl. VIII., 3., 341-343, ove isprave začudo nema kod Smičiklasa), kojih je starješina prior vranski igrao u hrvatskoj historiji krupnu ulogu. Danas nosi titulu vranskoga priora jedan od zagrebačkih kanonika. Grad Vrana i samostan s crkvom propadoše oko 1648. u vrijeme tursko-mletačkoga rata; još danas se vide razvaline stare Vrane.

srebrni kovčeg, u kojem su moći od svetog tijela istoga blaženoga Grgura, dalje dva krsta, kalež i patena, dvije zlatne crkvene svjetiljke ukrašene draguljima a u obliku krune, 12 evanđelje ispisano srebrnim pismenima,13 i sva ostala pokretna i nepokretną imovina; sve to neka bude isključivo vlasništvo legatâ Sv. Petra, a samostan njihov hospicij (svratište), ali tako, da nikad ne može preći u druge ruke, već da ostane za vječna vremena posjed Sv. Petra; čuvat ćemo ga ja i moji nasljednici da bude slobodan i obezbijeđen od svakog čovjeka. Nađe li se ipak tkogod, koji bi, nagnan smjelom drskošću, ugrabio pomenutom samostanu štogod od navedena blaga, neka sluša onaj užasni glas sudije, što če ga čuti đavo sa svojim anđelima“.14

„Kako vladati znači koliko i služiti Bogu, prisižem na ruke tebi kao zamjeniku Bl. Petra i našega gospodara pape Grgura i njegovih nasljednika, ovu (vazalsku) prisegu vjernosti: Ja Dmitar Zvonimir, Božjom milošću i darom apostolskoga prijestola kralj, od toga časa bit ću vjeran Sv. Petru i mome gospodaru papi Grguru i njegovim kanonski izabranim nasljednicima i ne ću ni savjetom ni učešćem pomagati, da budi on, budi njegovi nasljednici, budi njegovi legati izgube život ili koje udo svoga tijela ili slobodu; i ne ću nikad nikomu svijesno na njihovu štetu prokazati tajne, koju bi mi povjerili. Državom, koju primam iz tvoje ruke, gospodine Gebizone, vjerno ću upravljati i nikad ne ću ni nju ni pravo na nju naumice oteti papinskom prijestolu.15 Moga gospodara papu Grgura, njegove nasljednike i legate, kad dođu u moju državu, primat ću svečano i pocum duabus coronis aureis gemmis ornatis." To nijesu nipošto bile vladalačke krune, već crkvene svjetiljke (lumina) zvane coronae, „die so eingerichtet waren, dass darin, beziehungsweise daran mehrere durchsichtige Glasgefässe befestigt werden konnten, deren brennende Schwimmdochte nach oben und unten Helle verbreiteten" (Kaufmann, Handbuch der christ. Archäologie. Paderborn 1913, 609). I Du Cange, Gloss. II., 575 kaže: „Corona, candelabrum in modum coronae ac circuli, variis lucernis instructum, ab ecclesiarum laquearibus dependens."

12

13

cum evangeliorum textu de argento." Ne valja pomišljati na evanđelje povezano u srebrne ploče (up. Novak Viktor, Scriptura beneventana. Zagreb 1920, 69). Stoga ispravljam ranije moje mišljenje (Gesch. der Kroaten 288).

14 O darovanju samostana Sv. Grgura u Vrani izdao je Dmitar Zvonimir još prije krunisanja kao knez (dux) zasebnu donacionu ispravu, koju je još Lucius vidio u originalu u splitskom kaptolskom arhivu (De regno 86). Docnije potvrdio je ovu ispravu papa Eugen III. (1145.-1153.) i dao je unijeti u svoj registar, otkale ju je onda dao prepisati Aleksandar III. (Smičiklas, Cod. dipl. vol. II., 125–126).

15 Važne ove riječi glase u originalu: „Ego, inquam, Demetrius qui et Suinimir dei gratia et apostolice sedis dono rex, ab hac hora in antea sancto Petro et domno meo pape Gregorio suisque successoribus canonice intrantibus ero fidelis, et ut ipse sive post eum futuri pontifices sive legati eorum vitam aut membra perdant aut capiantur, neque in consilio neque in facto ero; et consilium, quod mihi crediderint ad illorum dampnum scienter nulli intimabo. Regnum autem, quod mihi per manum tuam, domine Gebizo traditur, fideliter retinebo et illud suumque ius apostolice sedi aliquo ingenio aliquando non subtraham.“