stupat ću s njima časno, a tako ću ih i otpremati natrag; i kudgod bi me oni pozvali, da im služim, učinit ću im to tačno i bez prigovora, kako god znam i mogu."

« 16

Ova nam prisega prije svega dokazuje, da je Dmitar Zvonimir, kao i njegov prethodnik Petar Kresimir IV., opet ujedinio u svojoj ruci Hrvatsku i Dalmaciju u jednu državu, dakle da je on opet bio dalmatinskim gradovima neposrednim gospodarom. Dalje ona dokazuje nam i to, da je Zvonimir došao na prijesto pravom izbora hrvatskoga naroda i dalmatinskih gradova, a ne baštinskim, što nam je također dokaz, da nije bio član Trpimirove dinastije, premda nam njegovo podrijetlo inače ostaje u tami. Mi znamo jedino to, da su mu porodični posjedi bili u sidraškoj županiji nedaleko od Belgrada, da mu je u mladosti možda bio učiteljem (magister) neki Šestak, koji je o svom trošku podigao krov samostanskoj crkvi Sv. Ivana Evanđeliste nešto prije 1076.17 i da mu se ujak, dakle materin brat, zvao Strezata (ili Streza), koji se oženio kćerkom nekoga hrvatskoga plemića Rose (ili Rusina) iz neposredne blizine belgradske.18

16 „Dominum meum papam Gregorium et suos successores atque legatos, si in meam potestatem venerint, honorifice suscipiam et honeste tractabo et remittam; et undecunque me invitaverint, prout potero, eis [iuste] sempliciterque serviam." Ispravu donio sam prema pomenutom rimskom rukopisu komornika Cencija u mom Priručniku 268-269 (ima je Rački, Doc. 103-104 po Baroniju i Luciju, no ne bez nekih greški). Upoznavši ovu ispravu po mojoj Gesch. der Kroaten, Kehr (Zur Geschichte Wiberts von Ravenna (Clemens III.) Sep. ot. iz „Sitzungsberichte der preus. Akad. 1921) kaže: ,,Gregor VII. hat damals einen seiner grössten Triumphe erlebt, indem er es erreichte, dass Zvonimir sich ihm ganz in die Hände gab. . . und sich dann als Mann Gregors VII. und des hl. Petrus bekannte. Die merkwürdige Urkunde vom Oktober 1076 . . . ist eines der wichtigsten Dokumente aus der Zeit Gregors VII. und für seine bekannten Machtbestrebungen vielleicht das vollkommenste Beispiel", a u noti kaže čudeći se, da je nijesu poznavali i najodličniji njemački historici ovako: „Sonderbarerweise hat auch Hauck nicht gewusst, das Gregor VII. gerade in Kroatien und Dalmatien diese Ansprüche auf das vollständigste durchgesetzt hat." Ovo priznanje tako učena čovjeka kao što je Kehr, veoma je značajno; up. gore str. 544.

17 U ispravi od 30. sept. 1187. kaže belgradski monah Petracia Negomire, da je čuo od opata Nikifora, „,quod rex Suinimir quoddam territorium a quadam maceria, que Cauca (rectius Cacma, i danas Kakma) dicitur, usque ad viam grandem versus occidentem, que Sclavice colnicus (= kolnik) dicitur, et ab inde recto tramite deorsum usque ad Blatam (danas Vransko blato), omnia que inter hos terminos coli possunt, cuidam magistro suo, proavo (?) videlicet Scestaki, regia auctoritate propterea quod sancti Iohannis Evang. ecclesiam cooperierat, antiquitus donavisset, et sui heredes post ipsum illud territorium ut proprium donum regium multis temporibus possedissent" (Smičiklas, Cod. dipl. vol. II., 211). Mislim da nema razloga sumnjati u ispravnost sadržine ove isprave, naime u samostansku tradiciju (Rački, Doc. 145). O Zvonimirovu darovanju mogao je još i u XIV. v., kad je napisan samostanski registar, postojati autentičan zapis, a u vrijeme opata Nikifora između 1146. i 1172. možda čak i isprava kraljeva. Up. Jelić, Povjesno-topografske crtice o biogradskom primorju (Vjesnik hrv. arheol. dr. N. S. vol. III. Zagreb 1898, 37, 66).

18 Rački, Doc. 132: „Testibus his: Stressina Berberistich et quinque suis militibus, et Streisata, Svinimiri regis avunculo". Na drugom mjestu o. c. 170: „Rosa (=

*

Onda se iz slijeda riječi Zvonimirove prisege jasno razabire i formula samog krunidbenog akta, naslanjajući se očito na njemačko-rimsku a složena je od ovih dijelova: kraljeva prisega, upit na narod i aklamacija narodna, predaja papine zastave, mača i žezla, miropomazanje i krunisanje, i najzad intronizacija i poklon novom vladaru. Kraljeva je prisega očito posljedica pregovora između papinskih legata i kneza Dmitra Zvonimira pa njegovih glavnih crkvenih i državnih velikaša, vođenih još u Splitu u vrijeme sinodalnih sastanaka u stolnoj crkvi, premda nije isključeno pomišljati i na pregovore, što su ih zar prije toga vodili u Rimu Zvonimirovi pouzdanici izravno s papom. Kod krunisanja dakle, Zvonimir je samo javno ponavljao u narodnom zboru u bazilici Sv. Petra u Solinu ono, što je još ranije utanačeno. Ta je prisega na taj način bila preduvjet miropomazanju i krunisanju; mogli bismo je nazvati neke ruke krunidbenom kapitulacijom docnijih vremena (u XV. vijeku). Poslije prisege Zvonimirove, bez sumnje se kako je to bivalo i kod drugih krunidaba toga vremena opat Gebizon obratio nazočnom narodu s upitom, da li je nakan, da se podloži ovom čovjeku kao svomu vladaru, što je onda odjeknulo aklamacijom (obično glasni poklici: „fiat, fiat, amen“). Aklamacija se ima smatrati kao sam narodni izbor od strane skupljena mnoštva, u kojoj je po poimanju onoga vremena bila i temeljna važnost čitave ceremonije, jer je izabranik odmah od toga časa smatran kraljem; šta više, aklamacija je bila bezuvjetno nužna, da se može pristupiti samoj ceremoniji krunisanja, koja začinje predajom insignija. Insignije pak jesu znaci kraljevske vlasti, jer je one vidljivo predočuju. Bilo je samo u smislu doktrine Grgura VII. o svjetovnim vladarima, da je Dmitar Zvonimir najprije primio iz ruku papinskoga legata zastavu Sv. Petra kao znak, da gleda u nasljedniku apostolskoga poglavice vrhovnoga svoga gospodara, a onda ga je tek opasao opat Gebizon mačem da brani svoju državu i kao znak stupanja na vladu, i po tom mu predao žezlo kao simbol sudačke vlasti. Ali najodličniji dio insignija je kruna. Tako se krunisanje ima shvatiti kao akt kojim je vidljivo pokazano, da se izvršila volja naroda izražena izborom. Svakako je važno, što je Dmitra Zvonimira miropomazao i okrunio papinski legat, a to je očito imalo da znači, da je okrunjeni postao vladarom ne samo voljom i izborom svoga naroda, nego i s pristankom svete stolice.19 Istina je, nije nam ubilježeno izrijekom, da je Rusin) quedam socrus Stresii vendidit eidem monasterio (St. Iohannis) terram inibi (sc. sub monte SS. Cosme et Damiani) pro XV romanatis, et hoc sub tempore abbatis Petri" (t. j. između 1070. i 1078.). Značajno je da je Zvonimir bio iz sidraške županije i iz okolice Belgradske; kako smo imali prilike da vidimo, Belgrad se vazda isticao konzervativnom politikom i bješe vjeran privrženik dinastije Trpimirovića.

19 Zato i kaže kralj Zvonimir o sebi,,dei gratia et apostolice sedis dono rex" (up. gore str. 561, bilj. 15), a u jednoj ispravi iz god. 1083.: Cum me dei omnipotentis pietas sua miseracione in regali locaret solio, cum eciam regni diademate sceptroque a vicario eiusdem clavigeri b. Petri, Gregorio videlicet papa beatissimo, legaliter adhornarer" (Rački, Doc. 138-139).

20

Zvonimir bio i miropomazan, ali taj je običaj u ono vrijeme bio općenit u čitavom kršćanstvu i vršio se neposredno pred krunisanjem a poslije predaje insignija, dakle se može shvatiti kao sastavni dio same uže ceremonije krunisanja. Kako je u to vrijeme već svuda bio običaj, da se i kraljeva žena kruniše, više je nego samo vjerojatno, da je zajedno sa Zvonimirom okrunjena i Jelena, koju je hrvatski narod prozvao Lijepom." Poslije krunisanja svakako je slijedila intronizacija, to jest Zvonimir je zajedno s Jelenom posađen na hrvatsko kraljevsko prijestolje, našto je poslije dovršene svečane službe Božije, za koje je i izvršena čitava ceremonija, slijedio poklon naroda novom vladaru. Miropomazanje i krunisanje, koje je imalo krupno državopravno značenje, nije bila tek svečana demonstracija, kojom je uveden u vlast novi kralj Hrvatâ i Dalmatinacâ, već je ono trebalo da njegovu kraljevskom dostojanstvu podade višu sankciju i formalnu pravnu jakost, i najposlije da bude i vidljiv preduvjet vršenja kraljevske vlasti, što se odmah pokazalo kod poklonstva narodnoga. Svi su naime nazočni velikaši kraljevine i ostali crkveni i svjetovni časnici, kao i plemići, predstavnici dalmatinskih gradova, nižega svećenstva i samostana pa hrvatskoga naroda pristupili novom kralju i prisegli mu vjernost i pomoć protiv neprijatelja, a on im je opet od svoje strane potvrdio stara prava i privilegije. Nema sumnje, da je tom prilikom izdano mnogo isprava nesamo crkvenim korporacijama, nego i svjetovnjacima, ali nam se sačuvala samo ona, kojom je Dmitar Zvonimir potvrdio na molbu splitskoga nadbiskupa Lovre katedrali crkvu Sv. Jurja u Putalju s njenim posjedima, kako su je nekoć darovali „moji prethodnici kraljevi Trpimir (852.) i Mutimir (892.)", kojih je isprave Lovro donio u originalu pred novoga kralja.21

Kod uzvišenja Dmitra Zvonimira na hrvatski kraljevski prijesto valja ipak razlikovati dva čina: izbor i investituru. Prvi čin izvršili su predstavnici hrvatskoga naroda i dalmatinskih gradova u zboru, koji potpuno odgovara onome, što se docnije zvalo sabor (súbor), a drugi čin papa po svojim legatima. Ali iz obaveze Zvonimirove Grguru VII. bilo bi veoma pogrešno izvoditi, da je hrvatsko-dalmatinski kralj ovom krunidbom po

20 Rački, Doc. 117: „Helena gloriosissima regina"; 119: „Lepa regina"; 139: „regina Lepa". Karácsonyi hoće da su to dvije različite ličnosti, što je nesmisao (up. gore str. 528 bilj. 73).

21 Rački, Doc. 106-107. Još se u XV. v. čuvao u splitskom nadbiskupskom arhivu original ove isprave sa sačuvanim kraljevskim pečatom. Riječi „regum predecessorum meorum, videlicet Tirpimir et Mucimir, ut in ipsorum conscriptis paginis vidimus contineri", mogu se samo tako shvatiti, da se radi o poznatim nam ispravama od god. 852. i 892. Sama omaška „regum predecessorum meorum" malog je značaja, jer su u Zvonimirovo doba poznavali u Hrvatskoj samo kralja. Nije li možda Tomu naveo na onu pomenutu krupnu griješku (gl. gore str. 471 bilj. 14) baš ovaj tekst Zvonimirove isprave, jer on je kraljeve u Hrvatskoj računao tek od vremena Stjepana Držislava (970.).

stao ono, što je primjerice bio južnoitalski normanski vojvoda, naime papinski vazal u svjetovnom državopravnom značenju ove riječi, jer je vazal svoju zemlju primao u leno od pape, koji se smatrao pravim i jedino legalnim vlasnikom njenim. Dmitar Zvonimir pak u prvom redu samo se priklonio doktrinama Grgura VII. o odnosu između svete stolice i svjetovnih vladara, a u tome je odista prema općim prilikama onoga vremena po ostalim evropskim državama i s obzirom na svoje nelegitimno podrijetlo punim pravom gledao i vidio najjači oslonac

Slika 231. Pečat pape Grgura VII. (Rim, Vatikan).

za održanje svoga položaja. On se dakle samo u duhovnom, crkvenom smislu obavezao, da će biti vjeran i poslušan sin Sv. Petra, a da time nipošto nije hrvatsku državu doveo u državopravnu odvisnost od pape. Stoga se on sam u svojim ispravama vazda i nazivlje „Božijom milošću" kralj, a samo njegovi podanici bilježe iz počitanja i po običaju onoga vremena uz njegovo, pa i pred njegovim imenom, još i pontifikat Grgura VII. i vladanje vizantijskoga cara Mihajla VII.22 Prema tome ima se odnos između Grgura VII. i Dmitra Zvonimira shvatiti, kao neke vrste politički savez s preuzetom obavezom od strane hrvatskoga kralja, da ima papi na njegov poziv doći u pomoć i s oružjem u ruci protiv njegovih neprijatelja, dok je s druge strane papa primio obavezu, da će Dmitra Zvonimira i njegovu zemlju braniti svim svojim ugledom protiv svakog nasilja, dolazilo ono ma otkud.23

Još kao knez i predestinirani kralj, Dmitar Zvonimir okružio se brojnim odličnicima po uzoru svojih prethodnika; šta više, neke od ovih ličnosti poznate su nam još iz vremena Petra Kresimira IV. Ipak ima

22 Tako n. pr. u objema belgradskim ispravama iz god. 1076.: „Tempore Gregorii septimi pape et Demetrii Dalmatiae et Chroatiae regis" (Rački, Doc. 108); „Apostolante Gregorio VII. papa, apud Grecos Mihail imperante, apud Sclavos Suinimir regnante" (o. c. 109).

23 Pitanje o odnosu između Zvonimira i pape Grgura VII. vrlo je dobro raspravio Tomašić, Temelji (drugo izd.) 60 i dalje.

bitna jedna razlika, naime da hrvatsku riječ župani (i u latinskim ispravama iuppani), sada često zamjenjuje latinska comites, pa i barones.24 Kao tepčiju (comes curialis) uze Zvonimir na dvor Dominika, a kao komornike Višena i Črnca; taj je posljednji imao obiteljskih posjeda nedaleko od Belgrada u sidraškoj županiji. Pojedinim županijama opet koliko nam je poznato iz isprava stajali su na čelu: Dobralj u Hlijevnu, Pribina u Cetini, Ljubomir u Sidragi, Jurina u Kninu, Adamac, docnije oko 1080. Jure u Ninu, Strezinja u Bribiru, Desimir, docnije Desila u Krbavi, Prvanêg u Luki i Vučina u Zagorju.25 Kao knez Primoraca (dux Marianorum), koji je lako mogao da bude po svom položaju i po tradiciji zapovjednik hrvatske državne mornarice, pominje se Jakov, doduše nepoznata podrijetla, no jedva bi se za nj smjelo kazati, da je bio rođak nesrećnoga kralja Slavca, to jest član plemena Kačića. Kraljevskoj kancelariji stajao je na čelu Teodor, svećenik splitske nadbiskupije, ali u tom zvanju ipak podvrgnut kraljevskom biskupu kninskom, koji bješe u vrijeme Petra Kresimira IV. neprekidno na čelu kraljevske kancelarije.26 Svakako je veoma značajno, da je hrvatskoga biskupa zamijenio kao kraljev kancelar jedan latinski svećenik. Međutim mnogo je važnije, da se u Zvonimirovim ispravama, od kojih nam se između 1076. i 1087. sačuvalo više njih, nikad ne pominje ban. Čini se, kao da bivši ban najprije u zemlji između Drave i Gvozda, a onda u užoj Hrvatskoj neposredno uz kralja Petra Kresimira kao njegov najodličniji savjetnik, uopće nije htio da kao kralj popuni ovo dostojanstvo, idući očito za tim, da u svojoj ruci koncentrira svu državnu vlast. Tko je dakle u Zvonimirovo vrijeme upravljao zemljom između Drave i Gvozda, ne znamo, ali taj je kraj bez sumnje i tada bio sastavni dio hrvatske države.27 U vrijeme smutnja što su nastale po smrti Petra Kresimira, jamačno se taj kraj nije pridružio i poklonio kralju Slavcu;

24 Izričaj barones (sc. regni) prvi je puta ubilježen u kapitularu Karla Ćelavoga god. 856. (up. Du Cange, Glossar. vol. II., 579).

23 Položaj ove županije (Sagorsticus, Rački, Doc. 122, 132) niie poznat, jer se rijetko spominje; još 1089. navodi se u vrijeme kralja Stjepana II. njen župan Dragoslav. Ime joj pokazuje, da se prostirala dalje od mora iza planina, ali na toj su nam teritoriji poznate redom možda sve županije od Modruša do Neretve. Brasnić, Župe u hrvat. državi za narodne dinastije (Program kr. vel. gimn. u Vinkovcima 1878/9, 15) stavlja ovu županiju Šibeniku jugoistočno. Možda je to tek drugo ime, za koju poznatu županiju, n. pr. imotsku, koju samo car Konstantin Porf. poznaje oko 950.

26 „Ego Theodorus presbiter eccl. S. Domnii et eiusdem regis cancellarius" (o. c. 113); „ego Theodorus, licet immeritus sacerdos, iussu domini mei regis prenominati Suinimiri, qui et Demetrii, atque domini Gregorii sui episcopi (sc. Chroatensis sive regalis) scriptor huius decreti" (o. c. 118). O hrvatskoj dvorskoj kancelariji up. Rački, Hrvatska dvorska kancelarija i njene isprave za vladanja narodne dinastije (Rad vol. 35. Zagreb 1876, 1-49); Šufflay, A két arbei ikeroklevél (Századok 1905, 297 i dalje) s više neispravnih tvrdnja o hrv. dvor. kancelariji.

27 To izlazi u prvom redu iz događaja god. 1091. (gl. iduće poglavlje). Vjerojatno je, da su zemljom upravljali samo plemenski župani, odani kralju Zvonimiru.