od gladi i bolesti predade republici uz teške uvjete (15. dec.). Na to sklopi Ludovik s Venecijom o sa mgodišnje primirje (5. aug. 1348.).

Za vrijeme borbâ pod Zadrom uspjelo je kralju, da se nagodi s knezovima Bribirskim. Knez Juraj, sin Pavla, brata bana Mladena, predade Ludoviku tvrdi i važni grad Ostrovicu, a on ga opet obdari gradom Zrinjem u Slavoniji. Knez Juraj praotac je čuvene hrvatske porodice grofova Zrinjskih. Ovim činom spade moć knezova Bribirskih, dapače ona grana, što je ostala u Hrvatskoj, doskora izumre izgubivši nekadašnji ugled i znamenovanje svoje. Oslabljenjem knezov a Bribirskih i Nelipić â prestade oligarhija hrvatskih velika ša, pa tako uspostavi na pokon Ludovik kraljevsku vlast u Hrvatskoj, gdje je nije bilo od vremena Ladisla v a III. (IV.) Kuman ca.

VI.

Vladanje Ludovika I. od 1348.-1382.

A n

Glavni razlog s kojega je Ludovik napustio obranu Zadra i sklopio s Venecijom osamgodišnje primirje, bilo je umorstvo njegova brata drije u Aversi (u napuljskom kraljevstvu) dne 18. septembra 1345. Kad je vidio, da ne će pregovaranjem postići zatražene zadovoljštine, podje sam s velikom vojskom koncem 1347. u Napulj te doskora osvoji čitavo kraljevstvo i osveti se na grozan način krivcima Andrijine smrti; jedina kraljica Ivana srećno umače. Ali kad se Ludovik povratio u Ugarsku, pokazala se potreba nove vojne, koja kralja doskora uvjeri, da će morati istrošiti svu snagu Ugarske i Hrvatske, ako hoće da trajno zavlada Napuljem. S toga napusti dalje vojevanje ustupivši Ivani osvojeno kraljevstvo (1352.).

Dok su se vodile borbe oko Zadra i Napulja, podiže srpski kralj Stjepan Duša n državu svoju, poglavito na štetu Bizanta, do tolike visine i moći, da se početkom 1346. proglasio ca rem ,,Srbima, Grcima i Bugarima“ te stao snovati, kako bi osvojio Humsku zemlju, koju je držao bosanski ban Stjepan Kotromanić, vazal Ludovika I. Dok je kralj boravio u Napulju, provali (1350.) Stjepan Dušan u Bosnu s 80.000 vojnika, te je opustoši; cara dopratiše na vojnu žena Jelena i sin Uroš. Na to ponudi banu mir uz uvjet, da mu kći Jelisaveta podje za sina Uroša i da kao miraz donese Humsku zemlju. Pošto Stjepan Kotromanić odbije tu ponudu, bijaše rat i za slijedeću godinu neizbježiv. Na proljeće 1351. provali car Dušan i opet u Bosnu i podsjedne Bobovac, no videći, da konačno ipak ne će većih uspjeha postići, vrati se u jesen natrag, pridržavši Hum s lijeve obale Neretve, dok je desna i dalje ostala u vlasti banovoj.

Malo po tom oženi Ludovik Jelisavetom, kćerkom bosanskoga bana, i dobije u ime mira za banov dio Humske zemlje. Uto umre Stjepan Kotromanić ostavivši banovinu sinovcu

se

svomu, darovitomu Tvrtku (1353.), a dvije godine potom 20. decembra 1355. pokosi smrt cara Stjepana Dušana. Sada uze velika srpska država naglo propadati, a tim se Ludovik oslobodi opasna takmaca na jugu.

Medjutim izmine osamgodišnje primirje s Venecijom, koja se za to vrijeme prijevarom domogla grada Skradina, a podjedno stala raditi, kako da se dočepa još i Klisa i Omiša. To nagna Ludovika, da se odlučio konačno obračunati s republikom te započe veliki rat za čitavu Dalmaciju, naime otoke i gradove; rat pako imao se voditi ne samo u Dalmaciji i Hrvatskoj, nego i na njezinu talijanskom zemljištu, gdje su kraljevske vojske imale zadaću, da što jače pritisnu same Mletke. S toga uze kralj skupljati u Zagrebu veliku vojsku proglasivši svagdje, da ide u rat protiv Srba, kad no iznenada okrene na zapad navijestivši republici rat (u junu 1356.). Na taj nenadani preokret Venecija se veoma uplaši i ponudi odmah mir uz uvjet, da će Ludɔviku predati sve gradove dalmatinske osim Zadra. No kralj ne htjede ništa da zna o tom. Rat se vcdio dvije godine. U Hrvatskoj i Dalmaciji vodio je vojsku ban Ivan Cuz; Spljet i Trogir predadu mu se skoro, a za njima se onda povedu i ostali gradovi osim Zadra, oko kojega je bilo krvavih borba. Kako je u isto vrijeme Ludovik srećno ratovao i u sjevernoj Italiji, pristade republika konačno na mir u Zadru (18. veljače 1358.), po kojem se odreče svih dalmatinskih gradova i otoka „od polovice Kvarner a do medj a š a grada Drača“, dakle i Du

brovnika i Kotora, a dužd naslova „Vojvoda Dalmacije i Hrvatske“, kojim se ponosio još od godine 1001. Ovim su slavnim mirom da lmatinski gradovi i otoci povraćeni zakonitomu kralju i majci zemlji hrvatskoj, a republika mletačka bila je istisnuta s naših obala za dulje vremena.

Poslije sklopljena mira u Zadru pošalje i Dubrovnik, do sada pod vrhovnom vlašću mletačkom, svečano poslanstvo kralju Ludoviku, da mu se pokloni, i da ga priznade vrhovnim gospodarom svojim. Na osnovu toga poklonstva bi dne 27. maja 1358. sklopljen izmedju kralja i republike posebni ugovor. Kralj ugarsko-hrvatski primao je od Dubrovčana godišnji danak od pet stotina dukata, a za slučaj rata imali su ga pomagati na moru, dok se u njihove nutarnje poslove nije nimalo miješao. U političkim poslovima općega državnoga interesa bio je Dubrovnik doduše podredjen hrvatskodalmatinskomu banu, ali inače bijaše on sasvim slobodna republika, ravna svojim talijanskim družicama.

Pobijedivši Veneciju i stekavši dalmatinske gradove okrene Ludovik na jug s namjerom, da na Balkanskom poluotoku ostvari misao Bele II. (III.). Na jesen 1358. započe rat na Srbe, koji su se raspali po smrti cara Stjepana Dušana na više manjih oblasti, jer sin njegov Uroš IV. bijaše samo po naslova car. Nakon dvogodišnjega ratovanja osigura kralj banovinu mačvansku ne postigavši inače većih uspjeha. Malo po tom odmetne se od njega bosanski ban Tvrtko, na što Ludovik provali u Bosnu i doprije sve do Sokol-grada na Plivi. Pored sve svoje sile kralj morade uzmaći, dapače i druga vojska njegova, što ju je poslao na Srebrenik u Usori pod vodstvom palatina Nikole Konta, bude takodjer potučena (1363.). Kad potom plane u Bosni buna protiv Tvrtka, kojoj bijaše na čelu mladji mu brat Vuk, morao se i on pokloniti kralju i priznati ga svojim vrhovnim gospodarom, a brata Vuka suvladarom (1366.). Mir s Tvrtkom omogući Ludoviku navalu na Bugarsku, u kojoj su po smrti cara Aleksandra zavladala oba njegova sina Šišman i Sracimir, prvi s prijestolnicom u Trnovu, a drugi u Vidinu. Kako su braća bila u zavadi, lako uspije Ludoviku pokoriti vidinsku carevinu i zarobiti i samoga cara Sracimira (1366.). Kralj osnova sada bugarsku banovinu, ali izmirivši se nakon tri godine sa Sracimirom, povrati mu državu kao va z a 1

Uto umre ujak njegov, poljski kralj Kazimir (1370.), a Poljaci uzmu bez otpora, prema ugovoru od god. 1339., Ludovika za svoga kralja i okrune ga svečano u Krakovu. Tako posta de Ludovik gotovo najmoćnijim vlada

u Evropi; vlast njegova sezala je od donje Visle do Kotora na Jadranskome moru, a osim Magjarâ što su mu se pokoravali, svi su ostali narodi bili Slaveni.

Dok je Ludovik ovako širio granice svojoj vlasti, pojavi se na Balkanskom poluotoku nova jedna sila koja postade ubrzo najopasnijim dušma

u svomu.

rom

Dr. F. pl. Šišić: Hryatska povjest.

10