Слике страница
PDF

državši pravo svoje ime, no docnije ga zanemariše tako, da je ponajviše ostalo samo „Horvát“. Isto su tako i u Austriji zvali naše iseljenike „Krabat“ („genannt Krabath”), samo se ovdje brzo zaboravilo na taj dodatak, a ostalo je pravo ime (često izobličeno). No pored iseljenika ističu se i neki doseljenici. Tako su grofovi Erdödy podrijetlom iz Ugarske (szatmárske žup.), a gotovi svi slavonski velikaši, kojima je dvor poslije karlovačkoga mira prodao tamošnje velike spahiluke, Nijemci, kao Tr e n k i iz Pruske, a El t z i iz Njemačke ili Talijani, kao O d e s c h a l c h i, C o r d o na i Cara f fa. Život neplemenitih ljudi bio je i sada sve do reforama Marije Terezije i Josipa II. isti kao u srednjem vijeku. U c r k v e n o m o b z i r u preturila je Hrvatska u to doba mnoge nevolje i silovite promjene. Tečajem XVI. vijeka nestalo je srijemske, kninske i modruške biskupije, senjska je bijedno životarila uz more, a s opsegom zagrebačke biskupije gotovo se podudarao i opseg ostataka Hrvatske. Hrvati su uza sve nevolje ipak ostali vjerni vjeri svojih otaca, koja im bijaše štit i najuzvišenija zaštita u borbi za opstanak. Nakon oslobodjenja Like i Krbave, Pounja i Slavonije moglo se opet pomišljati na neku obnovu staroga stanja, pa tako se Hrvatska u XVIII. vijeku dijelila na pet biskupija : senjska je obuhvatala (kao danas) sve primorje, Liku, Krbavu i svu zemlju do Kapele, za g r e b a č k a (kao danas) proširila se do Une i u Slavoniju do Našica, Vočina, Orahovice i Požege, b o sa n s kodja k o v a č k a obuhvataše Djakovo i okolicu (Djakovštinu), p e čuj s ka zapremaše najveći dio Slavonije od Donjega Miholjca, Valpova, Čepina i Vinkovaca sve do Vukovara, Županje i Morovića, a s r i j e m s k a okupila je oko sebe ostatak s Petrovaradinom kao sijelom, pa Zemun i Ilok. No pod konac XVIII. vijeka uze se biskupija djakovačka širiti na račun pečujske, koja bi ograničena na jedan dio Podravine (kao danas), a od god. 1773. primi u se još i biskupiju srijemsku nakon njezina dokinuća. Od redova najviše ih je propalo za turske prevlasti, a održaše se F r a n j e v c i, naročito u Slavoniji, gdje su dugo vremena (a djelomično još i danas) imali župe u svojim rukama, te I su s o v c i po nekim gradovima kao u Zagrebu i Osijeku do dokinuća toga reda (1773.). Drugi neki preostali redovi, naročito za hrvatsku prosvjetu toli važni Pavlini, bili su dokinuti za vladanja Josipa II. Pored sve pažnje hrvatskoga klera i plemstva, ipak se i po Hrvatskoj stade širiti p r o t e s t a nt i za m. U prvoj polovici XVI. vijeka nema mu traga, istom u drugoj polovici nalazimo pristaša njegovih medju Hrvatima. S tim je pokretom u svezi štajerski barun Ivan U n g n a d, koji je kroz dulje vremena bio časnik na Krajini. Pod starost preseli se u Württemberg, te osnova u U r a c h u kraj Tübingena štampariju latinskim, glagolskim i ćirilovskim pismenima, izdavajući na slovenskom i hrvatskom jeziku crkvene knjige po nauku protestantskom. Uza nj pristade utemeljitelj slovenske književnosti P r i mu s Tr u b e r, Istranin St j e p a n K o n z ul, A n t u n Dalm a t i n i umni M a t i j a F r a n k o v i ć (Flacius Illуricus), koji su na tim knjigama radili. No glavna pomoć i potpora dolazila im je od samoga kraljevića Maks i m i li ja n a, jer on bijaše tada vrlo sklon novoj vjeri. Misao im je bila proširiti protestantizam po cijelom Balkanskom poluotoku, dapače i medju Turcima, „jer se hrvatskim jezikom govori sve do Carigrada“, kazivahu oni. I odista, protestantskih se knjiga vrlo mnogo proširilo medju Нrvatima. Novoj vjeri odazvali su se i neki velikaši kao ban Petar Erdödy, sigetski junak Nikola Zrinski, a naročito sin njegov Gjuro, koji osnova u medjumurskom Nedelišću novu štampariju. Novu vjeru proširiše donekle i nadošli krajiški njemački vojnici, a glavni razlog odzivu od strane Hrvata bijaše to, što je ona mjesto latinskoga uvodila u crkvu n a r o d n i hrvatski jezik. Kad se pročulo za širenje protestantizma po Hrvatskoj, ustade sabor svom energijom protiv njega. Маgjari pokušaše na požunskom saboru u martu 1608., da ga učine pristupnim i u Hrvatskoj, kako se to zgodi bečkim mirom od 1606. za Ugarsku, no ban Toma Erdödy najodlučnije se ogradi protiv toga, te držeći u rukama izvučen mač reče: „Ovim mačem iskorijenit ćemo tu kugu, ako nam stupi na vrata; još imamo tri rijeke: Savu, Dravu i Kupu, jednu ćemo tim novim gostima dati piti“. I odista energičnoj akciji sabora i radu pozvanih Isusovaca brzo je uspjelo uništiti klicu nove vjere. Прak ostavi ona nešto važno iza sebe : n a njez i n o m o s n o v u poče se razvija ti k a j k a v s k a hrv a t s k a k nj i ž e v n o st.

Grčko-istočnoj crkvi pripadali su doseljeni Srbi. U sredovječnoj Hrvatskoj nije bilo Srba, osim nekoliko njih po srijemskim imanjima prebjeglih srpskih velikaša, naročito Brankovića. U Bosni i Hercegovini bilo ih je već više (naročito u južnoj Hercegovini), ali ipak ni izdaleka u toj mjeri, da bi činili v e ć i n u, jer u tim zemljama bijaše pored katoličanstva poglavito rašireno bogom i 1 s t v o sve do dolaska Osmanlija. Kad Turci osvojiše Bosnu, stanu oni Srbe iz Srbije i sjeverne МаČedonije po njoj naseljavati, da im služe kao neredovite čete (martolozi, od grč. harmatolós t. j. oružan čovjek) i da im obradjuju polja, pa ih tako hrane (raja). Kako su od sele dalje Turci napredova li, tako su se unut a r n j i hov i h po li t i č k ih gran i c a sve to v e ć m а širila na s j e v e r i s r p s k a na s elja. Sve do pred ХVI. vijek još uvijek (osim pojedinačkih omanjih slučajeva) nema u glavnom Srba u onim krajevima Hrvatske, što ostadoše slobodni od Turaka. Tekar kad je okrenula ratna sreća turska (poslije 1593.), stadoše se oni iz turskoga carstva a naročito iz pašaluka bosanskoga seliti u Hrvatsku.

Prvo crkve no u r e d j e n j e njihovo u turskom carstvu vezano je isključivo uz m a nastire. Najviše ih je bilo po Fruškoj Gori u Srijemu, kao Hopovo, Krušedol, Vrdnik (Ravanica) i Gr

* Sa Srbima povedoše Turci takim prilikama još i mnoštvo ime balkanske raje, naročito Cincara i Rumunja (Vlaha).

getek," u Hrvatskoj Rmanj na Uni, u Dalmaciji Savina (Herceg Novi) i Arhangjelovac na Krki, a u Bosni Papraća nedaleko Zvornika. Stoga bijaše u to doba kler isključivo kalugjerski. God i n e 1557. bude u skriše na još oko 1460. propala srpska pećka patrijaršija i tom prili k o m n joj pod v r g n u ti s v i pripa d m i c i grčko-ist o č n e crkve po svim zemljama s je v e r o-zapad n o ga dijela Balkan s k o ga po 1 u o to k a gdje je vlada o Turčin. Prvi patrijar obnovljene pećke patrijaršije bio je Makar i j e , on osnova sada episkopiju požeško-cerničku u manastiru Orahovici za Slavoniju i Dabrobosansku u Sarajevu za ostali dio bosanskoga pašaluka, naime HercegBosnu, Hrvatsku i Dalmaciju, u koliko su te zemlje bile u turskoj vlasti. Turci pomagahu ove vladike, dapače oni su kadikad nagonili i katolike, da ih priznadu svojim glavarima, naročito u doba, kad je katolički Beč bio vodja u turskim ratovima. Оko god. 1598. preseli se u sporazumku s nadvojvodom Ferdinandom u Gracu vladika Vasili je iz Orahovice u varaždinski generalat i utemelji kao sijelo manastir Marču kod Čazme. To je prva e p i s k o p i j a grčko-ist o č n e crkve u krš ć a n s koj (slobodnoj) Hrvats koj. Desetak godina potom prijedje Vasilijin nasljednik vladika Vr at a n j a na u ni ju i pri

* Neki kao H o po v o i Kruše do 1 stajahu još od početka XVI. vijeka, dakle prije turske najezde. To su bile zadužbine posljednjih srpskih despota, koji su prebivali u Srijemu.

« ПретходнаНастави »