Слике страница
PDF
ePub

jednom pred smrt svoju produži. Time bi definitivno riješeno pitanje Dalmacije u mletačku korist za više vijekova, jer se ona otada više ne sjedini s Hrvatskom. U to vrijeme pada Žigmundova osnova na obranu kraljevstva ugarskoga i hrvatskoga, i to protiv Mlečana, Turaka i husitâ. Svaki je imućniji plemić i velikaš morao sa svojim podanicima ići u rat na kraljev poziv, dok je više siromašnijih imalo po jednoga opremiti. Hrvatska bude razdijeljena na tri vojnička tabora; prvi je hrvatski prema Jadranskomu moru_i_Dalmaciji, a sačinjavahu ga ban hrvatski, grad Dubrovnik, knezovi Krbavski, Cetinski, Senjski i čitavo hrvatsko malo plemstvo; drugi je slavonski prema rijeci Uni sa slavonskim banom, knezovima Blagajskim, priorom vranskim, biskupom zagrebačkim i susjedgradskim vlastelinom; treći je us orski sa velikašima i plemićima donje Slavonije i južne Ugarske. Po ovoj osnovi ne samo da je od sad udešena obrana Hrvatske, nego je ona u neku ruku zametak kasnije vojničke Krajine.

Posljednji dani Žigmundova vladanja bijahu po Hrvatsku vrlo nemirni. Kad je ljeti 1434. umro knez Ivaniš Nelipić kao posljednji muški član dalmatinske grane svoje glasovite porodice, imala ga je naslijediti u čitavom njegovu vladanju kći Katarina, odnosno zet njegov ban hrvatski Ivan Frank a pan. No Žigmund se tomu opre zahtijevajući od Ivana Frankapana, da mu pre

1 Jedna se grana održala do početka XVI. vijeka u Slavoniji imajući posjed Dobru Kuću u križ. župan.

dade svu ostavštinu pokojnoga kneza Ivaniša, a kad taj to ne htjede učiniti, proglasi ga buntovnikom, liši svih časti i imanja, te naloži slavonskomu banu Matku Talovcu, da ga silom pokori. Tako planu 1436. u Hrvatskoj gradjanski rat, koji svrši nakon nagle smrti Ivana Frankapana pobjedom kraljevskom. Imanja Ivanša Nelipića darova sada Žigmund banu Matku Talovcu i njegovoj braći Petru, Franku i Ivanu Malo poslije, dne 9. decembra 1437. umre kralj Žigmund nakon pedesetogodišnjega vladanja, koje nije bilo srećno ni po Ugarsku ni po Hrvatsku. Lakouman, rasipan i nestalan, kaki je bio, niti je znao obraniti Hrvatskoj Dalmacije, niti je umio valjano zaštititi je od provala turskih. Sam je sebe najbolje karakterisao jednom prilikom u razgvoru s papom Eugenom IV. (1431.-1447.) ovim riječima: U trojemu si mi nalik, a opet u tome nijesi. Ti spavaš dugo, ja ustajem rano, ti piješ vodu, ja volim vino, ti bježiš od žena, ja ih ganjam, ti rasiplješ blago crkve, ja ne prištedim ništa, tebe bole noge, mene ruke, ti upropašćuješ crkvu, a ja drža v u“. Sve su to teško imali osjetiti nasljednici njegovi.

Po želji Žigmundovoj izaberu ugarski i hrvatski velikaši njegovim nasljednikom zeta mu Albrechta Habsburgo v ca (1438.-1439.), koji se još 1422. vljenčao njegovom jedinicom Jelisavetom. Kako Abrecht postade još i kralj češki i njemački, to je on prvi Habsburgov a c, koji je okupio u svojoj ruci sve one zemlje, kojima su potomci njegovi kasnije stalno zavladali. Kralj Albrecht

naslijedio je od tasta svoga još i rat s Turcima poradi srpskih prilika. Ovdje se uslijed neprekidnih navala sultan-Muratovih despot Gjorgje Branković nalazio u očajnom položaju. Premda mu je dao kćer Maru za ženu, ipak ne uzmože spriječiti Murata, da ne navali 1439. na njegovu zemlju i novu mu prijestolnicu Smederov o, koju i osvoji u augustu. Nesrećni despot pobježe u Ugarsku i zamoli pomoći. Tude se upravo sastao sabor u Budimu, koji stvori takove zaključke, kojima bi gotovo sasvim oslabljena kraljevska vlast, a pojačana vlast sabora, bez kojega vladari više nijesu smjeli ništa učiniti. To je zametak svim daljnim smutnjama u Ugarskoj. Želeći što prije pomoći despotu, kralj Albrecht pristade na na sve i započe privolom sabora vojnu. No kralj ne dospje dalje od Slankamena i Titela radi nemarnosti ugarskih velikaša, koji ga ne podupriješe dovoljnim brojem vojske. Medjutim pade Smederevo, a vojsku uhvati neka kužna bolest, od koje i sam Albrecht umre dne 27. oktobra 1439. u Neszmelyu blizu Komorana na povratku u Beč, gdje je mislio da će ozdraviti. Jedino mu je djelo, što je obnovio severinsku banovinu te u njoj postavio banom čuvenoga junaka I v an a Hunyadyja, podrijetlom Rumunja.

1 Severinska banovina (,,banatus Zewriensis") je današnja zapadna Rumunjska (Vlaška) do Alute. Još i sada je ondje na Dunavu mjesto Turn Severin, nekoč sjedište bansko. Iz toga se jasno vidi, da ona nema ništa zajedničko s hrvatskim Severino m.

Smrću Albrechta Habsburgovca nastaše prijestolonasljedne borbe u Ugarskoj i Hrvatskoj, koje oba kraljevstva toliko oslabiše, da se više nijesu mogla valjano braniti od premoći osmanlijske.

IX.

Ladislav I. i Ladislav IV. (V.)

(1440.--1457.).

Albrecht Habsburgovac ostavi iza sebe dvije kćeri, Anu i Jelisavetu, i trudnu ženu Jelisavetu, koja preuze samovlasno po smrti njegovoj vladanje u Ugarskoj i Hrvatskoj ističući sebe kao glavnu baštinicu kralja Žigmunda. U čvrstoj nadi, da će roditi sina nasljednika, mjesto kojega će ona u prvi mah preuzeti vladanje, pobrine se, da što prije dobije u svoje ruke krunu sv. Stjepana, što joj i uspije, nakon što je dvorkinja njezina Jelena Kotanerica istu krunu uz pripomoć nekoga magjarskoga viteza noću silom odnijela iz Višegrada, gdje se na čuvala. Dvorkinja naime razbije bravu i rastrga pečat na vratima dvorske kapele, gdje se kruna čuvala, onda oštrim orudjem provali sanduk, iz kojega izvadi samo krunu sv. Stjepana, a ostala insignija ostavi na mjestu (sredinom februara 1440.). Oko Jelisavete skupili su se samo neki rodjaci njezini, naročito knezovi Celjski Fridrik i Ulrik, neki Frankapani i knez Nikola Iločki, dok

Jelisaveta se kasnije udala za poljskoga kralja Kazimira IV., s kojim je rodila Vladislava II. ugar. hrvatskoga kralja.

je većina velikaša i plemića ugarskih i hrvatskih, dapače i rodjak njezin mačvanski ban Ladislav Gorjanski (sin palatina Nikole) željela, da se u to pogibeljno doba izabere za kralja muž podoban, da obrani Ugarsku i Hrvatsku od spoljašnjih neprijatelja, a naročito od sultana Murata II. Jedni su bili, da se izabere srpski despot Gjorgje Branković, no velika se većina konačno na saboru u Budimu, početkom januara 1440., odluči za šestnaestogodišnjega viteškoga poljskoga kralja Vladislava Jagelovića, koga je upravo u taj čas mamio slutan Murat II. u savez protiv Ugarske. Ali dok je sjajno poslanstvo ugarskih i hrvatskih velikaša, a medju njima i ban Matko Talovac, pošlo u Krakov po novoodabranoga kralja, rodi 22. februara Jelisaveta sina Ladislava (,,Posthumusa"), kojega dade okruniti u Stolnom Biogradu ugrabljenom krunom sv. Stjepana po ostrogonskom nadbiskupu Dioniziju Széchy (15. maja). Medjutim ostavi Vladislav Poljsku i stiže s nešto vojske u Budim. Sada ostave svi velikaši osim knezova Celjskih Jelisavetu i njezina sina te se poklone Vladislavu, kojega sabor ponovno jednoglasno izabere za kralja proglasivši podjedno krunisanje nedorasloga Ladislava ništetnim, a po tom ga okruni dne 17. jula isti ostrogonski nadbiskup Dionizije Széchy u Stolnom Biogradu, ali ne krunom sv. Stjepana, jer ta je bila u rukama kraljice Jelisavete, nego nekom krunom iz grobnice sv. Stjepana, kao Vladislava I. (1440.-1444.).

Ove velikaške borbe za prijestolje upotrijebi sultan Murat II. pak podsjedne Beograd, koji je

« ПретходнаНастави »