neku posebnu prisegu, da će vjerno služiti,,dok potrebuvala ih bude očinska kralevska presvetlost katoličanska“. Isto je tako hrvatska zastava zamijenjena s općenitom vojničkom zastavom carstva njemačkoga, koju je konačno Josip II. god. 1786. zamijenio posebnom crno-žutom austrijskom. Uopće valja naglasiti, da je dvor kroz čitavo to vrijeme, a naročito kroz sav XVIII. vijek išao za centralizacijom, a u koliko nije uspio, da tako Hrvatsku jače priveže Beču, gledao je, da je što jače sveže s Ugarskom, samo da bude što manje samostalnih skupina u habsburškoj monarkiji. Odatle tolika opreka izmedju prakse i pisanih zakona. Ogledajmo još prosvjetne prilike u to doba. Školstvo bijaše sve do Marije Terezije vrlo traljavo. Jedino neki manastiri i biskupska sjemeništa brinula su se u početku za naobrazbu mladeži. Prvi viši zavod otvoriše Pavlini god. 1503. u svom manastiru u Lepoglavi. God. 1607. utemeljiše opet ježoviti u Zagrebu slični zavod, koji se u brzo još većma razvio, te postao,,a cademia scientiarum"; u toj akademiji naučala se teologija, filozofija i pravo. S tom je akademijom bila u svezi i gimnazija. God. 1669. htjede Leopold I. ovu akademiju podići u red pravih sveučilišta po uzoru ostalih u monarkiji, ali do toga nije došlo radi nekih neumjesnih zahtjeva ježovitskih. Po raspustu reda ježovit koga (1773.) dospješe akademija i gimnazija u državne ruke, pa tako bi teološki odsjek njezin spojen sa biskupskim sjemeništem u Zagrebu (1790.). Osim zagrebačke gimnazije (utemeljene 1607.) budu tečajem toga doba još podignute gimnazije na Rijeci, onda u Varaždinu, Požegi, Osijeku i Petrovaradinu (prenesena odavle 1779. u Vinkovce). Od ježovita preuzeše gimnazije neko vrijeme Pavlini, a onda Franjevci. Pučke škole, rastresene po zemlji, bile su takodjer pod okriljem svećenstva, navlastito župnika. One su imale svoje knjige štampane u Zagrebu i Varaždinu kajkavskim narječjem. Školstvo je još najljepše cvalo, dok je bilo u rukama Isusovaca i Pavlina, no po dokinuću ovih redova, kad škole preuzeše Franjevci, spade na dosta niske grane s obzirom na svjetsku (nipošto svećeničku) potrebu, a isto su tako bile zanemarene pučke škole, ostavljene volji pojedinih župnika. Mnogi su mladići hrvatski polazili i u strani svijet na više nauke, naročito u Rimi Bolognu, gdje su se poglavito posvećivali teologiji. U Rimu bijaše dapače podignut i poseban zavod za Hrvate, naime zavod sv. Jerolima (oko 1454.), preko kojega bijahu Hrvati ne samo u svezi sa naobraženim zapadom, nego i s ostalom svojom braćom iz pokorene Dalmacije i Bosne. Može se reći, da je baš ovaj zavod bio rasadnik ideje i imena ilirskoga u značenju zajedničkoga imena južnih Slavena. Ostali mladići polazili su na više nauke u Beč i Budim. IX. Mletačka Dalmacija. (1420.—1797.) Ime i pojam današnje Dalmacije u najtješnjoj je svezi s mletačkim vladanjem, jer kakogod se ono širilo na obali Jadranskoga mora i po unutrašnjosti (Zagorju), tako se proširivalo i ime Dalmacija. İzuzetak od toga čini teritorij republike dubrovačke od Stona do ulaza u Boku Kotorsku s otocima Lastovom i Mljetom, te Boka Kotorska, koja se zvala mletačka Arbanija (Albania veneta). Baš za to, da Mleci i Dubrovnik ne budu susjedi, izradi republika dubrovačka na požarevačkom miru (1718.), da je Turskoj tom prigodom ustupljen uzan komad zemljišta na sjevernoj i južnoj granici njezinoj, a to su Klek na sjeveru, a Sutorina na jugu. Time se Hercegovina pružila na dva mjesta do mora, a tako je još i danas. God. 1420. imala je Venecija u svojoj vlasti sve primorske gradove i otoke, a kasnije stekla je karlovačkim (1699.) i požarevačkim mirom svu zemlju današnjega opsega Dalmacije od Velebita i Dinare do rijeke Neretve, odnosno Kleka i Boku Kotorsku. U etnografskom obziru i sada su najbrojniji Hrvati, koji sačinjavaju glavno žiteljstvo po otocima i kopnu, izuzevši primorske gradove Zadar, Šibenik, Trogir i Spljet, a tako i gradove po otocima, gdje ima (naročito u Zadru) mnogo Talija na plemića, što se ondje naseliše za mletačkoga vladanja. Pored Hrvata i Talijana ističu se još i Srbi naseljeni poglavito u porječju Krke od Knina do Skradina za vrijeme turske prevlasti. God. 1726. doseliše se neke arbanaške porodice iz skadarske okolice u mjesto Arbanasi (Borgo Erizzo) kod Zadra. Uprava dalmatinska bila je u rukama nekolicine mletačkih činovnika, kojima bijaše na čelu providur (proveditore generale), koji se od tri do tri godine mijenjao. Za ovom se službom natjecalo mletačko plemstvo, jer je bila časna i unosna. Providur je vladao poput nezavisna vladara, imajući dvor u Zadru, sjajnu tjelesnu stražu i odijelo nalik na duždevo; kad bi ga dalmatinski seljaci sretali, padali bi iz počitanja pred njime na koljena. Vlast mu je bila neograničena, a podjedno bijaše on posljednja instancija za sud, financije, vojsku, dapače i crkvu. Dalmacija je bila razdijeljena na okružja (distretto), kojima bijaše na čelu od providura imenovani k nez (conte). Knezu uz bok stoje dva činovnika, kancelar (cancelliere) za sudbene poslove i kamerlingo za financijalne. Inače bješe mletačko činovništvo malobrojno i tako slabo plaćeno, da je bilo prisiljeno od sabranoga poreza i inih javnih daća uzimati na štetu mletačke republike. Tako je kancelar imao na godinu 60 for., a trošio oko 4.000 for. Medjutim porezi nijesu bili preveliki, jer republika gospodarica nije htjela, da raspiruje nezadovoljstva u teško stečenoj Dalmaciji. Plaćali su ih isključivo seljaci, jer su plemići i gradjani bili oprošteni ne samo svakoga poreza, nego i svih daća. Svaka gradska općina imala je i posebni svoj statut, tako da u tom nema jedinstvenosti u Dalmaciji; isto su se tako razilazili utezi i mjere od mjesta do mjesta. Upravu općinsku podijelišc plemići i gradjani, koji su se skupljali na skupštine, gdje se raspravljalo o općinskim poslcvima. U nekim općinama sastajali su se isključivo plemići na skupštine, a u nekim imali su i gradjani svoje posebne skupštine. Civilne i kriminalne poslove sudio je knez gradski (općinski), a policajne obavljali su veliki i mali sudci. Seljaci sastajali bi se u bratovštinama u skupove, na kojima su raspravljali o svojim pctrebama. Inače je bio svakomu selu na čelu za civilne i vojničke poslove glavar zvan haram baša. Za vrijeme mira činili su seljaci neke čete, a zvali su se panduri; dužnost im je bila paziti na granici na gibanje Turaka, a kod kuće bdjeti nad sigurnošću. Inače su mletački podanici u Dalmaciji stvarali regimente zvane,,Schiavoni", koje isključivo sačinjavahu dobrovoljci; one su dosegle do 60.000 momaka. Isto su tako Hrvati primorci i otočani služili po mletačkim ladjama kao mornari. Talijanski jezik gospodovao je samo u gradovima, dajući im sasvim talijanski tip, a inače je sve bilo hrvatski. Trgovina je bila sva u rukama mletačkim, tako da se osim vina sva roba, koja se izvozila iz Dalmacije, morala najprije dovažati u Veneciju, a tek onda dalje; isto tako morala je Dalmacija sve svoje potrebe nabavljati iz Venecije. Valjanih cesta nije bilo kroz cijelo mletačko vladanje, Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest. 12 |