Слике страница
PDF
ePub

već 7. marta 1839. zaključi,,,da se sa ovim društvom Čitaonica", kojega je vendar najglavnija svrha čitanje novina i knjiga, i poradi toga članovi većom stranom samo u mjestu biti mogu, jo šte jedan novi zbor pod imenom ,,M atica Ilirska" skopča. Cilj ,,Matice Ilirske" bio bi taj, da se svakojake korisne knjige u ilirskom jeziku na obćinske društva troškove utiskati dadu". No društvo ovo nije se moglo osnovati bez kraljeve privole, pa stoga odbor čitaonički ponovno stvori zaključak 4. aprila 1839.,,,da prošnju na kralja za,,Maticu ilirsku" iliti ,,društvo jezika i pismenstva ilirskoga" potpišu znameniti rodoljubi, te da se povjeri prošnja i pravila, u smislu kojih će isto društvo,,izdavati naučne, poučne i beletrističke knjige", te se pobrinuti, da mu poraste glavnica, da sagradi primjerenu zgradu, u koju bi se namjestio malo po malo osnivajući se muzeum i narodna biblioteka, ,,pouzdanom mužu, koji će ih u ime domorodaca Njeg. Veliča nstvu najpokornije izručiti". Taj muž pak bješe Ljudevit Gaj, jer se za nj držalo da je po svojim poznanstvima i koneksijama u Beču za taj posao najzgodniji.

U gospodarskom obziru raspravlja se takod er u čitaonici, i to kako b se hrvatsko vino eksportiralo pomorsk m putem u New York, London, Odesu i druguda u tudjinu, pa se odmah za tu svrhu i raspisuje nagrada za najbolju knjigu, koja će pokazati, kako bi se ova misao dala oživo

tvoriti. Isto se tako raspravlja o kreiranju industrije, naročito o podignuću tvornica sukna, kožarnice (u Karlovcu) i tvornice papira; raspisuju se nagrade za dobre knjige nacionalno-ekonomskoga sadržaja, pa se onda o svem tom radu ubavješćuju i ostale čitaonice s molbom, da bi iskazale svoje mišljenje.

Istodobno uze se u čitaonici zagrebačkoj voditi briga i o kazališnom pitanju. Duša toga nastojanja bijaše dr. Dimitrija Demeter, sin iz Grčke u Zagreb preseljenih roditelja. On izdade 1838. dvije drame,,Ljubav i dužnost“ i „Krvna osveta", te ih poprati vrlo dragocjenim predgovorom, u kojem istaknu, da je pozornica jedno od najglavnijih sredstava za širenje prosvjete, a naročito stoga, što se s pozornice,,književni jezik najlaglje, najbrže i najopćenije rasprostraniti može". Kod naroda pak, koji još nijesu stigli do stepena, da im jezik svagdje kao jedini domaći gospoduje, treba na sve samo možne načine nastojati, da narodna riječ u svakoj prigodi dodje do svoga prava. Stoga i rade Iliri, da steku za sebe i pozornicu; ,,ako nam plamen ljubavi k narodnosti našoj jošte u srcih gori, kaže doslovno Demeter i ovo dragocjeno sredstvo (naime pozornicu) k raširenju izobraženosti sebi pribaviti hoće". Već se i dosada na zagrebačkom gradskom njemačkom kazalištu onako prigodice pjevala po koja hrvatska pjesma, ali İliri odlučiše ovo kazalište posve preuzeti u svoje ruke, to jest pohrvatiti. U tom su teškom poslu, koji bijaše spojen s velikim novčanim žrtvama, vrlo

oprezno napredovali, i to ponajprije koncertima na pozornici, priredjenima dakako od Ilira diletanata. Već 18. aprila 1838. davao se, iza nekih manje važnih, taki koncert s isključivo hrvatskim pjevanjem. Dojam bijaše snažan, kako javlja tadašnja „Danica“: „Ovaj prvi po visoko-plemenitih gospojah u duhu ilirske narodnosti uredjeni koncert bijaše od sve nazočne gospode toliko radi dvostruke svrhe, koliko radi ovdje još nikada ne čuvene slasti narodnoga jezika u višoj muzici, s neizmjernim uznešenjem primljen i probudio je kod mnogih sa svim nove pomisli o vrijednosti čistoga ilirskoga narječja, i nove domorodne želje". U smislu ovih,,novih domorodnih želja“ učinio je dalji bitni korak zanosni mladić I van Kukuljević sa svojom junačkom igrom,,Juran i Sofija" (u tri čina), kojoj je gradja uzeta iz borbe oko Siska 1593., a koja bješe prikazana od Hrvata diletanata u Sisku dne 2. i 6. oktobra 1839. uz rijetki entuzijazam nebrojenih gledalaca. To je prva hrvatska dramatska predstava s novim književnim jezikom na otvorenoj

pozornici. Ona je u bitnosti svojoj glorifikacija ideje ilirske, naime zajednice južnih Slavena bez obzira na vjeru. Bratoubilačku borbu izmedju krvnih dušmana Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana osudjuje pravoslavni ,,Starac Srbin" ovim značajnim riječima:,,Svi mi skup smo djeca jedne majke tužne, majke bijedne; jedna krvca nam i

njima, slavno ime Ilir svima". Koliki je dojam na javnost izazvala sisačka predstava, najbolje dokazuje, što se odmah iza toga javno oglasi ravnatelj njemačkoga zagrebačkoga kazališta Börnstein u ,,Danici" s formalnim predlogom, kako da se u zagrebačkom kazalištu započne s hrvatskim predstavama koje bi po vremenu mogle sve više učestati. Sada se odbor čitaonice dade na posao, te raspravivši temeljito pitanje hrvatskoga kazališta izabra 24. januara 1840. Dimitriju Demetera blagajnikom, koji će pokupiti dobrovoljne prinose za hrvatsku kazališnu sezonu. Kako u to doba još nije bilo izvježbanih Hrvata glumaca, uglavi Demeter ugovor (19. maja 1840.) sa srpskim novosadskim društvom na dvomjesečno glumljene u Zagrebu pod pokroviteljstvom čitaonice, a na šest mjesečno po ostaloj Hrvatskoj, a izrijekom u Karlovcu, Varaždinu, Petrinji i Sisku. I tako započeše hrvatske predstave u Zagrebu uz urnebesni aplaus dne 10. juna 1840. s Kukuljevićevom junačkom igrom,,Juranom i Sofijom".

Dok su se Demeter i drugovi njegovi, a to bješe u prvom redu mladi Ivan Mažuranić, najodličniji pjesnik ilirskoga vremena, trudili oko narodne glume, rasplamti se nova „junačka igra“ na pozornici požunskoga sabora.

Kad se naime godine 1839. začeo medjunarodni položaj smućivati, pa trebalo novaca za vojsku, nikla je na dvoru misao, da se sa zove požunski sabor, dok su Metternich i Pálffy držali, da mogu i bez sabora utjerati porez. Tek na upozorenje pala ina nadvojvode Josipa, da je to u onodobnim

prilikama upravo nemoguće, sazvan bi (9. aprila) za 5. juna 1839. sabor u Požun. Kraljeva objava našla je u taj par u Ugarskoj narod u zanosnom raspoloženju, budući da se svaki sloj naroda zanimao za zakonodavstvo. Sabor je zapravo prestao da bude običnim staleškim faktorom, otkad je ono prošli sabor programatičnom točnošću označio glavne pravce demokratskomu napretku i njegovih ciljeva, te istaknuo kao zadaću u budućnosti : unapredjenje materijalnoga boljitka i proširenje političkoga prava cijeloga naroda. Poradi toga bješe i opći duh mnogo smjeliji, tako da se javno mnijenje nije žacalo borbe, te bilo spremno uhvatiti se s Metternichom i njegovim sistemom u koštac.

Uoči toga dogadjaja sastao se poradi izbora poslanika svojih i njihove instrukcije dne 21. maja 1839. i hrvatski sabor u Zagrebu. Kako je ban Vlašić već odulje vremena bolovao, pa se zato i odrekao časti zagrebačkoga velikoga župana, koja potom zapade vatrenoga Ilira Nikolu Zdenčaja, otvori sabor njegov zakoniti zamjenik biskup zagrebački Juraj Haulik.1

Sabor hrvatski ostade kratko vrijeme na okupu (od 21. do 26. maja), u koje se poglavito zabavio onim pitanjima, koja bi mogla doći na dnevni red

1 Nakon smrti biskupa Aleksandra Alagovića (18. marta 1837.), im^novan je 8. maja 1837. Juraj Haulik de Váraly a, rodjen 20. apr. 1788. u Trnavi u sjev. Ugarskoj, u slovačkom kraju. Redjen je 1811., te postade nadbiskupski tajnik u Ostrogonu, 1825. kanonik, 1830. referent u ugar. namjes. vijeću, 1832. zagreb. prepošt i prior vranski, a onda biskup zagrebački, a 8. maja 1853. prvim nadbiskupom zagrebačkim. Umro je 11. maja 1869.

« ПретходнаНастави »