Слике страница
PDF
ePub

Ferdinand ne prizna kraljem. I tako bi konačno sklopljen mir dne 24. februara 1538. u Velikom Varadinu. Glavne točke njegove jesu: Karlo V. i Ferdinand priznaju Ivana za kralja, te ga uzimaju za brata; İvan dobiva Erdelj, Ferdinand Hrvatsku i Slavoniju, a od Ugarske pridržaje svaki ono, što ima, dok po smrti Ivanovoj prelazi država njegova u vlast Ferdinandovu; rodi li se Ivanu sin, oženit će ga jednom habsburžkom princesom, te će s ukupnim zapoljskim porodičnim imanjem dobiti naslov,,hercega špiškoga" (Szepes, Zips); uglavljenje mira ostaje tako dugo tajna, dok to car Karlo hoće, a za slučaj turske navale imadu oba brata pomoći Ivanu.

Godinu dana potom ispuni se teško dočekana želja Ivanova; koncem februara 1539. okruni ostrogonski nadbiskup Pavao Várday dvadesetgodišnju Izabelu u Stolnom Biogradu ugarsko-hrvatskom kraljicom, a onda se dne 2. marta s njome vjenča i nastani u kraljevskom dvoru u Budimu. Ali koliko god je ženidba ova usrećila kralja Ivana, toliko je opet ozlojedila Ferdinanda, jer se bojao, da bi mu se mogao roditi suparnik, u čijem će interesu Ivan zabaciti veliko-varadinski ugovor. Da tome predusretne, odluči se Ferdinand Ivana omraziti sultanu Sulejmanu, i to tako, da mu je po posebnom poslaniku prokazao pomenuti tajni mir. Istodobno plane u Erdelju poradi velikih nameta opasna buna. našto kralj Ivan ostavi Budim, no na putu pade mu kap, što ga prisili, da je legao u krevet u mjestu Szászsebes (Mühlbach). U toj žalosti razveseli ga vijest, da mu je žena Izabela rodila 7. jula 1540. u Budimu sina. Ipak osjećajući kraj svoj, pozove

k sebi glavne svoje savjetnike, medju njima i Hrvata fra Gjuru Utišenića, te im stavi na srce, da nipošto ne uzmu Ferdinanda za kralja, nego da izaberu njegova sina i da se stave pod zakrilje sultanovo; skrbnicima svome sinu, koga krstiše I va nom Žigmundo m, i svojoj ženi odredi fra Gjuru i rodjaka svoga Srbina Petra Petrovića. Malo potom izdahne kralj Ivan dne 18. jula; tijelo mu preniješe u Stolni Biograd, gdje bi 24. septembra sahranjeno kraljevskim sjajem. Kralj Ivan bijaše čovjek dobra srca, ali inače duševni i karakterni slabić bez vladalačkog talenta. Kako vidjesmo, njegove su stvari u početku mnogo bolje stajale od Ferdinandovih, ne samo zato, što je uza nj bila većina Magjara i Hrvata, nego još i s toga, što mu je na raspolaganju bila prilična vojska, veliko bogatstvo i sklonost gotovo čitave Evrope. Ni u nutarnjoj politici ne bijaše bolji. „Već prema slabosti svojoj, - kaže savremenik njegov, naš Vrančić, sada bi ovoga, a sada onoga velikaša protežirao, čime je dašto, postizavao samo to, da je sebi na vrat nakopao pravo reći svu silu gospodara, koje je sam odgojio u neposlušnosti, davši im oružje u ruke, da se mogu opirati svakoj stegi“. Uza sve to narod ga je i niže plemstvo vrlo voljelo, 1 Gjuro Utišenić (nipošto ne Utješenović), po materi obično zvan Martinuzzi, rodio se oko god. 1482. ù Kamičcu na Krki (blizu Šibenika). Od god. 1490. bijaše paž na dvoru hercega Ivaniša Korvina, a po njegovoj smrti paž kod knezova Žapoljskih, baštinika Ivaniševih. Potom ode u red pavlinski (,,bijeli fratri"), te postade god. 1534. biskup velikovaradinski. Kralju Ivanu Zapoljskomu bijaše kroz sve vrijeme odan i vjeran.

[ocr errors]
[ocr errors]

a napokon ne smijemo ni to zaboraviti, da je kralj Ivan podrijetlom bio Hrvat, dapače na dvoru su ga zvali,,Slavenom". 1

Smrću kralja Ivana ostade Ferdinand doduše jedinim okrunjenim ugarsko-hrvatskim kraljem, no vlasti svoje nije mogao proširiti, kako se nadao, jer je fra Gjuro Utišenić odmah stao izvr šavati volju pokojnoga kralja. Prvo mu je bilo, da je uz bogate darove javio smrt i zadnju želju Ivanovu sultanu u Carigrad po posebnom poslanstvu, i to po kancelaru Stjepanu Verböczyju i Ivanu Eszékyju, biskupu pečujskom. Sulejman primi izvještaj obojice poslanika do znanja te odgovori, da prepušta mladom kraljeviću svu Ugarsku s Erdeljem uz godišnji danak od 50.000 dukata. Kad malo potom stiže u Carigrad Ferdinandov poslanik s molbom, da bi mu sultan podijelio svu Ugarsku s Erdeljem u leno, baciše ga u tamnicu. Istodobno ode fra Gjuro Utišenić s drugovima svojima u Budim kraljici Izabeli i dade mladoga Ivana Žigmunda koncem septembra (odmah po

1 Tajnik njegov Gjorgje Srijemac (Georgius Syrmiensis) pripovijeda u svojoj ,,Epistola de perdicione regni Hungarorum" (Mon. Hung. Hist. Scriptores Vol. I. Pest 1857. pg. 152.—153.), kako je za posta 1527. jednom prilikom kod večere kralj Ivan kazao, da je podrijetlom Slaven Bošnjak iz sela Zapolja (,,quoniam nacione esset Sclauorum Bosne n. de villa Zapulia"), a i sam mu je nadbiskup ostrogonski Pa va o Várday tom prilikom dobacio:,,Vere tua maiestas est ex genere Sclauorum". Dašto, kralj Ivan bijaše već sasvim pomagjaren, onako, kako su to svojedobno bili I van Hunyády i sin mu kralj Matijaš I. Korvin, podrijetlom Rumunji.

slije pogreba kralja Ivana) na Rákoškom polju po svojim pristašama proglasiti kraljem ugarskim, čime je dao najjasniji odgovor Ferdinandu, kad je ovaj stao tražiti od udovice Izabele, da se velikovaradinski mir ispuni. Sada ne preosta de Ferdinandu drugo, nego silom ostvariti svoje pravo. Njegov general Vilim R og gendorf podje u maju .1541. na Budim te ga stade podsjedati. Grad je velikom vještinom i hrabrošću branio fra Gjuro Utišenić, sve dok mu koncem jula ne stiže zamoljena turska pomoć, pred kojom, dašto, Nijemci uzmakoše. Doskora udje po četvrti put u Ugarsku i sam sultan Sulejman na čelu ogromne vojske, te se utabori dne 26. augusta nedaleko Budima. Kako je slaba njemačka vojska već prije umakla, bio mu je otvoren put sve do Beča, ali taj put nije bila taka vojna u osnovi sultanovoj, pošto je naumio da ostvari davnu svoju tvrdnju, da je Ugarska njegova, budući da ju je „,na sablji osvojio“.

Dne 28. augusta poruči sultan kraljici Izabeli, da želi vidjeti njezina sina, pa stoga neka mu ga pošalje u tabor, pošto da prema muslimanskim propisima on glavom ne smije doći k njoj. Kad sjutradan udju s djetetom u Sulejmanov tabor kraljičini prvi doglavnici, medju njima i fra Gjuro, digne se nenadano zastor: sultan imajući u rukama Ivana Žigmunda izjavi, da nipošto ne može toli važna grada, kaki je Budim, ostaviti u rukama novorodjenoga djeteta i slabe žene, pa stoga da će Budim uzeti u svoju vlast do punoljetnosti kraljevićeve. Potom zaposjednu janjičari grad i razoru

žaju gradjane, a vrhovnu komandu primi u njemu paša,,od tri tuga". Sada postade Ugarska izmedju Blatnoga jezera i Tise, te današnja Slavonija turskim pašalukom, dok je Zatisje i Erdelj dobio mladi Ivan Žigmund kao,,vojvoda". Ferdinandu preostadoše samo zapadna Ugarska s Požunom kao glavnim gradom, te ostaci Hrvatske i sredovječne Slavonije. Tako se ostavina Ludovikova raspade na tri dijela.

Suznim očima ostavila je Izabela Budim sa svojim sinom, savjetnicima i krunom sv. Stjepana. Sam fra Gjuro Utišenić bijaše teško potresen nenadanim dogodjajem, pa se uze domišljavati, kako bi proveo veliko- varadinski mir. Nadao se, da će Ferdinand na glas o padu Budima povesti na novo vojnu, kojoj bi se onda i on mogao pridružiti. I odista, Ferdinand pošalje s vojskom u Ugarsku markgrofa Joachima Brandenburškoga, kome priskoči u pomoć lijepa ugarska vojska pod zapovjedništvom Petra Perényija i hrvatska pod Nikolom Zrinskim; sve u svemu skupilo se oko 50.000 momaka. No nespretnošću Joachimovom ne postiže se ništa; iza neuspjele navale na Peštu (koncem septembra i početkom oktobra 1542.) vojska se razbježe. Ovaj je neuspjeh bio od odlučne važnosti po fra Gjuru: on se odluči, da ne predade zemlje Ferdinandu, nego da mudrom politikom spram Turčina sačuva slobodu Erdelju, otkuda bi onda s vremenom imala svanuti sloboda i ostaloj Ugarskoj. Poradi toga sazove u Tordu god. 1544. sabor, koji uredi u stav erdeljski;

« ПретходнаНастави »