nego sve radio polag svoje pohlepe za nečim, što se izustit ne može bez gada i groze.1 Sad si skide glavu, no škoda da pri tom i narodu najveću zadao ranu, koji ga je obožavao kao svoga Boga. Gajeve novine ne nose više imena ilirskoga, što mu se tim laglje zabrani, jerbo na to ime nije ima o dopuštenja, nego svojevoljno g. 1836. ime ,,Narodne novine hrvatske", za koje je stekao privilegium, pretvori jednim mahom u ilirske". Domorodci koji su za tu anomaliju znali, nagovarahu ga, da ište dopuštenje, što bi i bio stekao; nu badava, on ih ne sluša! A sada smo u kaši do koljena". Slično je sudio vatreni rodoljub vukovarski fra Kajo Adžić, kad se 17. marta potužio Ignji Brliću u Brod, da je ime ilirsko zabranjeno,,budući da se je Gaj o namo pružio kud ne bi tribalo. On bo naše novine naznačujući nazivom i imenom ilirskim, nipošto ne bi morao dirnuti niti spominjati austrijanske države, to jest Kranjsku, Korušku i Štajersku, a još manje turske, kanoti Bulgariju, Serviju, Crnu Goru etc, dignuvši grb polumiseca i zvizde kano štit. Zar ti misliš, da je to Austriji po volji bilo? Da se Gaj manio Koruške, Kranjske, Bulgarske i vraga sotone, pak da se je držao Illyricum-a hungaricum-a, to jest Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, ne bi zaista do toga došlo. Namira

1 Tude Vraz ima na umu težnju Gajevu, da postane plemić, pa da tako može dolaziti, na sabor i u županijske skupštine, te uopće postići koje više zvanično mjesto.

pako njegova ipak bi s vrimenom svoju svrhu t. j. rasprostranjenje literature postigla, budući da Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sridinu južnoga Slavenstva od kojega bi se na ostale susedne gornje i dolnje države miris cvatuće naše literature prosipao zgodno zauzima". Dapače starina grof Janko Drašković okrenuo se od Gaja, uzevši svjetovati prijateljima, tako Vakanoviću zovući ga k sebi na sastanak, da se okane Gaja,,Na svršetku te molim, piše mu, nemoj ti odabrati nauka od našega maloga Ljud evita. Ti imaš zreliju pa me t. On ima mlogo glave, ele u njega nije besede bez strasti i bez svojskog obzira. Da on pisati hoće, sebi i nama bi koristio, nego kano kolovodja nije zreo niti ufani, a ovo (t. j. da bude kolovodja) mu je želja i duša“. I v a n M ažuranić opet dao je boli svojoj oduška u jednom sonetu pod natpisom,,Izgubitak imena ilirskoga" (koji osta u rukopisu), u kojem tuguje nad,,palom nadom" koja je narodu obećala, da će,,imenom novijem jedna postat rijeka, i zamnijet zemljom vječna posvud hvala, maternjem glasu od ilirskijeh seka",,,Nu što se izliječit slijepce liječnik tvori, ne vidi slijepac, a oni koji se hvasta vodjenjem njega, još je od njega gori; čijem od poklije se nebo zemljom rasta, za vlastitom se svaki hasnom mori, i pošten vodja to je što u zimi lasta". Pored ovih glasova još se našlo i takovih, koji su Gaju uzeli svjetovati, da obustavi dalje izdavanje novina, jer da je,,optužen kao demagog“, te da bi,,mogao

dopasti tamnice“. Gaj ih dakako nije poslušao, jer bi u tom slučaju baš ono uradio, za čim su dušmani narodnoga napretka i išli. Potištena srca morao je dakle strpljiv gledati, kako mu je. lični upliv pao medju drugovima, a sve bez njegove krivnje.

Kad se ilirska stranka, ili kako se odsada unaprijed zvala,,narodna stranka", malo snašla u novoj situaciji, uzela je pomišljati puna brige, da u započetom progonu od strane vlasti ne propadne čitaonica zajedno s mladom ,,Maticom", koja je baš u taj čas štampala Gundulićeva,,Osmana", na pomoć previšnjega dvora. Znalo se, da ondje imade visoko plemstvo znatan upliv, tako se i rodi misao, da pred kralja stupe grof Janko Drašković i grof Juraj Oršić, ne bi li u njega iżmolili, da se ime ilirsko dozvoli za književnost i jezik, očito jer se tada u Hrvatskoj nije pravo znalo, kojim da se ono zamijeni. Grofovi se odazvaše toj želji, a o uspjehu se Janko Drašković po povratku u Zagreb docnije izrazio u čitaonici ovako:,,Kralj je svim svojim narodima pravedan otac i ne da jednoga po drugomu potlačiti, a i one koji se tuže proti imenu ilirskomu želio je umi riti“, riječi vrlo nejasne i rastezljive, očito primijenjene za javnost. Uistinu pak, grof je Janko bečkim svojim putom spasao od propasti,,Čitaonicu", a s njome i,,Maticu", jer već su se ispružile silovite ruke, da iščupaju ovo plemenito bilje iz narodne naše livade.

Medjutim odmah poslije zabrane ilirskoga imena stiglo je na bana Hallera novo kraljevsko

rješenje (24. jan.), kojim se hrvatskim oblastima nalaže, da ne smiju odbijati magjarski pisanih dopisa ugarskih oblasti, a isto bi tako naloženo i ugarskim, da moraju primati i odgovarati na latinske dopise hrvatskih oblasti. Ovo se rješenje pokazalo uglavnom povoljno po hrvatsko stanovište, šta više, doskora se jasno pokazalo, da se akcija središnje bečke vlade ograničila samo na zabranu ilirskoga imena, pa da se nestrpljive želje magjaronske stranke, kojoj je pred očima lebdila slika potpune propasti ilirizma, ne će ispuniti. Poradi toga se narod uze od prve svoje zabune pridizati i spremati na dalju borbu sa svojim protivnicima. Ipak ostavi ova zgoda znatnu posljedicu

entuzijazam ilirske pjesme uze jenjavati, a sve to više prevladavati politički rad; pjesnici i njihovi se dakle poštovači dadoše na političko polje, tako da se ubrzo sva zemlja i svi staleži razdijeliše na dva dušmanska tabora, na narodnu (ilirsku) i na hrvatsko-ugarsku (magjaronsku) stranku. Jenjavanju poezije medjutim još je i mnogo kriva bezobzirna cenzura Magjara profesora Josipa Mátsika, koja dakako nije ni novina poštedjela.1 Zbog toga se rodoljubi nadjoše prisiljenima, da se zatvore u privatna društva i sastanke, gdje su pretresivali dnevna pitanja. Svakoga ponedeljka su soirée-i kod preuzvišenoga našega biskupa (Haulika),

1 Vukotinović piše Čehu Erbenu ovako:,,Naša narodna stvar (t. j. politički poslovi) dobro stoji. Literatur a slabo se za sada diže; cenzora bo hvala Bogu takvog a imamo, kano da nam je kakvi Ehinois došo... niti ri ječi pravo naški ne zna“.

koji je naše gore list, — javlja Vraz prijatelju Muršecu, -a po petkih kod novoga bana, gdje se sastaju ugledna gospoda grada Zagreba bez razlike narodnoga vjeroispovjedanja. Svake srijede je soirée kod našega starješine presvj. gosp. Janka Draškovića, gdje se samo mi domorodci sastajemo. Medjutim sastajemo se i kod druge domorodne gospode na prijateljski razgovor." Snaga narodne stranke pokazala se ubrzo. Dne 15. marta sazvao je kralj Ferdinand sabor u Požun za 14. maja. Prije toga imale su se sastati hrvatske županije, da izaberu svoje zastupnike za hrvatski sabor, koji će onda izabrati svoje poslanike i dati im obvezatne instrukcije za Požun.

Od županija hrvatskih zagrebačka i opet je svima prednjačila u političkom shvaćanju situacije. Generalna se skupština njena sastala pod predsjedanjem velikoga župana Zdenčaja dne 10. aprila, a došlo je brojno plemstvo, listom pristaše narodne stranke, jer magjaroni ne htjedoše doći, ne priznavajući tobože njezinoga časništva izabrana 31. maja 1842. zakonitim, a zapravo s drugoga razloga koji ćemo odmah saznati. Ponajprije odabere skupština kao zastupnike svoje na hrvatski sabor oba podžupana Benka Lentulaja i Eduarda Jelačića, a onda im dade ovu instrukciju: Municipalna prava kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije ne smiju da budu u smislu zak. čl. CXX.: 1715. predmetom rasprave na požunskom saboru, pa zato se imade hrvatskim poslanicima, koji će poći na pomenuti sabor, izrijekom dati naputak, da ako bi staleži i redovi kraljevine Ugarske uza sve to za