Слике страница
PDF

tvorila je sve ulice, koje su vodile do njega, pa tako se klerici vratili natrag. Potom bi Turopoljciiiia i Svetoivancima zapovjedjeno, da se odmah udalje iz grada i da podju kući, a za zaštitu dade im vojnička o'blast na njihovu molbu po pola kumpanije vojnika kao pratnju; Turopoljce ispratiše vojnici do Savskoga mosta, a Svetoivance do Maksimira. Oko podne već je u cijelom gradu zavladao mir.

Sramotni ovaj dogadjaj odluče magjaroni odmah upotrebiti u svoju korist. Još istoga dana sastave na kralja predstavku, u kojoj mu se potužiše, da kad god pristupaju skupštini, nikad ne mogu da vrše svoje pravo, jer ili je odgodjena, ili ih sprečavaju protivnici oružanom silom. Stoga mole, da im se što prije udovolji pravu. Pored toga zaključiše magjaroni još i posebnu d e p u t ac i j u poslati najprije u Požun pred palatina. a onda u Beč pred kralja. I odista, već za kratko vrijeme sastanu se oni, koji će poći u toj deputaciji, da se zapute u Požun; bili su to pored grofa Ivana Nep. Erdodvja kao vodje još i brat njegov Antun, pa baruni Levin i Juraj Rauch, grof Aleksandar Drašković, Kikard Jelačić, Koloman Bedeković, Aurel Kušević, Ludovik Mikšić, Emerik Bušić, Danijel Farkaš, Pavao Krajačić, Stjepan Kos i Stjepan Pavleković. Medjutim na glas o dolasku ove deputacije u Požun (sredinom januara 1844.), podju sva tri hrvatska poslanika palatinu, da ga o čitavoj stvari točno informiraju, te da prepriječe neistinito prikazivanje dogadjaja od i), decembra, a još i zato, da ulože protest protiv izjave, kao da bi ta deputacija govorila u ime plemstva županije zagrebačke i varaždinske. No starac palatin, koji se već davno osjećao upravo Magjarom, primi vrlo hladno hrvatske poslanike odgovorivši im, da zasada još ništa ne zna o svemu što se zgodilo. Nešto docnije stupi pred nadvojvodu Josipa u sjajnom odijelu magjaronska deputacija, koju on vrlo srdačno primi i kod sebe zadrža gotovo dva puna sata, za koje su mu vrijeme članovi deputacije prikazali, dašto sa svoga stajališta, opće prilike u Hrvatskoj, a naročito navališe na narodnu (ilirsku) stranku, koja da je svemu zlu kriva. Od palatina pošla je deputacija banu grofu Halleru kao bajagi da mu se pokloni, no zadrža se kod njega tek kakih pet časaka, a onda ode na ručak komešu Josipoviću, dok su svi zajedno bili na večeri kod čanadskoga zastupnika Klauzala, gdje se nadjoše na okupu još i neki drugi magjarski prvaci. Iz Požuna krenuše magjaroni zajedno s Josipovićem u Beč, pokloniše se kralju i ministrima uz uobičajene ceremonije i fraze, a da se nije ništa značajnije odigralo. Istodobno uze se i sabor baviti turopoljskim pitanjem, a kroz to uopće hrvatskim prilikama, dašto na podjarivanje komeša Josipovića. Već 23. januara 1844. uze cirkularna sjednica magjarskih zastupnika tražiti, da se velikaši izjave na vraćeni im predlog od strane donje kuće, na što odista velikaši uzeše u ponovnu petodnevnu raspravu turopoljsku tužbu (30. i 31. januara, te 1., 3. i 5. februara). Odmah u početku rasprave predloži grof Franjo Z i c h y, da bi tužbu i opet trebalo vratiti staleškoj kući uz opomenu, da se ova stvar ima uputiti na redoviti, administrativni put, jer da se sabora nikako ne tiče, dok je grof L e o p o 1 d N a d a s d y držao, da će bolje biti, ako se tužba Turopoljaca, takova kakova jeste, ravno podalje bez primjedbe Njeg. Veličanstvu na blagohotno rješenje, čime će se zacijelo zadovoljiti i staleška kuća. Potom se razvi burna debata ne toliko oko ova dva predloga, koliko uopće o hrvatskim stvarima. S magjarske se strane govorilo vrlo uzbudjeno i žučljivo, a ni s hrvatske strane nije bilo blaže. Od Hrvata sudjelovali su biskup Haulik, župan požeški grof Nikola Szecsen, Ivan Nep. Erdodv, Aleksandar Drašković, Franjo Kulmer, Herman Bužan i ban Haller. Napokon je palatin proglasio rezultat ove duge debate: većina je kuće prihvatila predlog grofa Franje Zichvja, to jest da se turopoljska tužba ima zabaciti, jer ne pripada na sabor, no uz dodatak, da se ima Njeg. Veličanstvu otpremiti posebna predstavka s molbom, da bi blagoiz vol jelo pozornost svoju svratiti na nerede u Hrvatskoj, te time i Hrvatsku i Ugarsku umiriti. Kakovom li se strasti vodila ova petodnevna debata najbolje pokazuje, što je poradi nje došlo do prepirke izmedju bana grofa Hallera i grofa Ladislava Tekelija koja svrši dvobojem (8. febr.)1 No mnogo je važnija posljedica ove debate kao i tužbe magjaronske deputacije bilo to, da je veliki

1 O tom je poslu čuo nešto i Ambroz Vraniczanv u Beču, pa piše odanle Gaju 22. februara: „Ban porad nekojih u naglosti pri tabuli velikaša izrečenih riječi imat će puno neprilike sa velikaši, i čujem, da ta mnogi hooeju na dvoboj pozvati."

Dr F. pl. SlUlćt Hrvatska povi|t<t. 23

župan Zdenčaj, dašto poglavito nastojanjem palatinovim, pozvan, da umoli za svoje umirovljenie, koje je onda i uslijedilo 15. februara; istoga pak dana imenovan je i ban grof Haller njegovim nasljednikom na zagrebačkoj županskoj stolici dobivši ujedno nalog, da opravi novu restauraciju „kad bude za dobro našao". Sedam dana docnije opet, to jest 22. februara, imenovan bi bačkobodroški veliki župan Josip Rudić kraljevskim komesarom, da povede istragu o krvavim dogadjajima 9. decembra. Još prije toga (7. febr.) bješe maknut s mjesta vrhovnoga školskoga nadzornika vrijedni Antun Kukuljević, koga zamijeni naslovni biskup Josip Schrott, pristaša magjaronske stranke. Promjene je ove potom primila do znanja mala skupština županije zagrebačke dne 4. marta.

Medjutim se zastupnici donje kuće uzeše, dašto u dogovoru s Josipovićem, baviti izradjivanjem zakonske osnove, kako da se Turopolje preuredi tako, da bude kao samostalna oblast, koja se izravno pokorava ugarskoj vladi (namjes. vijeću), izlučena iz opsega županije zagrebačke, dakle da se s Turopoljem zbude ono, što će se docnije (sve do danas) zbiti s Rijekom. Prvi put povela se o tome riječ u cirkularnoj sjednici od 12. marta i bi zaključeno, da se ima o tom pitanju izraditi od posebnoga odbora opširni elaborat, a naročito s obzirom na buduće nutarnje uredjenje Turopolja. No već u cirkularnoj sjednici od 29. maja izjavi Josipović, da će Turopolje od namjeravanoga preuredjenja — budući da je ono premaleno, a i presiromašno, da samo nosi potrebne terete — jedino onda imati koristi, ako se od županije zagrebačke odcijepi s njime zajedno još i preostali prekosavski kraj nekoć zvan Ševe r i n. Josipović, ili bolje reći oni, s kojima se dogovorio, htjedoše dakle, da svu hrvatsku zemlju s desne obale Save, kao nekoć u francusko doba (1809.—1814.), a onda u austrijsko (1814.—1822.) otkinu od Hrvatske, te izravno podrede i priklope Ugarskoj. No predlog ovaj propade, jer se većini staleža ipak učinio neprovedivim uza sav napor i domišljanje nekih zastupnika. Konačno bi zaključeno, da se stvar zasada odgodi. Drugi dan potom, 31. maja, prihvaćen bi predlog, da se od posebnoga odbora imade izraditi samo ona zakonska osnova

0 preuredjenju Turopolja.te bi odaslana zastupničkoj kući na prihvat, u kojoj su opet nakon proglašenja kraljevskoga rješenja od 23. januara 1844. u pogledu opće uporabe magjarskoga jezika, hrvatski poslanici nesmetano govorili latinskim jezikom, a i govori su im se unosili u zapisnik. Predlog glede zakonske osnove o preuredjenju Turopolja pročitan bi u donjoj kući dne 14. juna, te bi bez veće debate od većine prihvaćen i poslan gornjoj kući. Hrvatski pak poslanici, Karlo Klobučarić

1 Metel Ožegović, uložiše protiv predloga protest, ako ona zakonska osnova o preuredjenju Turopolja bude sadržavala kakih povreda municipalnoga prava Hrvatske, kao i zato, ako se njome kani mimoići hrvatski sabor, koji je jedini kompetentni forum u tom pitanju. Poslavši velikašima stvar

« ПретходнаНастави »