Слике страница
PDF
ePub

biti i iz Kranjske, Koruške i Istrije". I odista pisanje,,Branislava" imalo je krepkoga dojma na narodnu inteligenciju, jer u takovom smislu eno stvaraju zaključke županijske skupštine križevačka (16. dec. 1844.), a onda i varaždinska, šta više obje županije zaključiše, da se ima u kralja ishoditi, da se kod kr. ugar. dvorske kancelarije osnuje posebni hrvatski odsjek s rodjenim Hrvatom kao kancelarom, ali s naslovom potkancelara, a banski stol da se uzvisi na posljednju apelacionu instanciju, na ono, što je u Ugarskoj bio stol sedmorice, koji bješe u to doba zajednički i Ugarskoj i Hrvatskoj, - dakle potpunu administrativnu, sudbenu i školsku nezavisnost Hrvatske od Ugarske.

Sve je to dašto u velikoj mjeri izazvalo zanimanje bečke vlade, koja se baš u to doba spremala, da administratorskim sistemom pokori i Ugarsku. Krajem 1844. i početkom 1845. nalazio se u Beču barun Franjo Kulmer, te je kao odlična ličnost ubrzo došao u dodir s mjerodavnim faktorima. U Beču sada zamisliše, da bi se Hrvati trebali pridružiti magjarskoj konzervativnoj stranci, koja je pomagala dvorsku politiku, pa stoga da ta pomoć bude što snažnija, pokazalo se potrebnim, da se slože svi Hrvati, jer su Josipović i njegovi drugovi pristajali uz magjarsku opoziciju. Za tu se svrhu vlada pokazala voljna, da nekim naredbama ugodi Hrvatima narodnjacima, koji su dakako i od svoje strane trebali da idu ususret magjaronima. Ulogu 'posrednika dakle preuze barun Franjo Kulmer,

koji se 15. i 19. januara 1845. obrati iz Beča pismom na Gaja i Janka Draškovića razlažući, kako se hrvatski interesi daju očuvati i unaprediti jedino potporom vlade, a ova se opet može steći tako, ako se Hrvati medjusobom slože, te onda svi zajedno podupru magjarsku konzervativnu stranku; za tu svrhu narodna stranka treba da se odreče nekih spoljašnjih znakova, kao što su to surka i crvenkapa, a tako i imena ilirskoga u politici. Podjedno treba da prestane i izlaženje,,Branislava" (što se i zgodi u februaru 1845.), kao i svi napadaji na magjarone, a naročito protiv biskupa Schrotta, čija demisija ne će biti prihvaćena. Magjarima treba kazati i pokazati, da Hrvati ne idu za tim, da se odruže od Ugarske, već da žele i hoće, da s njome budu u zajednici, ali tako, da im nacionalna i municipalna egzistencija ostane nepovrijedje na. U tom smislu treba i govoriti i pisati, tako da se Ugarska primiri s obzirom na Hrvatsku i da uvidi, da joj Josipović i njegova četa nijesu nikakova potpora.,,Prilike se u Hrvatskoj moraju izmijeniti, piše Kulmer Gaju, ako ne ćemo da nam jadna domovina pod vječnim agitacijama ne zaostane, a narodna stranka u mjesto da za vladu bude izvor snage, ne postane izvor svedjer novih i novih neprilika. Vlada ne može da u svom djelovanju Hrvatsku napose uzme, jer nikad ne smije i ne može da u poslovima Hrvatske prije svega ne uvaži stanovište ugarsko, a onda i ono cjelokupne austrijske monarhije. Ovoj se dakle okolnosti ima i pripisati, ako gdjekoje

opravdane i nedužne želje narodne stranke nailaze budi samo na djelomično, budi ni na kakovo uvaženje." Ne znamo, što je Kulmeru odgovorio Janko Drašković, no više je nego samo vjerojatno, da je on odbio svaki pokušaj izmirenja s Magjaronima. Ta upravo u taj se par i opet vodila očajna borba oko pitanja restauracije županije zagrebačke, u kojem nije o izmirenju ni govora moglo da bude. Gaj pak kao da je bio voljan odazvati se pozivu Kulmerovu, da napiše za svrhu približenja Magjarima (dakako njihovoj konzervativnoj stranci), koji članak, a to je i bilo sve, što je mogao da učini, jer Gaj bješe još uvijek dosta daleko od središta narodne borbe i gotovo izoliran. Ipak je ova i ako neuspjela akcija Kulmerova imala korisnih posljedica; dne 3. januara 1845. opet bješe kraljevskim ručnim pismom na kancelara grofa Majlátha dopuštena uporaba ilirskoga imena, ali samo u literaturi kao oznake za jedinstveni književni jezik i literaturu, a tako bješe i osnovana katedra za ilirski jezik i knjiže vnost na akademiji zagrebačkoj. Sva su ova kraljevska rješenja probudila kod Ilira veliko veselje i nadu u sretniju budućnost, dok su magjarone upravo porazila, stim više što su sasvim nenadano došla. Eto kako piše Ljudevit Šplait iz Zagreba 16. januara 1845. svojoj prijateljici Dragojili Jarnjevićevoj u Karlovac:,,Novinah i to preugodnih dosti. Domorodac, ili da bolje rečem domoljub sam, a ti domoljubka, — ni, dakle treba, da ti onu slatku radost opišem koja me čini plakati, zaboraviti na sve zlo,

i sada mi ruka jošte drhće, čim pomislim što smo opet dobili. Ilirsko ime je našoj literaturi povraćeno. Mačik je cenzuru izgubio i odsele nitko više ne e niti ne može biti cenzor koji nije veoma vješt ilirskomu jeziku. Štampa bit će tako slobodna kao i magjarska, i zato biti će ban hrvatski vrhovni cenzor, naime za političke sastavke; to se razumije, ako ne bi što cenzor dopustio, onda će ban odlučiti." Ove se posljednje riječi Šplaitove odnose na kraljevsko ručno pismo kojim su u Hrvatskoj ublažene nesnosne cenzuralne prilike. U njemu se naime kaže:,,Mojim ručnim pismom od 11. siječnja 1843. (t. j. zabranom imena ilirskoga) izjavio sam vam ozbiljnu moju volju, da ću municipalna prava i pod njihovom zaštitom nalazeću se narodnost Hrvatske znati uzdržati protiv svakoga napastovanja i da ne ću trpjeti, da se razvijanju i gajenju narodnoga jezika u Hrvatskoj i Slavoniji, dokle se ono unutar granica zakona kretalo bude, ikaka zapreka stavlja. U dosljednom podržavanju ovih svimkolikim oblastima moje Ugarske i Hrvatske kraljevine za buduće ravnanje gore izrečenih načela, nalazim s obzirom na prispjele t už be protiv cenzure u Zagrebu za potrebito, glede iste ove naredbe učiniti. Za cenzore hrvatskih spisa imadu se u buduće namještati samo isključivo rodjeni Hrvati korektnih nazora, koji su hrvatsko-slavonskomu a tako i književno mu jeziku ilirskomu potpuno vješti, a imenovanje njihovo ima se vazda mome rješenju podastirati. Poradi toga imat

ćete učiniti odredbu, da se dosadanji privremeni cenzor u Zagrebu Ma chik odanle odmah u Ugarsku premjesti, te da se meni putem namjesničkoga vijeća (t. j. ugar. vlade), ali nakon predbježnoga sporazuma s banom grofom Hallerom, čim prije učini prijedlog za pomenuto imenovanje s obzirom na prije označene potrebe i bez iščekivanja daljih naredaba, što će još slijediti, te da se to imenovanje mojemu rješenju što prije podnese. Svrha kako osiguranja književnih interesa Hrvatske i Slavonije, tako i shodnoga nadzora osobito političke privremene štampe, radja u sadanjih okolnostih onih zemalja potrebu, da se cenzoru u Hrvatskoj dadu na ruku sredstva, da uzmogne u prešnijim slučajevima uputu višega poglavarstva bez dangube dobivati. Pozivanje na cenzuralni zbor (censurae collegium) i na namjesničko vijeće u Budimu ne bi svrsi ovoj odgovarati moglo. Stoga nalazim za potrebito navoditi, da se cenzura u Zagrebu, čiji sam nadzor već 11. januara 1843. banu hrvatskomu grofu Halleru izručio, njemu istomu sasvim podčini na taj način, da će on imati u svim pitanjima, što se tiču političkoga pravca novina i povremenih knjiga, u koliko bi uputa cenzora k tomu poslu nedovoljna bila, njemu savjet i naputak davati, prijeporne slučaje razrješavati, a o važnijim dogadjajima neposredno vas izvješćivati i nastojati, da se odmah i sigurno izvršuju upute, što će ih u tom pravcu dobivati. U svim administrativnim pitanjima ostat će cenzura u Hrvatskoj pod

« ПретходнаНастави »