vanrednih, koji su takodjer željeli da budu dionici ovoga velevažnoga časa, gdje se narodni jezik prvi put sa stolice učiteljske orio. I zaista veoma je to znamenita stvar za nas. Od godine 1791. sve do lani uzdisali smo za katedrom narodnoga jezika, i što su nam oci naši uzalud želili, to smo mi postigli. Gospodin učitelj narodnoga jezika stupivši u učionicu, pozdravljen bje od mnogobrojnih slušaoca iskrenim,,Živio". Poslije kratka govora započe predavanje istraživanjem o pronašaocu abecede."

Ali godina 1846. značajno je obilježena i u historiji hrvatske literature; tada naime izišlo je u almanahu,,Iskri" prvo hrvatsko epsko djelo Ivana Mažuranića,,Smrt Čengić-age", a u Zadru zbirka,,Prvenci" prvoga hrvatskoga lirskoga pjesnika Petra Preradovića. Sada je samo čežnjom izgledana kraljevska potvrda još 1836., dakle prije punih deset godina predloženoga u če noga društva. Konačno je i ona došla polovicom oktobra 1847. Kraljevskim rješenjem od 10. jula 1847. ,,potvrdjuje se društvo narodne čitaonice zagrebačke zajedno s književnom glavnicom,,Maticom ilirskom" zvanom i književno društvo", ali se podjedno i nalaže, da se društvo ima iskazati dovoljnom glavnicom, te osim toga da ima promijeniti neke paragrafe u svojim pravilima. No do oživotvorenja ovoga društva, koje je očito imalo da bude u neku ruku preteča akademije, nije nikad došlo. Politički zapletaji još iste godine 1847., a još većma oni od 1848. i slijedećih godina, bjehu razlogom, da je pažnja hrvatskoga naroda skrenuta na krupnija pitanja.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

31

Stalo se naime primicati vrijeme, da se opet sastane sabor požunski, koji je kralj Ferdinand sazvao za 20. novembra 1847. Prije toga ali imao se sastati sabor hrvatski, nakon što su županije izabrale u svojim generalnim skupštinama svoje zastupnike i oskrbili ih potrebnim instrukcijama. I ovaj se puta istače patriotskom inicijativom županija varaždinska, naredivši svojim zastupnicima, da na hrvatskom saboru medju ostalima stave i ove predloge neka se u Zagrebu osnuje samostalna hrvatska vlada, a kod kraljevske ugarske dvorske kancelarije u Beču, da se namjesti posebni hrvatski kancelar; nadalje neka se zatraži od kralja sjedinjenje Vojne Krajine i Dalmacije Hrvatskoj, a narodni jezik neka se uvede u sve škole kao nastavni, a u sve urede kao službeni. Nalične instrukcije dale su i ostale županije svojim zastupnicima, a naročito prihvatiše ovaj posljednji predlog ne samo sve županije, već i svi kr. slob. gradovi. Iznimku čini jedino županija zagrebačka, kojoj je kralj imenovao novoga velikoga župana u ličnosti Emerika Péchyja. Péchy stigao je u Zagreb 26. januara 1847., no bojeći se gungule i krvavih sukoba, odbi uobičajenu instalacionu svečanost; inače dobiše magjaroni u njemu opet snažnu potporu, kako to pokazuje tečaj generalne skupštine. Kad je naime dne 27. augusta pročitan magjarski dopis zaladske županije, pa kad se uzeše neki skupštinari tužiti, da im je nerazumljiv, ustade bivši komeš Josipović, te reče, da će i on magjarski govoriti, pa odmah i dodade magjarskim jezikom, da ne vidi razloga, zašto da se ovdje ne bi moglo

govoriti i magjarskim diplomatskim jezikom, dapače trebalo bi ga u županiji zagrebačkoj i uvesti u porabu, što njegove pristaše popratiše burnim „éljen“ i „vivat“. Šta više, neki uzeše potom tražiti, da se u buduće uopće sva magjarska pisma najprije čitaju u originalu, a onda tek u latinskom prijevodu. Iza toga prešlo se na instrukciju, što ju je trebalo dati obojici zastupnika na hrvatskom saboru. U prvi kraj htjelo se uopće ne izašiljati na sabor nikakih zastupnika, no onda se ipak odluče, da će dvojicu izabrati, ali im u instrukciji naložiše, da ne smiju na sabor tako dugo dolaziti, dok na njemu ne budu imali prava glasa i prosti plemići. Dalja jedna točka instrukcije pak glasila je doslovno ovako: ,,Budući da je naslov Njeg. Veličanstva tako sastavljen, kao da su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija kraljevine nalazeće se doduše pod jednim istim kraljem, ali ipak posebne kraljevine (regna distincta), a zak. čl. X. od 1790. jasno naredjuje, da kraljevina Ugarska s pridruženim stranama čini jednu kraljevinu, zato će gospoda za stupnici s pozivom na remonstraciju, što ju je podnio sabor (požunski) god. 1840. Njeg. Veličanstvu u toj stvari, tražiti, neka se u kraljevskom naslovu izrijekom istakne, da su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija pokrajine (provinciae) najčvršće sjedinjene s kraljevinom Ugarskom, te neka se ovaj naslov tako udesi, da se već iz njega vidi jedinstvo kraljevine“. Na partikularnoj pak skupštini

dne 20. septembra županija zagrebačka izjavi, da je u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji samo jedan jezik diplomatski, a to je magjarski. Razumije se, ovo je izravno bilo upereno protiv hrvatskoga sabora, koji Josipović na skupštini od 14. oktobra nazva,,običnim banskim vijećem“, na kojemu da ne treba zastupnika.

Sabor hrvatski sastao se 18. oktobra 1847. i opet u redutnoj dvorani kao godine 1845., na koji magjaroni, osim nekih velikaša i činovnika nijesu došli. Iza svečanoga,,Veni sancte" otvori sabor banske časti namjesnik biskup Haulik poduljim govorom, u kojem medju ostalim reče:,,Opravdanom boli moramo priznati, da na municipalna prava naša, i to već od nekoliko desetaka godina navaljuju dušmanskim namjerama, i to ne samo neke ugarske oblasti, nego naročito požunski sabor, dapače na veliku žalost našu isti neki sinovi hrvatske zemlje slijede taj pravac, sada javno, sada tajno sve dosada. Zacijelo ne sumnja nitko, da će se ova nasrtanja obnoviti i na slijedećem saboru. Ako ikad, a ono nam sada treba da se zrelo posavjetujemo o shodnim sredstvima, kako da očuvamo prava naše domovine, koja su mnogovjekom uporabom našim zemljama tako reći dala drugu narav, te ako se ona potkopaju, onda se više ove kraljevine ne mogu nadati ni miru ni sreći. Meni je dobrano poznat duh ovih pridruženih kraljevina kao i staleža i redova, koji ih zastupaju, te mi nije teško dokučiti njihovih namjera, pa ću ih sada i izreći s nekoliko riječi. Vjerujem i kao nesumnjivo tvrdim, da ove kraljevine iskreno žele uzdržati

sjedinjenje s Ugarskom, dapače one traže baš u tom sjedinjenju najveći dio svoga blagostanja, pa zato i nije nikom ni na kraj pameti došlo odcjepljenje od Ugarske, a to samo s tim manje, što su pod okriljem ugarskoga ustava sve do novijega vremena srećne dane proživjele. Zato treba pribrojiti u red izmišljotina i kleveta ona sumnjičenja nekih ljudi, kao da ove kraljevine teže za odcjepljenjem. Gradjani ovih kraljevina osjećaju, da Ugarskoj kao većoj i prostorom i brojem žiteljstva pripada i veće udioništvovanje u zakonodavstvu, pa zato ih i nije nikad ludost dotle zanijela, da bi ustavnome razvitku Ugarske ikakovih zapreka pravili. No budući da osim ove veze istih zakona i naredaba s Ugarskom ove kraljevine imadu još i svoja posebna prava, osnovana na nebrojenim zakonima, na mnoštvu svečanih diploma potvrdjenih od apoštolskih kraljeva i stoljetnom uporabom posvećena, nadalje, budući da se ove kraljevine još i drugim jezikom služe negoli narod magjarski, zato i ova prava, kao i narodnost svoju punom brižljivošću čuvaju i uzdržati ih nastoje, što im nitko u grijeh upisati ne može, jer se to osniva na naravi ljudskoj, jer se kod toga služe istim pravom, koje je ne samo svim narodima, nego i svim općinama, pojedinim porodicama, dapače i pojedinim ličnostima dano i prirodjeno". Sredstva pak ova, da se ta prava očuvaju, jesu sloga, trijezno raspravljanje i vjernost uzvišenomu vladaru.

Poslije toga prešlo se na izbor poslanika na požunski sabor, te budu jednoglasno izabrani