Слике страница
PDF
ePub

Magjari (Ugri) pripadaju ugro-altajskoj grani turanske rase. Pradomovina bila im je na južnoj strani planine Altaj u centralnoj Aziji, odakle se spustiše ponajprije na obalu rijeke Urala (Jaik), a onda u primorje izmedju Dona i Dnjepra (Lebedia). Kako su ih prvom polom IX. vijeka neprestano potiskivali srodni im Pečenezi (magj. Bessenyök, lat. Bisseni), ostave oni i tu zemlju pa se nastane nastane izmedju donjega Dnjepra i ušća dunavskoga (Etelköz). Na poziv cara Arnulfa navale oni na Moravsku (892.), a iduće godine kao saveznici bizantinskoga carstva na carstva na bugarskoga kneza Simeona, kojega i potuku. Sada pozovu Bugari i Pečenege, da navale na Magjare.

I odista, dok je najveći dio Magjarâ pošao na plijen u Panoniju, provale Pečenezi u njihovu zemlju, gdje su poubijali sve, što im je pod ruke došlo. Ta nesreća prinudi Magjare na novu seobu; pod vodstvom Arpáda, sina Almoševa, a podijeljeni u osam plemena, što se raspadahu (po docnijem brojenju) u sto i osam rodova (generationes), podju oni preko Kijeva do srednjih Karpata te udju verečkim (ili magjarskim) prijelazom u Ugarsku kod Ungvára i osvoje svu zemlju do Drave i Dunava na jugu (896.). Doseljenjem Magjarâ uništena bi za uvijek u srednjem Podu navlju njemačka vlast, koja je dotle sve više napredovala, ali podjedno bi prekinuta i doja košnja sveza izmedju sjevernih i južnih Slave na.

Nakon propasti franačke vlasti u Podunavlju oslobodi se Posavska Hrvatska njezine prevlasti.

Ona je mogla da od sada živi samostalnim državnim životom, no kad je stadoše napadati magjarske konjaničke čete i kad ona vidje propast velike moravske države i poraz jake franačke vojske kod Požuna (906.) od tih istih četa, onda se uvjeri, da se sama ne će obraniti od Magjarâ, pa se stoga dade pod okrilje hrvatskoga kneza Tomislava (oko 910.). Radi toga došlo je zacijelo do mnogih bojeva izmedju Tomislava i Magjarâ, ali ih mladi i junački knez svagda srećno odbije utvrdivši tako Dravu kao sjevernu granicu države hrvatske.

Doskora obrati Tomislav pažnju svoju na dogadjaje, što se zgadjahu u susjedstvu njegovu, naročito na sukob izmedju Srba i Bugara.

Srbi su živjeli Hrvatima na istok. Prvo im je središte bilo oko rijeke Pive, Tare i Lima. gdje utemelji krajem VIII. vijeka Višeslav srpsku kneževinu pod vrhovnom vlašću bizantinskom. Potomak njegov knez Vlastimir prvi pokuša proširiti vlast svoju i na primorje, što se pružilo rijeci Cetini na jugu (Crvenu Hrvatsku), ali nije uspio (oko 840.). Njegovi sinovi M u tim ir, Stojimiri Gojnik podijele državu oca svoga, pa se ubrzo zavade. Mutimir svlada braću te ih pošalje u Bugarsku zadržavši jedino kod sebe Gojnikova sina Petra. No taj pobježe u Hrvatsku, a kad srpski knez Mutimir umre, provali (892.) Petar s pomoću hrvatskoga kneza Mutimira u Srbiju, gdje su sada vladali sinovi srpskoga kneza Mutimira: Pribislav, Bran i Stjepan. Petar Gojniković pobijedi bratučede i progna ih u Hrvatsku, gdje oni svi umru osim Brana.

Doskora udari iz Hrvatske na kneza Petra prognani stričević njegov Bran sa svojim sinom Pavlom, no Petar ih pobijedi i uhvativši ih oslijepi. Po tom udari na Petra iz Bugarske drugi mu bratučed Klonimir, sin Strojimirov, ali Petar i njega pobijedi i pogubi, a s bugarskim knezom Simeunom sklopi mir predavši mu oslijepljenoga Brana i sina mu Pavla. Poslije toga udari knez Petar Gojniković na oblast Neretljansku te je zauzme osim otokâ. Radi toga dodje u sukob s humskim knezom Mihajlom Viševićem, koji je medjutim skupio pod svoju vlast još Travunju i Duklju, dakle gotovo čitavu Crvenu Hrvatsku. Mihajlo se složi s bugarskim knezom Simeunom, u taj mah zavadjenim s bizantinskim carstvom, kojega je vrhovnu vlast priznavao Petar Gojniković. Tako nastade rat izmedju Petra i Simeuna; Petar bi uhvaćen i odveden u Bugarsku, gdje i umre, a knezom postade bugarski štićenik Pavao Branović (917.). Istodobno uzme Mihajlo Višević i Neretljansku oblast i tako sjedini u svojoj ruci cijelu Crvenu Hrvatsku.

Protiv Pavla Branovića podiže se s bizantinskom pomoći bratučed njegov Zaharija Pribislavljević, ali bude potučen i bačen u bugarsku tamnicu. Kad se malo poslije knez Pavao iznevjeri Simeunu i pridruži bizantinskomu carstvu, pošalje car bugarski u Srbiju Zahariju, koji zbaci Pavla i sam zavlada pod vrhovnim gospodstvom bugarskim, da ga takodjer iza kratkoga vremena opet zamijeni bizantinskim. Sa da pokuša carstvo, da protiv Simeuna po

digne hrvatskoga kneza Tomislava i humskoga kneza Mihajla Viševića. Radi toga dobije Tomislav carske dalmatinske gradove i otoke, da nad njima upravlja kao carski ,,konzul", a podjedno dobije i Mihajlo naslov ,,konzula i patricija“.

Na to pošalje Simeun na Zahariju vojsku, ali taj je, jamačno s pomoću hrvatskom i humskom, potuče. Medjutim nova bugarska vojska sasvim popali i osvoji Srbiju; Zaharija i mnogi odličnici s mnoštvom naroda pobjegnu u Hrvatsku. Tim ratom nestade srpske knež evine, jer postade dio bugarske države (924.). Iz pokorene Srbije provali bugarska vojska pod vodstvom Alogobotura u Hrvatsku, ali bude ovdje od Tomislava pobijena i uništena.

U taj čas bijaše Tomislav na vrhuncu svoje moći. On se proglasii okrunikraljem Hrvatâ, a vrhovnu mu vlast prizna du Mihajlo Višević i k njemu dobjegli srpski župani.' U znak, da prekidaju sve sveze s bizantinskim carstvom, obrate se kralj Tomislav i knez Mihajlo na papu Ivana X., e bi im poslao biskupe, da u crkvenom obziru urede državu hrvatsku. Tim se činom dalmatinski gradovi, a s njima dakako i biskupi, nakon mnogo godina opet povrate u krilo rimo-katoličke crkve.

Papa odista pošalje dva biskupa u Hrvatsku, te oni sazovu crkveni sabor u Spljet. Tude bi po

Da se to dogodilo na Du vanjskom polju ne da se nikako dokazati. Vjerojatnije je mjesto okoliš spljetski kao i za Zvonimira.

najprije zaključeno, da se vlast nadbiskupije spljetske ima protezati po čitavoj državi hrvatskoj, a onda se pokušalo dokinuti slovensku službu božju. Na njezinu obranu odlučno ustade ninski biskup Grguri spase je za niže svećeničke redove. Dalje raspravljanje prekide ponovni bugarski rat. Simeun, želeći se osvetiti za prvašnji poraz, podje lično na proljeće 927. s velikom vojskom na Hrvate, ali ga Tomislav opet ametom potuče dne 26. maja, na što već sjutradan umre od tuge i žalosti cac Simeun.' Ponovni poraz bugarske vojske, tada najjače na Balkanskom poluotoku, najbolje su svjedočanstvo velike sile hrvatske za kralja Tomislava. Nasljednik Simeunov car Petar zatraži mir. Posredovanjem papinskih poslanika biskupa Madalberta i vojvode Ivana bude mir i utanačen, a na to se oba poslanika vrate u Spljet, gdje se nastavi prekinuti crkveni sabor.

2

Ponajprije bude i opet naglašena vrhovna vlast nadbiskupa spljetskoga po cijeloj državi kralja Tomislava, a onda bi biskupija ninska dokinuta, na što Grgur postade biskupom skradinskim. Slovenska služba ipak se održala medju Hrvatima, zacijelo radi toga, što ju je energično branio biskup Grgur. Kralj se Tomislav posljednji put spominje na tom saboru, s toga se i uzima, da je umr'o oko god. 930. Njega ide slava, da je ute

1 Gl. Schlumberger: Nicéphore Phocas. Paris 1890. pg. 341.

* Pod nepoznatim nam inače uvjetima, ali sva je prilika, da su Bugari odstupili Hrvatima Srijem.

« ПретходнаНастави »