Слике страница
PDF

Btvo, a u tu svrhu trebalo ju je ponajprije oslabiti, i to tako, da joj se oduzmu dalmatinski gradovi i otoci. No pored svega toga dužd je dobro znao, da se to ne da provesti protiv volje Dalmacije. Doskora se i to našlo.

Prvo je bilo, da je dužd zakratio Hrvatskoj onaj danak, što ga je Venecija već preko sto godina plaćala za slobodnu plovidbu po moru; dašto, time postade sukob neizbježiv. Prva započe rat Venecija navalivši na hrvatski otok Vis, a onda uzmu Hrvati mletačke ladje goniti po moru (997.). No početkom god. 1001. navališe iznenada Neretljani (podanici Držislavljevi) na Zadar, zacijelo, jer se već nešto saznalo za mletačko-bizantinske pletke, gdje zarobiše jedno četrdesetak najodličnijih gradjana. Na taj glas skoče svi Romani po dalmatinskim gradovima i otocima, te pošalju u Veneciju duždu Petru deputaciju, koja ga zamoli za pomoć, pošto je od cara bizantinskoga ne mogahu dobiti. Dužd se radosno^odazove tomu pozivu, i tako se krene na Spasovdan (22. maja) te godine 1001. s velikim brodovljem put Dalmacije.1 U taj par bio je Držislav u ljutoj |Wadji sa bratom Svetoslavom, što je duždu vojnu *olakotilo, dapače Svetoslav se pridruži ;Petru Orseolu davši mu sina svoga Stjepana za taoca. Gradovi Zadar, Trogir, Spljet i Dubrovnik, te otoci Krk, Osor i Rab, redom se dragovoljno predadu dočikajući dužda velikim slavljem, dok su silom zauzeti hr

[ocr errors]

vatski grad Belgrad i otoci Korčula i Lastovo. Kralj Držislav zamoli mir odrekavši se danka, a dužd uze naslov „dux Dalmatiae". Ovimsrećnim ratom prestaje mnogogodišnja prevlast hrvatska na Jadranskomu moru, a započe dugotrajna borba izmedju Hrvata i Venecije za Dalmaciju.1

Skoro poslije toga umre Držislav, a naslijedi ga brat Svetoslav Sur inja (1003.—1010.) za cijelo mletačkim uplivom. Svakako je Svetoslav podržavao dobre odnose s Venecijom, jer je dužd Petar II. Orseolo udao kćer svoju Hicelu za njegova sina Stjepana, dok je O t o, duždev sin i nasljednik, uzeo sestru ugarskoga kralja sv. Stjepana. Time nastupiše prve rodbinske sveze izmedju hrvatske kraljevske kuće i Arpadovaca. Po smrti Svetoslavljevoj dodje na prijestolje Kresimir II. (1010.—1035.), koji uze mladjega brata G o j s 1 a v a (1010.—1020.), za suvladara. Prvo mu je bilo, da je stao udarati na dalmatinske gradove, naročito na Zadar kao najvažniji, te ih i prislio na pokornost. Na to podje dažd Oto Orseolo god. 1018. s brodovljem put Dalmacije i otme opet one gradove kraljevstvu

1 U kasnijim vijekovima slavio se polazak Petra II. Orseola u Dalmaciju tako, da je dužd svake godine na Spasovo bacao u more s ladje zvane „Bucentoro" vjenčani prsten (burmu) izgovarajući riječi: „More, s tobom se vjenčavamo u znak našega pravoga i vječnoga gospodstva (Sposalizio del mare). Ova inače najveća državna slava mletačke republike prvi se puta spominje u izvorima tekar krajem XIII. i početkom XIV. vijeka.

hrvatskome. Istodobno satre bizantinski car Vasilije II. poslije dugotrajna rata Bugarsku i učini je svojom provincijom, a podjedno pokori i Srbe. Ne mogavši se upustiti u boj s jakim carstvom bizantinskim, Kresimir II. priznade dobrovoljno vrhovnu mu vlast, radi čega ostavi Vasilije II. hrvatskomu kraljevstvu potpunu slobodu, te pošalje Kresimiru darove odlikovavši ga naslovom „patricij*" (1019.).

Malo za tim plane u Veneciji buna protiv porodice Orseola, dapače dužd Oto bude protjeran. Ovu priliku upotrijebi Kresimir II. te ponovno pokuša uzeti dalmatinske gradove, ali im priskoči u pomoć bizantinski vojvoda Bojoannes i razbije Kresimira. U tom ratu zarobe Bizantinci kraljicu i sina joj te ih pošalju u Carigrad; dalja nam sudbina njihova nije poznata -(1634.). Dalmatinski gradovi dodju opet pod bizantinsku vlast, a od sada upravljaše njima carev namjesnik s naslovom stratega, redovito gradski načelnik zadarski.

Doskora bude rod Orseola trajno istjeran iz Venecije, na što se Stjepan, sin Svetislava Surinje i muž Mlečanke Hicele Orseolo, povrati u Hrvatsku na dvor svoga strica Kresimira. Jamačno nije Kresimir ostavio sina, jer ga po smrti naslijedi Stjepan II. (1035. do 1058.), zakleti dušmanin mletački. Odmah pri nastupu pripoji svojojdržavi dalmatinske gradove, čime teško uvrijedi ~"Bizantinsko cartsvo. Kad je po tom pošao odlični Zadranin i rodjak kralja Stjepana II. imenom Grgur Dobronja u Carigrad, jamačno da se ondje pokloni novomu caru Mihajlu IV. Paflagoncu (1034.—1041.) u ime kralja Stjepana, bace ga Bizantinci u tamnicu, gdje i umre, a u Dalmaciju pošalju brodovlje, koje ondje opet uspostavi carsku vlast. Kasnije se izmiri Stjepan II. s carstvom, primi iste gradove te ih dade u upravu svome banu Stjepanu Praski. Radi toga planuše žestoke borbe s Venecijom. Dužd Dominik Contarini udari na Zadar i osvoji ga, dok ostali gradovi (kako se čini) ostadoše kralju Stjepanu (1050.). On umre oko god. 1058. a sahranjen bude , f „ ji kliškom polju. Naslijedi ga sin Petar I. Kreyt><' simir, obnovitelj moći hrvatskoga kraljevstva.

VI.

Obnovljenje kraljevstva hrvatskoga
(1058.-1089).

Petar I. Kresimir (1058.—1073.) pripoji odmah početkom svoga vladanja s privolom bizantinskoga carstva državi hrvatskoj dalmatinske gradove i otoke, a nešto kasnije i oblast Neretljansku izmedju Cetine i Neretve; u znak vlasti svoje uze se prvi nazivati „kralj Hrvata i Dalmatinaca" (rex Chroatorum et Dalmatinorum). Tim činom obnovi Petar I. Kresimir vlast hrvatsku na moru, koje u jednoj ispravi naziva svojim („nostrum dalmaticum mare"). Sve to omogućiše nagle promjene na bizantinskom prijestolu i vojničke bune u petoj desetini XI. vijeka.1 Ali kralj Petar I. Kre

1 Konstantin IX. Monomachos (1042.—1054.), Theodora (starica) (1054.—1056.), Mihajlo VI. Stratiotikos (1056.—1057.), Isaak I. Komnenos (1057.—1059.) i Konstantin X. Dukas (1059.—1067.).

simir naumi i održati sebi te svojim nasljednicima Dalmaciju, a to je mogao postići jedino, ako steče privrženost romanskoga joj žiteljstva, u prvom redu visokoga klera. Poradi toga dodje u sukob s nižim hrvatskim klerom, naročito s hrvatskom narodnom crkvom.

Kad je Petar I. Kresimir stupio na prijesto hrvatski, već se započelo raditi od strane papinske stolice oko potpune nezavisnosti crkve Hristove od države, a jače odvisnosti svećenstva od nasljednika sv. Petra, nego li od pojedinih svjetskih vladara; k tomu se išlo još i za jedmstvom u službi i obredima. Radi toga sastane se u Spljetu god. 1060. pod predsjedanjem papinskoga poslanika Majnarda crkveni sabor, a taj zaključi, da se imade slovenska služba božja u crkvi dokinuti u korist latinske, da se svećenici ne smiju više ženiti, a oni, koji su već oženjeni, da se moraju rastaviti od svojih porodica, konačno, da svećenici ne smiju više nositi brade ni duge kose; tko se o to ogriješi, ne može biti redjen, odnosno ne smije se više puštati u crkvu. Ove zaključke potvrdi po tom sam papa Aleksandar II. Radi ovih zaključaka nastade velika uzbudjenost u narodu hrvatskom i poljulja iz temelja državom njegovom. Nastadoše dvije stranke, jedna hrvatska, kojoj je pripadao sav narod i većina nižega klera, i druga latinska 8 romanskim žiteljstvom u dalmatinskim gradovima i s visokim klerom, a u toj borbi (kako rekosmo) kralj Petar I. Kresimir povladjivaše iz državnih interesa latinskoj stranci. Kao nekoč u Bizantu, tako je sada pitanje slovenske službe

« ПретходнаНастави »