Слике страница
PDF
ePub

branitelja. Sam Mikac pisao je u Zagreb kaptolu : „Mi ne ćemo da bi se o nama govorilo kao o Lambergu ; mi ćemo pred svijetom sačuvati slavno ime kakovo nam je bilo i dosada.“ Ljutit ostavi Hasan paša za nekoliko dana Sisak i podje u Petrinju. Odavle odasla svoje čete na plijen ; sada poharaše Turci Turopolje i doprješe sve do Okića i Kerestinca. U zemlji nastade neobična strava, jer je sve mislilo, da će Hasan osvojiti svu Hrvatsku. Kod toga bijaše najgore, što od kralja Rudolfa ne samo da nije moglo biti pomoći, nego je on svu krivnju svaljivao na bana Erdödyja, o čem ga jedva nekako razuvjeriše nadvojvoda Ernest i još neki ugarski velikaši, koji su došli početkom augusta na kraljev dvor u Prag. Tada tekar dozvoli kralj, da se sila silom suzbije, pa povjeri nadvojvodi Ernestu i Franji Nádasdyju, da kupe vojsku. Nadvojvoda je sabrao čete iz austrijskih zemalja, a Nádasdy iz Ugarske. Pod zapovjedništvom Ná. dasdyjevim sabralo se ubrzo do 7.000 ljudi, s kojima je pošao pod Petrinju. Dne 17. septembra i opet je došlo do boja, u kojem bi Nádasdy ametom potučen i uhvaćen, našto se Hasan vrati u Bosnu, dok je roblje i plijen poslao u Carigrad, gdje je bilo veliko slavlje s te pobjede. Ovaj poraz zabrinu svu prednju Evropu, tako da se općenito stalo pomišljati na pomoć; dakako to je bilo sve. I sabor hr. vatski sastavši se koncem januara 1593. obratio se molbom za pomoć na kraljeva brata nadvojvodu Matiju, no podjedno mu se potuži i na zulume njemačke vojske. Istodobno obrate se Hrvati i na požunski sabor, ali ovaj je cinički zaključio : ,,Neka

[ocr errors]

n a

na

n a u

m

se Hrvatska sama brani, kako zna, i neka sama plaća potrebnu vojsku.“

I takoj nevolji dočekaše Hrvati proljeće 1593., kad opet začeše turske provale sve do Turopolja, dok se sam Hasan-paša spremio preko zime odluč a n ud a rac Hrvatsku

ivši taj puta sva k a ko osvojiti Zagreb, pa je u tu svrhu potražio pomoći iz budimskog i srpskog pašaluka. Kako su namjere Hasanove bile poznate svima, veoma se uplaše na gradačkom dvoru, uslijed čega je uspjelo nadvojvodi Ernestu isposlovati, da su odredjene neke pomoćne čete sastavljene poglavito od Slovenaca pod zapovjedništvom Ruperta Eggenberga, te otposlane u Zagreb. Banu Tomi Erdödyju još se pridružio i karlovački general Auersperg i koprivnički kapetan Grasswein. Medjutim skupi Hasan paša do 30.000 vojske kod Banjaluke, a onda podje po treći puta na Sisak. Dne 14. juna pade poda nj, te dade napraviti most preko Kupe. Grad su branili kanonici Blaž Jurak i Mate Fintić s malom posadom, no Fintić pogibe odmah na početku podsade od turskoga topovskoga zrna. Na glas, da su Turci podsjeli Sisak, podju Erdödy, Eggenberg, Auersperg i Grasswein s preko 4.000 ljudi prema Sisku (21. juna). Jedinstvenog vojskovodje nije bilo, već je trebalo raditi sporazumno, što nije bilo tako lako poradi poznate njemačke plašljive taktike. Nijemci, naročito Eggenberg, htjedoše da se vojska Sisku samo približi, a onda krene natrag, dok je ban predlagao navalu. U to stiže iz Siska glasnik te javi, ne dodje li još d a n as Sisku pomoć, pasti

će sutra. Taj se glas toliko svih dojmio, da su se svi složno odlučili na boj.

Vojska se kršćanska razvrstala u tri bojna reda ; u prvom bijaše ban Toma Erdödy, u drugom karlovački general Auersperg, a u trećem Eggenberg. Pošlo se odmah zorom 22. juna na put. Na glas, da se primiče kršćanska vojska, Hasan predje preko mosta Kupu s nekih 18.000 ljudi, i udje tako u onaj kut, što ga stvaraju Kupa i pritok joj Odra. Iza ledja bila je Hasanu Kupa, s lijeva Odra, a s desna most preko Kupe. Bitka bila je osobito žestoka i krvava, dok napokon kršćani ne potisnuše Turke i to baš zaslugom banovom. Ovaj je uzmak i razlog propasti turskoj : Turci budu napadnuti sa sviju strana, dapače i kanonik Jurak uplete se u boj izišavši iz grada. Jedini mogući u z ma k bi. ja še prek o K u pe, stoga podju prema mostu, ali ga Hrvati već prije posjedoše i stadoše rušiti. Tako ne preostade bježećim Turcima drugo, nego preplivati Kupu. Nasta silna gužva i metež, u kojem zaglavi sam Hasan-paša, dva carska sestrića i sila odličnih Turaka ; od 18.000 njih jedva da ih se 2.000 spaslo. Dakako i ona turska vojska, što je bila s one strane Kupe, pobježe ostavivši tabor s bogatim plijenom, medju ostalim do 40 topova. Kršćana poginulo je tek pedesetak ljudi. Sav kršćanski svijet uzradova glas o toj slavnoj pobjedi, o kojoj stadoše izdavati prigodne spise, a banu slati čestitke i darove. Bitka sisačka nije samo u hrvatskoj povijesti znamenit dogadjaj, nego i u svjetskoj : pod zidin a ma tvrdoga sis ačkoga grada našao je islam svoju krajnju sjevero z a

.

p a dnu granicu prema Italiji, koje nije nikad prekoračio. Njome prestaje doba hrvatske stoljetne defenzive (od 1493.), a počinje doba ofenzive. Kralj Rudolf darova glasnika zlatnim lancem, dok je papa Klement VIII., koji se vrlo zanimao balkanskim prilikama, vlastoručno čestitao banu ; Filip II. Španjolski pak odlikova ga redom Spasiteljevim. U Zagrebu odslužio je biskup Petar Domitrović svečani ,,Te Deum“, a pred crkvom pucali su mužari. Treći dan poslije bitke podje ban na Petrinju, da odavle otjera Turke. No Eggenberg ga sada ostavi, tobože da nema kraljevskoga naloga, našto se ban morade vratiti. Tim je činom sva korist pobjede sisačke prop a la

Kad je stigao u Carigrad glas o sisačkom porazu, uzbunio se sav narod. Glasovi su bili doduše crni sami po sebi, ali pripovijedanjem postadoše oni još crniji. Uslijed toga vikala je podjarena svjetina carigradskim ulicama, da će pasti Bosna i Budim s Ugarskom, dapače poradi teških gubitaka prozva narod ovu godinu „godinom propasti“, a tako je bilježe i savremeni turski pisci. Najviše je podjarivao svjetinu veliki vezir Sinan i njegove pristaše, a zakukaše i kadume carskoga podrijetla, čija djeca izgiboše ispod Siska, nagoneći sultana, da Rudolfu navijesti rat. U to dodje u Carigrad kao carski poslanik Popel Lobkovic noseći bogate darove i dvogodišnji danak (60.000 dukata) s molbom, da se primirje drži, što će sada nakon pogibije Hasan-pašine lakše biti. Porta primi doduše ove poklone vrlo prijateljskim raspoloženjem,

ali je uza sve to 13. augusta 1593. n a vijes

estio sultan Murat III. kralju Rudolfu rat, a u znak prekinutoga primirja dade iznenada carskoga rezidenta u Carigradu Fridrika Krekwitza baciti u tamnicu, dok mu obitelj odsudi na robiju na galijama. Tako se konačno ispuni velikomu veziru Sinan paši, starcu od 80 godina, davna želja, da ga sultan imenuje vrhovnim vojskovodjom (seraskerom), dok bi u Bosnu za pašu poslan bratić njegov Sarhoš (pijani) Mustafa-paša Ajaspašić. Veliki vezir doskora podje s vojskom do Beograda vodeći sa sobom u lance sapeta rezidenta Krekwitza, te započe veliki trinaest godišnji rat (1593. - 1606.), koji je za Hrvate zapravo trajao petnaest godina, naime još od godine 1591., te je upravo najvažniji od svih turskih ratova, kako radi dogadjaja, tako i radi posljedica svojih.

Rat se vodio u Ugarskoj i Hrvatskoj, ali tako, da se ugarsko bojište ima smatrati glavnim, a hrvatsko sporednim. Za nas dakako važnije je ono drugo, pa ćemo tako i prikazati ovaj dugotrajni rat.

Još iste godine 1593. dne 13. oktobra osvoji Sinan paša Vesprim i susjednu Palotu, no saznavši, da je kod Komorana sabrana pod Nikolom Pálffyjem oveća vojska, vrati se natrag Po tom podje Nikola Pálffy na Stolni Biograd, ali premda je pod gradom (3 nov.) pobio Hasan-pašu budimskoga s 20.000 momaka, ipak ga ne osvoji. Isto je tako slijedeće godine 1594. nadvojvoda Matija uzalud kušao da uzme Ostrogon, a Teuffenbach Hatvan, dapače veliki vezir Sinan osvoji u julu čuveni samostan Pannonhalmu (Szt. Márton), te udari na

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska poviest.

5

« ПретходнаНастави »