Слике страница
PDF
ePub

macija", osobito otkad je u XI. vijeku i bizantinska Dalmacija pripala kruni hrvatskoj, pa tako je i državno ime u službenim aktima glasilo,,Hrvatska i Dalmacija“ (Chroatia et Dalmatia). Bizantinci obično su pisali,,Hrvatska“ (Noßatin), a papa,,Dalmacija“. Doskora se uobičajilo kod tudjinaca (naročito Mlečana i Nijemaca) ime,,Slavonija". Eto, tako su se pored ,,država hrvatska", toga jedinoga narodnoga naziva, već u to drevno doba nadovezala još dva imena, nametnuta od tudjinaca, koja su vremenom dobila posebno geografsko znamenovanje.

Granice države hrvatske često su se mijenjale. Naselivši Hrvati staru rimsku Dalmaciju i dio Panonije nijesu stvorili jedinstvene držav e, već poviše manjih oblasti: Posavsku Hrvatsku. Bosnu, Bijelu Hrvatsku, Neretljansku oblast, Zahumlje, Travunju i Duklju. Od sviju ovih oblasti bijaše najvažnija Bijela Hrvatska, još za rimskoga vremena središte stare Dalmacije. Kad njezin knez Tomislav postade kraljem, okupi oko sebe sve hrvatske oblasti; stoga bijahu za njegova vladanja državne granice hrvatske najšire. Kasnije uzeše se otkidavati od kraljevstva hrvatskoga tri južne oblasti Zahumlje, Travunja i Duklja, a konačno i Bosna, tako da je granica kraljevstva hrvatskoga u čas, kad je ono izabralo Kolomana svojim vladarom, išla od Neretve na Vrbas, Savu i Dravu ostavljajući Srijem Ugarskoj, te Kupom

1 To najbolje dokazuju neprilike s neredovitim križarskim četama god. 1096. u Zemunu, kad ih je ondje progonio Kolom a n, za onda još samo ugarski kralj,

i istarskim planinama na morsku obalu nedaleko Rijeke; od otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Hvar, Brač i Vis.

Narod koji je osnovao ovo kraljevstvo bio je hrvatski, a tudjinci su ga, osobito zapadnjaci, voljeli zvati slavenskim (Slavi). Uz hrvatski živalj preostao je još po dalmatinskim gradovima. i romanski, zvan Latini, no doskora stadoše se i Hrvati naseljivati po tim gradovima.

Društvo bilo je sastavljeno od slobodnih i neslobodnih ljudi. Neslobodnih ljudi (servi, ancillae) bilo je ne samo po romanskim gradovima, već i na čisto hrvatskom zemljištu; neslobodnim postajao bi netko kupnjom i prodajom, radi duga, dobrovoljnom predajom (poglavito crkvi) i sužanjstvom u ratu. Oslobodio bi se oporukom svoga gospodara, ili njegovom javnom izjavom. Slobodni ljudi dijelili su se u seljake, gradjane i plemiće. Seljaci uživali su sasvim slobodan posjed zemljišta, raspolažući njime po volji, a uz to bili su još i slobodni državljani ravni gradjanima i plemićima. Gradjanstvo dijelilo se u dva razreda: u gradske plemiće, kojima su se porodice i tradicije gubile u rimskim vremenima, iu obične neplemenite gradjane. I plemstvo bijaše dvojako: više i niže. U više plemstvo spadali su bani, župani i dvorski dostojanstvenici, dok su svi ostali bili niže plemstvo. Izvor je objema ipak jedan isti, naime zadruga, to jest plemenski glavari bili su prvobitno hrvatsko plemstvo. Oni sastavljahu pratnju hrvatskoga vladara, obnašaju državne časti, dapače imadu i pravo na prijestolje, ako se isprazni izumrćem dinastije.

Izvor ovim častima nije bila vladalačka milost ili vlast, već plemenski sustav. Do konca XI. vijeka bile su poglavite hrvatske plemićke porodice ove: Kačići, Kukari, Šubići, Cudomirići, Svačići, Murići (Mogorovići), Gusići, Karinjani i Lapčani, Polečići, Lačničići, Jamometići i Tugomerići.

U crkvenim poslovima Hrvati su priznali za svoje područje od sebe stariju uredbu nadbiskupije salonske, koja bi po razorenju Salone prenesena sa svim pravima u Spljet. Sufragani nadbiskupa spljetskoga bijahu u trećem desetku X. vijeka biskupi osorski, krčki, rapski, zadarski, skradinski, stonski, dubrovački, kotorski, duvanjski i sisački. ' Pošto je u srednjem vijeku bila vrlo tijesna sveza izmedju crkve i države, postala je ova uredba neprilična državnoj vlasti hrvatskoj, jer Spljet, a uza nj još otoci Cres, Krk i Rab, pa Zadar, Trogir i Dubrovnik ne bijahu sve do XI. vijeka u državnom opsegu hrvatskoga vladara, već podanici bizantinskoga carstva. Stoga se pokušalo polovicom IX. vijeka utemeljiti hrvatsku biskupiju u Ninu, radi koje je došlo do oštroga sukoba s nadbiskupijom spljetskom; ova izradi kod pape dokinuće njeno, a sebi metropolitsku vlast po cijeloj Hrvatskoj. Medjutim nastaše u drugoj polovici XI. vijeka za spljetsku nadbiskupiju dvije zamašne promjene; utemeljenjem nadbiskupije u Báru (1067.) izgubi ona sve južne biskupije i Bosnu, a utemeljenjem triju novih biskupija ninske, belgradske i kninske (1071.) steče na sjeveru tri nova sufragana. Naj

1 Od ovih bijahu ispražnjene skradinska, duvanjska i sisačka.

važnija je kninska biskupija, kojoj se vlast protezala sve do Drave, a biskup joj nosio ime hrvatskoga biskupa (Croatiae episcopus).

Spljetski se nadbiskup birao u zboru, u kojem je učestvovalo svećenstvo i gradjanstvo spljetsko, te sufragani nadbiskupovi; izbor morao je biti jednoglasan. Isto je tako i biskupa biralo mjesno svećenstvo i puk. Nadbiskupa posvetio bi sam papa ili njegov ovlašteni zamjenik, a biskupe opet nadbiskup spljetski. Isto bi mu tako podjeljivao sam papa nadbiskupski plašt kao znak dioništva nadpastirskih prava u ravnanju crkve. Glavno pravo nadbiskupovo bijaše sazvati pokrajinski sabor, predsjedati mu, predlagati pitanja za vijećanje i zaključke. Sabor je redovito vijećao u stolnoj crkvi u Spljetu, a sastajao se i u drugim gradovima. Na sabor su dolazili biskupi i opati samostana; vijećalo se poglavito o nauci, moralu, stegi svećenstva i puka. Saborske zaključke potvrdjivala bi sveta stolica u Rimu.

Pokraj mnogobrojnoga svjetskoga svećenstva bilo je u državi hrvatskoj i redovničkoga. U to je doba na zapadu evropskom poznat samo jedan red, naime benediktinski. Još je knez Trpimir god. 852. utemeljio taki jedan samostan kod Solina. (St. Petrius de Salona), a kasnije ih je bilo više sagradjeno po otocima, u Zadru, Belgradu, Trogiru i Spljetu. Samostanu je na čelu o p a t, vrlo ugledna ličnost u državi hrvatskoj.

Na čelu države hrvatske bio je do početka X. vijeka k nez (dux), a onda kralj (rex). Vrhovna je vlast bila nasljedna, no prema

prilikama ona je mogla prijeći i na brata kraljeva, ili na njegova sina, ali kraj svega toga nije ni načelo izbora bilo isključeno, koje je dakako plod prevrata. Kralj bijaše namjesnik božje vlasti na zemlji (dei gratia), koju prima krunidbom, u to doba eminentno vjerskim, odnosno crkvenim činom. Kraljevski znakovi bijahu kruna, žezlo, zlatna jabuka i kraljevski mač. Vladari hrvatski nijesu imali stalne prijestolnice, već su imali na raznim mjestima u državi svoje palače, kao u Ninu, Kninu, Biaću, Belgradu i Solinu. Dapače oni bi često putovali s mnogobrojnom pratnjom svojom po državi.

Pratnju sačinjavahu dvorski časnici. U kneževsko doba bili su to župani: župan dvorski (palatinus), komornik (camerarius), peharnik (pincennarius), konjušnik (cavallerius), štitonoša (armiger) i buzdovanar (macecha); u kraljevsko doba: tepči (comes curiae), comes postelnicus, comes vinotoc, comes scitnic (scitonosa), comes volar (konjušnik). Ded upravljao je dohotkom dvorskoga gospodarstva (maior domus u zapadnoj Evropi), a regalis curiae iudex je dvorski sudac. Ostali, kao dvornik, vratar, sokolar i psar, dvoranici su nižega reda. Prema tome vidimo, da je hrvatski vladalački dom bio uredjen poput bizantinskoga ili franačkoga d v o ra

onoga vremena.

Vlast svoju dijelio je vladar hrvatski s banom i županima. Za sve vrijeme narodne hrvatske dinastije bio je vazda samo jedan ban. Ban,

1

Vijest o sedmorici banova izmišljotina je XV. vijeka, a udešena prema sedmorici njemačkih kne

« ПретходнаНастави »