svijeta i svega tvarnoga. Savršeni su bogomili veći dio života provodili u postu i molitvi. Iz Bugarske uvuče se bogomilstvo u XII. vijeku u Bosnu, gdje mu je osobito pogodna bila borba Latina protiv slovjenske službe božje i knjige, jer je Bosna od sredine XII. vijeka opet pripadala spljetskoj nadbiskupiji. Ban Kulin bude od kralja Emerika na zahtjev pape Inocenta III. pozvan na odgovornost; nakon posebne istrage odreku se bosanski bogomili krivovjerja i povrate se u krilo crkve katoličke (1203.). Tom prilikom ipak spasu za sebe slovjensku službu. Od sada su kroz sve vrijeme do propasti bosanske države ugarski kraljevi, pod izlikom bogomilskih smutnja, oružanom rukom provaljivali u Bosnu, nastojeći, da je potpunoma sjedine svojom državom. sa U to umre sredinom septembra 1204. kralj Emerik izmirivši se prije s bratom- Andrijom, dapače on ga učini pred smrt skrbnikom svomu malodobnom sinu i nasljedniku Ladislavu. Kao što je Andrija bio rgjàv brat tako bijaše i nepouzdan skrbnik. Mladi Ladislav II. (III.) (1204.-1205.) morade doskora pobjeći s materom ispred nasilja Andrijina u Beč hercegu Leopoldu, gdje ga iznenada dne 7. maja 1205. pokosi smrt. Sada se napokon dočepa toliko žudjene krune Andrija I. (II.) (1205.—1235.), te ga okruniše ugarskim kraljem već 29. maja, a hrvatsko-dalmatinskim kako se čini, na proljeće 1207. prigodom njegova boravka na primorju. Nastupom Andrijinim prestale su doduše mnogogodišnje borbe izmedju pojedinih članova kraljevske kuće za dulje vremena, ali te borbe, često u svezi sa spoljašnjim ratovima duboko su pokopale ugled i moć kraljevsku, a podigle moć crkvenih i svjetovnih velikaša. Medjutim Andrija nije bio muž, koji bi znao tome pomoći, jer rasipan, lakouman, nestalan, povodljiv i neodlučan, pogoršao je cijelu stvar još i time, što je bio potpuno u vlasti svoje žene, Njemice Gertrude, i njezina roda. Brat njezin Bertold, nesposoban po mladosti i neznanju svome ipak postade nadbiskupom kaločkim, a 1209. još i banom hrvatskim, dašto sve za volju bogatih prihoda. Nezadovoljni ovakom vladavinom, urote se neka ugarska (a možda i hrvatska) gospoda protiv Andrije, zaključe skinuti ga s prijestola i na nj postaviti kojega cd sinova izagnanoga kraljevića Gejze, strica njegova. U tu svrhu bude otpremljeno u Carigrad posebno poslanstvo s povjerljivim pismima, ali kad poslanici stigoše u Spljet, gdje je u taj čas bio gradskim knezom Domald, budu oni uhvaćeni i natrag otpremljeni kralju Andriji. Za nagradu darova kralj knezu Domaldu župu Cetinsku s Triljem i Sinjem (1210.). Otkrićem ove urote ipak se zemlja ne umiri, a to poglavito s kraljeve rasipnosti, kraljičine drskosti i raskalašenosti njezina roda. Nova urota, kojoj bijahu na čelu palatin Bank od plemena Bór, zet njegov Šimon i neki velikaš Petar, odluči u prvom redu maknuti kraljicu i mrske Nijemce. Pa tako ' Imena nam njihova nijesu poznata. Gejza bi izagnan još 1189.; u to je doba nesumnjivo već mrtav bio. kad se dne 28. septembra 1213. kraljica nalazila s velikim društvom u piliškoj šumi (kod Budima) u lovu, provale iznenada u njezin čador, gdje se odmarala, knezovi Šimon i Petar te je sasijeku, dok Bertold srećno umače. Glas o toj katastrofi stiže kralju u jednom karpatskom samostanu, baš kad se spremao provaliti u Galiciju. Povrativši se brže bolje kući, kazni neke urotnike, poglavito kneza Petra, na što opet nastade mir. Dvije godine po tom (1215.) oženi se Andrija drugi puta Jolantom kćerkom bizantinskoga (,,latinskoga") cara Petra Courtenayskoga, pa joj kao svadbeni dar prepusti dohotke hrvatskoga banata, onda varaždinske, srijemske, šomogjske i zaladske županije. Pored toga Andrija nije zanemario galičke poslove. Konačno mu uspije, da je svoga mladjega sina Kolomana zaručio sa Salomom, kćerkom poljskoga kneza Leska, i da ga je po tom nadbiskup kaločki Ivan okrunio galičkim kraljem (početkom 1217.). No Rusi doskora učine kraj ugarskoj vlasti u Galiciji, tako da nas jedino ono,,rex Galicia e" u velikom naslovu ugarskih kraljeva sjeća na taj dogadjaj. Još se Bela II. (III.) bio zavjetovao, da će poći u križarsku vojnu; na samrti prenese zavjet svoj na Andriju. Poslije raznih nevolja i neprilika odluči se kralj ispuniti taj zavjet. Ne imajući potrebnoga novca, oplijeni crkve i oltare, a onda se obrati za prevozninu po moru na Veneciju. Od godine 1200. dalje republika niti je produživala primirja, niti ugarsko-hrvatskomu kralju ponudila mira, pa tako z a V morade Andrija prije svega ovo pitanje urediti. Andrija se odreče po posebnom poslanstvu ječna vremena Svakoga prava (dašto kao hrv.-dalm. kralj) na Zadar u korist Venecije, a onda mu budu dozvoljene ladje za prevoz u svetu zemlju, razumije se, uz vrlo veliku novčanu odštetu' (početkom 1216.). Koncem augusta 1217. stiže kralj u Spljet, ukrca se u najmljene ladje i otplovi na istok. Ovdje mu se pridruže još tri kralja: Hugo ciparski, Ivan jerusalimski (naslovni) i Leo armenski. Obašavši pod oružjem neka sveta mjesta i sakupivši mnoštvo relikvija, uze se Andrija nakon potpuno neuspjele vojne, za koje Jerusalima ni vidio nije, u januaru 1218. kopnenim putem vraćati kući. Povratak svoj upotrijebi u razne ženidbene osnove; kćerku armenskoga kralja Leona zaruči sa svojim najmladjim sinom Andrijom, najstarijega sina Belu pak sa Marijom kćerkom nikejskoga cara Teodora Laskarisa, a kćer svoju Mariju s bugarskim kraljem Ivanom II. Asjenom. ? Po povratku nadje Andrija državu svoju u vrlo žalosnom stanju; sam je opisao papi Honoriju III. tužne prilike ovako: „Kad se u Ugarsku povratismo, naidjosmo na tolika vjerolomstva i zločine svećenika i svjetovnjaka, da to prelazi svako razumijevanje; prihode državne našli smo sasvim Oko 250.000 kruna našega današnjega novca, za onda ogromna svota. Ono,,crno dijete", što se čuva u riznici stolne crkve zagrebačke, a izlaže 28. dec. na javni uvid, dar je Andrijin istoj crkvi. pokradene i spiskane, tako da nikako ne možemo da platimo one dugove, što ih učinismo prigodom krstaške vojne, dapače ni petnaest godina ne će biti dosta, da se zemlja naša vrati na staro stanje“. Mjesto da uznastoji, kako bi se mirom oporavila država, Andrija se odmah po povratku svom iz svete zemlje uze spremati na nov rat protiv Rusa, ne bi li natrag povratio sina Kolomana na galički prijesto. Ali vojska mu bude sramotno potučena (1219.), dapače sin Koloman i zaručnica mu Saloma zarobljeni. Sada ne preostade Andriji drugo, već da se nakon duljih pregovora konačno odrekao pretenzija svojih na Galiciju (1221.). Istodobno dade najstarijega sina Belu, mladića od trinaest godina okruniti,,mladjim kraljem" (rex iunior) oženivši ga podjedno s njegovom vjerenicom Marijom. Poslije toga dade mu kao hercegu u upravu kraljevstvo hrvatsko. Time ipak ne umiri Andrija svoje države, što više, kad poče kvariti novac, rasipavati državna imanja i zalagati Židovima državne prihode, digne se protiv njega opća buna, na čelu joj rodjeni mu sin Bela. Posljedica toga bijaše, da je visoko svećenstvo i plemstvo prisililo kralja, da izdade „zlatnu bulu“ (prije maja 1222.), onako, kako je 1215. englesko plemstvo iznudilo Ivanu ,,bez zemlje" ispravu,,magna charta". Zlatna bula" sastoji se od trideset i jednoga članka. Kralj, odnosno palatin, dužan je svake godine na dan sv. ',,Zlatna bula" (bulla aurea) zove se po tome, što je kraljevski dupli pečat udaren u tanak zlatni listić, mjesto u vosak. |