Слике страница
PDF
ePub

Kako vidjesmo, početkom XVII. vijeka uze se medju pripadnicima crkve grčko-istočne širiti u n i j a 8 Rimom, naročito radom biskupa zagrebačkih, pa tako se zgodi, da je vladika marčanski prešao 8 mnogo naokolnoga naroda na uniju. No ostali se krajevi ne pridružiše tomu pokretu osim Žu mberka (oko 1770.). Iz Marče bi kasnije (1777.) prenesena unijatska biskupija u Križevcc, gdje je i danas.

Na čelu uprave, sudstva i vojske, dakle stožer ustava i samostalnosti državne, jeste i u to doba hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban, od god. 1596. seljaka. Iz svega se toga jasno vidi, da Vlah znači koliko i seljak, a kako su doseljeni pripadnici crkve grčko-istočne od reda bili i seljaci, to je Vlah stalo još i značiti doseljenoga seljačkoga pripadnika crkve grčko-istočne. Drugo je pitanje, koje su narodnosti Vlasi, jer nam riječ sama toga ne kaže.

Medjutim za razjašnjenje toga pitanja imamo na službu više historijtkih spomenika. Kako je već spomenuto, Vlasi se doseljavaju isključivo iz turske Bosne i Hercegovine. God. 1532. izdao je Slovenac Benedikt Kuripešić putopis svoj preko Bosne u Carigrad. On piše, kako je u kraljevini Bosni našao tri narodnosti (nationes) i tri vjere. Prvo su stari Bošnjaci, koji su rimo-katoličke vjere, a tima je Turčin, kad je osvojio Bosnu, ostavio vjeru. Drugo su Srbi (Surffen), koje zovu Vlasi, a mi ih zovemo Cig a n i (Zigen) ili martolozi. Ovi dolaze Smedereva i Beograda, a vjere su S V. Pavla (t. j. grčko-istočni) . . . Treći su narod pravi Turci..." (Rad jugoslav. akad. vol. 56. pg. 162, 164.) God. 1537. idući Kacijaner na vojnu u Slavoniju kaže u svom izvještaju, kako su se on i njegovi časnici ponadali, da će ondje (t. j. u današnjoj Slavoniji) dobro proći, jer,,es sey ein voll Land, die Rätzen

iz

dalje redovito po jedan, a prije toga kadikad po dva, naime jedan za vojničke, a drugi za civilne poslove. Sve do pod kraj XVIII. stoljeća ban ne bijaše nikomu drugomu podložan, već ravno kralju, otale mu i pridjev „prorex". Bana i u ovo doba predlaže hrvatski sabor, i to tako, da odabere nekoliko uglednijih ličnosti, te onda zamoli kralja, da jednoga izmedju njih imenuje banom. Još god. 1736. kaže naš sabor za ovo predlaganje, da je to,,prastari običaj, koji se doslije održao", a god. 1791., kad je priznao ugarsko namjesničko vijeće kao zajedničko, zaključuje: pošto se stari običaj predlaganja werden uns genug zuführen, auch noch zu uns fallen (Zem. arkiv u Ljubljani). God. 1538. radilo se o tom, da se u Žumberku nasele neki došljaci iz Bosne, pa tom prilikom izdade im 5. sept. Ferdinand I. povelju, u kojoj ih na više mjesta nazivlje „Serviani seu Rasciani". (Lopašić: Spom. kraj. I, 5.) Seoba se obavila u oktobru iste godine 1538. te o njoj izvijesti Nikola Jurišić kralja Ferdinanda (22. okt.) ovako:,,In dieser stundt schreibt mir herr Petter Kegleuitsch bann, mitsambt anndern crabatisch grauen, wie sy mit gluckh ankhumen sein vnd die Sirfen welcher ain grosse antzahl ist, mit iren weib, khindt vnd viech heruberbracht" (u tajnom bečkom arkivu Hungarica october 1538.) Na to dojavi kralj Ferdinand 6. nov. banu Petru Kegleviću ovo:,,Accepimus ex literis tum nobilis Nicolai Jurischitz baronis in Guns etc. tum aliorum etiam se in hoc, quod capitanei et wayuode Rasciani sive Serviani atque Valachi, quos vulgo Zrbschy vocant, cum eorum subditis et adherentibus..." (Hung. november 1538.) God. 1572. izdao je dr. Wolfgang Lanz u Amsterdamu jednu kartu Ugarske i susjednih zemalja; u njoj se sav kraj od Valpova i Djakova na istok zove Rascia. Tako i na karti od 1596. (Czörnig: Ethnographie II, 161.). Kalugjer Pavle Alepski izjavio je god. 1654., da doseljeni grčko-istočnjaci oko Marče kraj

bana zametnuo, zatražit će se na slijedećem saboru, da se opet obnovi. Prava banova bila su i sada ,,de iure" kao i prije, ali su se sve to više umanjivala. Već za Maksimilijana prestalo je pravo banovo sankcionirati zaključke sabora i počeo običaj, da ban mora kralju prijavljivati sazov sa bora. Konačno je god. 1790. zakonom utvrdjeno, da ban može sazivati sabor samo ,,8 prethodnom dozvolom Njegovoga Veličanstva“. Znaci banske časti bijahu zastava kao simbol vojvodske časti, koju mu je darovao sabor kod nastupanja, onda že zlo kao simbol sudbene i

Čazme govore ,,serbskim jazikom". (Slavjanskija Izvjestija 1906, 270.) Oko god. 1660. napisao je zagrebački biskup Petar Petretić, koji se mnogo trudio oko unijaćenja, o doseljenim Vlasima čitavu raspravu, te medju ostalim kaže:,,Valachi sive Rasciani, vel ut verius dicam Serviani, nam ex regno Serviae prodierunt" (Kukuljević Arkiv IX, 320–321.). Zagrebački kanonik Krčelić opet u svojoj hrv. historiji za doseljene Vlahe piše: „Hi Vlahos, Vlachos vocant, hi vero Rascianos aut Serblos, quidam Albanenses, Bosnenses". (Not. praelim., izd. 1770., pg. 342.) God. 1772. napisao je jedan lički grčko- istočni paroh Stojan Šobat katekizam, koji počinje ovako: Pitanje: Ko si ti? Od go v. Ja jesam čelovjek, Srbin Hristijanin". Onda : Pitanje: Po čemu zoveš se Srbin? Odgov.: Zovem se po rodu ili slovu iliti jeziku onih ljudi, od kojih proishodim i koji imenuju se Srbi“. (Izvornik kod mene.) Iz svega ovoga jasno slijedi, da doseljene Vlahe u XVII. i XVIII vijeku nitko nije smatrao pravoslavnim Hrvatima, a niti oni sami sebe, nego Srbima (Racima), čemu je konačno najbolji svjedok dijalekt i tip njihov, različan od autohtonog hrvatskog življa. Slavonske i srijemske Srbe, doseljene god. 1690. i 1737., uvijek su pod tim imenom i drugi zvali i oni sami sebe.

upravne vlasti.1 Nakon imenovanja trebalo je svaki puta, da bude svečano instaliran. Držeći u desnici žezlo, a u ljevici zastavu, te stojeći na uzvišenom mjestu, obično u crkvi sv. Marka u Zagrebu, novi je ban pred stališima polagao prisegu, koju mu je čitao kraljevski povjerenik; prije te prisege Hrvati nijesu htjeli da imenovana bana priznadu zakonitim. Sve do god. 1756. bijaše običaj, da je sabor votirao novomu banu dar u ime zemlje, ali od onda to prestade. Poslije instalacije ban bi sebi sam imenovao banovca (vice-banus), koji je takodjer polagao saboru hrvatskomu prisegu. Banovac mogao je biti samo domaći sin i plemić, a nipošto stranac, makar i imao posjeda u Hrvatskoj. Redovito je to bio župan zagrebački ili križevački, no kad budu 1756. hrvatske županije preudešene prema ugarskim, stalo se to zapuštati. Banovac je bio sasvim i isključivo ovisan od bana, te se nakon banova odstupa ili smrti takodjer morao odreći svoje časti. Često se zgadjalo, a naročito u XVIII. vijeku, da nije bilo bana, već samo od kralja imenovani zamjenik banske časti (locumtenens). Težak udarac bi zadan banskoj časti god. 1779. dokinućem kraljevskoga vijeća, a najteži god. 1790., kad bi Hrvatska podredjena ugarskomu namjesničkomu vijeću.

[ocr errors]

Sabor kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije sazivao je u početku ovoga doba samo ban, a kako vidjesmo, malo po malo prešlo je to pravo

1 Oba ova znaka (zastava i mač) još se i danas mogu vidjeti na grobu bana Tome Erdödyja u lijevoj ladji stolne crkve (umro u januaru 1624.).

na kralja, koji je banu dozvolio saziv (,,ex edicto
domini regis"). U sabor dolaze u to doba svi pre-
lati i velikaši, koje ban mora posebnim pozivnicama
pozvati (,,per litteras banales"), dok se niže plemstvo
pozivalo po županijama. Otsutni magnati i udo-
vice magnata, koje nijesu dolazile, dali su se za-
stupati po zamjenicima, kao što je to bilo i u Ugar-
skoj; oyi zamjenici imali su u saboru posebno
mjesto. Od god. 1608. slali su i kr. slob. gradovi
svoje poslanike u sabor, a od god. 1776. dolazio je
u hrvatski sabor i sam riječki gubernator. Sabor
se nije sastajao na jednom stalnom mjestu, nego
izmjenice u Zagrebu, Varaždinu, dapače god. 1737.
na rijeci Glini. Sabor, kojemu je vazda predsijedao
ban, zove se hrvatski sta nak ispravišće, a u
latinskim službenim spisima,,regni conven-
tus“, „dieta“ i „generalis regni con-
gregatio", dakle baš onako kao i ugarski. Ka-
snije prozvaše Ugri svoj sabor,,comitia“,
Hrvati ostadoše kod svoga naziva. Svi su članovi
sabora redovito zajedno sjedili u jednoj skupštini,
samo god. 1621. i 1709. vijećali su magnati i prelati
za sebe, a niže plemstvo opet za sebe, no to je bilo
iznimno. Sabor hrvatski odlučivao je o novačenju
i uredjenju vojske sve do Josipa II., a osim toga
raspravljaše o porezu i daćama, što su tekli u ze-
maljsku blagajnu, o obrani i upravi kraljevstva,
i to, kako sam kaže god. 1706.,,neodvisno od ugar-
skih zakona i statuta". Zakone (artikuli) stvo-
rene na saboru potvrdjivao je kralj.

3

no

Ali i mimo sabora i bez njegove privole bi mnogo toga uvedeno u Hrvatskoj u to doba. Tako 1) Kastupane re.gr a clove & sabor, nalaxies не д 1688. Zagreb, Varandi, Križevce. Hvaligrad izašilje zo 2 zastapnike.

« ПретходнаНастави »