Слике страница
PDF
ePub

za pouku francuskih oficira u hrvatskom jeziku pozove Marmont iz Dubrovnika u Ljubljanu mladoga opata Antu Sivrića. Namjera pak maršalova, da se hrvatski jezik uvede kao službeni, dala se ostvariti samo uz pomoć domaćih sinova, dašto vještih objema jezicima. Stoga se u prvom redu pokazalo potrebnim, što prije organizirati u tom pravcu školstvo u čitavoj Iliriji, što je sve bilo potpuno plod Marmontove inicijative. Naredbu o ilirskom školstvu izdao je gubernator dne 4. jula 1810., te se u glavnom podudara s onom Viska Dandola od 1806. Marmont odredjuje tri vrste škola : temeljne ili pučke, gimnazije i liceje, te centralne škole. Temeljnih ili pučkih škola za dječake treba da ima svaka općina, a za djevojke samo glavno mjesto u kotaru ; pored toga imadu još i dvije obrtne škole, naime za kovače i stolare, i to u Ljubljani i u Zadru. Nadalje uredjeno je 25 nižih gimnazija, i to u Ljubljani, Kranju, Novom Mjestu, Postojni, Idriji, Beljaku (Villah), Gmündu, Gorici, Trstu, Tržiču (Monfalcone), Kopru, Rovinju, Rijeci, Senju, Karlovcu, Skradinu, Trogiru, Šibeniku, Spljetu, Krku, Zadru, Hvaru, Makarskoj, Dubrovniku i Kotoru, te devet l'ceja ili viših gimnazija u Ljubljani, Trstu, Gorici, Beljaku, Kopru, Rijeci, Karlovcu, Zadru i Dubrovniku. Centralne ili visoke škole bile su otvorene u Ljubljani i u Zadru, i to za apsolvente licejske, dok su seminari senjski i spljetski odredjeni za odgoj svećeničkoga podmlatka. Obje centralne škole raspolagat će bibliotekom, fizikalnim i kemičkim kabinetom, pa botaničkim vrtom. U pučkim školam a

je obuka bila samo na materinjem jeziku, a tako djelomično i u (nižim) gimnazija ma, samo liceji i centralne škole imale su nastavni jezik francuski, odnosno talijanski. Raspored predmeta za sve tri vrste škola u glavnom se podudara s onim Dandolovim, a tako i osposobljenje onih, koji su dovršili centralne škole.

Školstvo je ovo većim dijelom započelo djelovati već u novembru 1810., a kako je trebalo školskih knjiga, naročito gramatika „materinjega jezika“, dao se Valentin Vodnik na pisanje gramatike slovenskoga jezika, dok je kod Hrvata toj potrebi zadovoljio oduševljeni prijatelj Francuza, župn k u ličkom Novom (kod Gospića) Šime Starčević, izdavši (1812.) „Novu ričoslovicu ilirsko-francesku .. na potrebovanje vojničke mladosti ilirskih država“, i „Novu ričoslovicu ilirsku, vojničkoj mladosti krajičnoj poklonjena“. Kao što je Dandolo pokrenuo „Kraljski Dalmatin“, tako je sada uzeo izdavati Marmont službene novine s naslovom „Télégraphe officiel des provinces Illyriennes“ na francuskom, talijanskom, njemačkom i hrvatskom (ilirskom) jeziku, koje su izlazile srijedom i subotom u Ljubljani. Prvi je broj izišao 3. oktobra 1810. Dašto, sada prestade izlaziti (još od 1. aprila) zadarski ,,Kraljski Dalmatin“.

Sredinom 1810. odredi Marmont, da treba da podje velika deputacija ilirska u Pariz, gdje će se caru pokloniti. „Sjaj carskoga prijestola i grada Pariza, reče on, treba da zabliješti nove podanike,

[ocr errors]

jer oni i onako nijesu imali nego vrlo pomućene pojmove o našoj veličini“. Svi veći gradovi, a medju njima Dubrovnik, Rijeka, Zadar, Kotor i Karlovac, kao i sve provincije, pak šest krajiških hrvatskih regimenata poslaše svoje zastupnike pred Napoleona, koji ih 15. augusta vrlo ljubazno primi, a neke članove deputacije obdari i visokim ordenima. Ali deputacija je ova za svoga šestmjesečnoga boravka u Parizu (do decembra) još i češće dolazila u dodir $ carem i ministrima vijećajući o konačno j orga nizaciji Ilirij e. U tome je dao i savjeta sam maršal Marmont, kad je u februaru 1811. došao u Paris. Tom prilikom zatraži otpust, te podje u Španiju i Portugal kao potkralj, gdje ostade do pada Napoleonova. Poslije se povuče u mir, te umre u Veneciji god. 1852. Gubernatorom u Iliriji pak imenovan bi (25. marta 1811.) general baron Bertrand, koga zamijeni u martu 1813. maršal Junot, a već u julu Fouché, vojvoda od Otranta i glasoviti policist, posljednji ilirski gubernator, koji ostavi pred pobjedonosnim austrijskim oružjem Iliriju početkom oktobra iste godine.

Medjutim izišao je 15. aprila 1811. Na poleonov dekret o organizaciji Ilirije (Decret sur l'organisation de l'Illirie).

Ilirija je razdijeljena na šest civilnih provincija : Kranjsku, Korušku, Istru, civilnu Hrvatsku, Dalmaciju i Dubrovnik, te vojničku Hrvatsku. Civilne provincije raspadale su se na 20 okružja (Districts), i to: Kranjska s glavnim mjestom Ljubljanom na tri (Ljubljana, Novo Mjesto i Postojna), Koruška s Beljakom na dva (Beljak i Lientz), Istra s Trstom

na četiri (Trst, Gorica, Kopar i Rovinj), civilna Hrvatska s Karlovcem na tri (Karlovac, Rijeka i Senj), Dalmacija sa Zadrom na pet (Zadar, Spljet, Šibenik, Makarska i Hvar) i Dubrovnik na tri (Dubrovnik, Kotor i Korčula). Okružja pak sačinjavali su kotari (cantons), njih 96, a ova opet gradske i seoske općine. Od ovih provincija sačinjavao je civilnu Hrvatsku sav prostor nekadašnje austrijske Istre s Pazinom, Primorje od Mošćenica do uključivo Senja, te otoci Krk, Rab, Cres i Lošinj pored sve ostale zemlje do Save. Vojnička se Hrvatska raspadala kao i prije na regimente : ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku i obje banske.

Vladi ilirskoj (le gouvernement general des provinces d' Illyrie) sa središtem u Ljubljani stajali su na čelu pored generalnoga gubernatora još i generalni intendant financija i povjerenik za pravosudje (le commissaire de justice). Gubernatoru bijaše podčinjena sva vojska u Iliriji, kao i državno redarstvo (žandarmerija), pa cjelokupna uprava; nadalje mu je povjereno utvrdjenje gradova, gradnja cesta i predlaganje za imenovanje viših činovnika, kao i oficira, dok je niže činovnike imenovao on sam. Ipak je tim dekretom stegnuta vlast gubernatorova spram položaja Marmontova, jer je odsada trebao da bude gotovo u svim poslovima u tješnjoj vezi s centralnim francuskim ministrima. Glavne poslove uprave same, a naročito zemaljski proračun, imao je u rukama generalni intendant financija, u čijim se rukama s toga razloga i sastajala čitava službena korespondencija, dakako sve to u sporazumu sa samim gubernatorom. Povjereniku za pravosudje, podčinjenomu jedino gubernatoru, bjehu predani svi pravosudni poslovi. Ova trojica, pa još dva suca apelacijonoga sudišta ljubljanskoga sačinjavali su m al o vijeće (petit conseil) ilirskih provincija, kojemu je predsjedao gubernator, a koje je koncentrovalo u svojim rukama sve pravosudne i upravne poslove. Kompetencija bila mu je trojaka i u nekim je civilno-sudbenim raspravama bila najviša instancija, dakle kasacioni dvor, onda vrhovno upravno sudište i povrh toga još je odredjivalo smjer unutrašnje politike izdavajući naročite odredbe. Ovo je bila centralna vlada, Inače je svakoj provinciji stajao na čelu posebni intendant, okružjima i kotarima podintendanti (subdelegué), gradskim općinama načelnici (maire). à seoskim starješine. Kompetencija bijaše u malom svakom od ovih glavara ista kao i ona glavnog intendanta, komu su bili podredjeni provincijalni intendanti, ovima podintendanti, a ovima opet načelnici i starješine. Uz svakoga od ovih glavara nalazilo se vijeće sastavljeno od poglavitih upravnih činovnika, a u općinama od gradjana, odnosno seljana .Izuzetak čini vojnička Hrvatske, u kojoj je ostala netaknuta bivša krajiška uprava, tek joj je na čelu stavljen viši oficir s naslovom vojničkoga intendanta sa sjedištem u Karlovcu, kojemu je o bok stavljeno centralno ravnateljstvo (direction centrale) kao vijeće za upravne, a naročito za financijalne poslove, Inače bješe vojnički intendant izravno podčinjen gubernatoru. Uredovalo se poglavito francuskim jezikom, no domaće činovništvo (a po dekretu trebalo je uzimati u službe što više domaćih si

« ПретходнаНастави »