Слике страница
PDF
ePub

m a

sudbinu tijesno spoji s udesom ugarskoga naroda“. Medjutim sva ta susretljivost ima prirodno tumačenje u francuskom ratu, poradi čega bješe dvor upućen u prvom redu na Ugarsku i Hrvatsku. Upravo zbog rata sabor nije mogao uzeti u opširniju raspravu pitanje o modernim reform a ma, što ih je navijestio i odredio još Leopold II. na prošlom saboru, dapače sabor je i izabrao posebne stručne odbore, koji su trebali da izrade pojedine predloge, pa tako je već 26. juna zaključen. Ali uza sve to, Magjari ipak uhvatiše priliku i vremena, da povedu riječ o tom, kako bi se gjarski jezik trebao da u vede k a o oblig at ni predmet u sve škole, ne samo u Ugarskoj, nego i u Hrvatskoj. Tomu se usprotiviše hrvatski poslanici izjavivši, da je sabor hrvatski već stvorio zaključak, t- j., da se u hrvatskim školama magjarski jezik uvede kao neobligatni. Poradi toga stvori sabor zaključak, kojim se uvodi u ugarske škole magjarski jezik kao obligatni, a u hrvatske kao neobligatni (zak. čl. VII.). Ovo onda primi do znanja hrvatski sabor u Zagrebu dne 11. augusta.

Već nam je poznato doba francuskih ratova (1792.---1815.). Sasvim je prirodno, da su kroz čitavo ovo dugo vrijeme prevladavala u javnom životu vojnička stajališta i njihove potrebe. Zbog toga bilo je dakako i pitanje modernih refora ma, koje su se trebale i Hrvatske u pravo bitnoticati, potisnuto u pozadinu, pa tako je odnošaj hrvatsko-magjarski kroz to vrijeme došao u blažu struju. No poradi neprekid

nih ratova izostalo je i ono, što je obećao Leopold II. i zakonskim člancima zagarantirao, šta više, sin njegov Franjo I., nije nikad ozbiljno ni pomišljao na to, da se državopravni zakonski članci od 1790./91. o samostalnosti Ugarske i Hrvatske,

0 kao i o tom, da se u tim kraljevinama ne može i ne smije vladati naredbama, temeljito i valjano provedu. Poradi toga potpala je ugarska i hrvatska vlada opet pod neograničeni utjecaj Beča, dosljedno tome, Hrvatska kao i Ugarska opet su se uzele smatrati austrijskim provincijama. Tome pomože uvelike pojava, što se plemstvo opet povelo za dvorskim duhom, dapače u istim su županijama prevladali konzervativni staleški elementi. Uza sve to kralj Franjo ipak nije rado sazivao sabora, u čem mu je pomagao ugarski kancelar grof Pállffy uvjeravajući kralja (očito pod dojmom istodobnih užasnih dogadjaja u Francuskoj), da bi sabor mogao lako dovesti do provale revolucije. Uplašeni je kralj na to ka zao, da se voli izmiriti s Francuzima, nego li sa zivati sabor, da od njega zatraži pomoći za rat. Sada je on navijestio borbu do istrage protiv svih onih, za koje se doznalo, da se zanose za francuske ideje ili da slobodoumnije misle prema duhu vremena, jer je držao, da od njih prijeti pogibao revolucije. Budući da je ognjište takih ideja bila literatura, postavio je uplašeni kralj Franjo sebi glavnim ciljem, da ušutka onodobne pisce i književnike po cijeloj svojoj državi. Na taki ga je korak poglavito nagovarao Josip Izden czy, koji je u bečkom državnom vijeću vršio u rješavanju ugarskih i hrvatskih posala odlučan utjecaj ; otvoreno je kudio

zakone od 1790/1, a najtežim objedama okrivio sve one, koji su kralja Leopolda II. svjetovali, da ih potvrdi, dapače zakonski članak, koji radi o zločinu uvrede veličanstva, kvalificirao je izravno atentatom protiv prava krune. Kralj Franjo opet rado je u svom tjeskobnom raspoloženju slušao takova došapćivanja i brzo zaboravio na obećanja, što ih je zadao budimskom saboru godine 1792., pa je inaugurira o hajku protiv obrazovanih ljudi na trunjenih modernim id ej a m a. Htio je da hermetički zatvori svoje zemlje od ideja i struja, što su dolazile iz tudjine, a naročito iz Francuske, te nije samo zamrzio literaturu, već je uzeo smatrati upravo ličnim protivnicima sve pisce. Već godine 1793. započeo je bezobzirnu borbu protiv njih : uspostavio je cenzuru u svoj strogosti, a strane knjige dao je plijeniti upravo hrpimice, tako da je već 1794. bilo 4.476 zabranjenih knjiga u službenom popisu. Ovaj su kraljev postupak plemiéi većim dijelom primili sa zanosom, a pojedine županije išle su i dalje, jer su ga smatrale preblagim. Sada se opet podiže duh feudalni i klerikalni do potpune prevlasti u javnom životu : stalo se zahtijevati, da se zabrani svaka knjiga napisana od pisca nekatolika, jer da je pristrana i da ulijeva čitaocima otrov u dušu, od čega valja narod obraniti.

Kako su na taj način bila posve onemogućena raspravljanja o savremenim idejama, njihove su se pristaše našle primoranima, da se sakriju očima javnosti osnivajući tajna društva, no ne zato, Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

8

da tobože pokrenu revoluciju, već da uzmognu slobodno izmjenjivati svoje misli. Osnivanje tajnih društava bijaše u to doba nešto obično u čitavoj Evropi, naročito slobodno zidarstvo, koje je prvi osnovao u Hrvatskoj grof Ivan Drašković, a odavle se onda proširilo i u Ugarsku. Medju slobodne zidare brojili su se tako najodličniji članovi društva, dapače i crkveni dostojanstvenici, kao zagrebački biskup Vrhovac. Medjutim za vladanja Franjina već su odličnici ostavili lože, tako da su ih stvarali u prvom redu književnici. Sada se o, njima stalo šaputati, da su odreda pravi Jakobinci, dapače da su otrovali Leopolda II. Ovake glasine dolazile su na dvor naročito iz krugova visokoga plemstva, zastrašena za svoj položaj povodom dogadjaja u Francuskoj, dapače denunciralo se i tako, kao da slobodni zidari hoće da podignu bunu u zemlji. Uistinu pak ovi su „jakobimci“ bili sasvim nedužna čeljad : mnogi su doduše u Ugarskoj i u Hrvatskoj raspravljali o francuskim dogadjajima, neki ćak počeli su kratko šišati kosu, dapače nasadjivati tako zvano drvo slobode (arbor libertatis), kao primjerice bivši krajiški oficir Siegfried Tauferer u Zagrebu, otkuda nam se već početkom 1794. javlja, da ima mnogo njih, koji su pokušali, da „prošire sanjarski duh slobode i jednakosti“. Medjutim sve je to bilo zapravo mladenačko pregnuće bez ozbiljnijega, a kamoli pogibeljna značaja. Uza sve to vlada se bečka uplašila, i da umišljenoj pogibli predusretne, napunila je zemlju mnoštvom pouzdanika svojih, koji su primali tajne naputke, ali i šiljali nebrojene izvještaje, da je „zlo“.

samo

Medjutim ovo „zlo“ nalazilo se samo u njihovu mozgu i pokvarenim duševnim osjećajima? Kojim i kakovim su duhom disali ovi zagrebački prijatelji modernih ideja, pokazuje jedna kajkavska pjesma ovoga vremena, u kojoj se nemilice udara po plemstvu i svećenstvu, a uzima u zaštitu mukopatni seljak, te se konačno i naglasuje: „Ovak Fra ncuz sam govori, za to noć i dan se bori, da potere gospoščinu, - I utvrdi slo

I bo ščinu: Grofi, popi, plemeniti, -- Da se mogu skoreniti, Da broj ljudeh bude dvojih, dobrih i zločestih".

Kao vodja ne samo ugarskih nego i hrvatskih slobodoumnika smatrahu u Beču opata Ignjata Martinovića? On je na proljeće 1794. osnovao u Pešti tajno društvo, u kojem se skupilo do 75 mladih talentiranih ljudi. Medjutim prije negoli je to društvo moglo ikaki ozbiljniji korak učiniti, da pokaže, da živi, bečko ga je redarstvo otkrilo, te noću od 23. na 24. juna 1794. uapsilo Martinovića ; u augustu opet uhvatiše još i neke druge, te ih sve zajedno otpremiše u Beč. Svi su ti muževi

[ocr errors]

i Iz Zagreba izvještivao je dvor još od vremena Josipa II. Antun R af'f a y.

2 Martinović, potomak jedne god. 1690. u Ugarsku doseljene srpske familije, komu se otac pokatoličio kao austrijski časnik, rodio se 20. jula 1755. u Pešti. Pošao je najprije u Franjevce, a onda postade u Lavovu sveuč. profesor prirodopisa. God. 1791. pošlje ga Leopold II. u Peštu, da ondje širi slobodou m ne ideje. Po Leopoldovoj smrti, koji ga imenova i opatom, okrenuše se stvari nepovoljno po njega, a naročito otkad prevladaše na dvoru klerikalni i feudalni elementi.

[ocr errors]
« ПретходнаНастави »