Слике страница
PDF
ePub

ozbiljnu formu, da su mu se morale pridružiti još i dvorska ugarska kancelarija, ugarska vlada i dvorska ugarska komora, to jest najviša financijalna oblast, izjavivši složno, da tako ne ide, već poradi velikoga narodnoga siromaštva, dapače i sam kraljev brat, palatin Josip stajaše na strani otpornika. Poradi toga morao je Franjo, odnosno Metternich, popustiti sabor bi sazvan za 11. septembra 1825. u Požun.

V.

Uzmicanje Hrvata ispred napredovanja Magjara. (1825.-1830.)

Obustavu ustavnih institucija dokrajčio je kralj Franjo upravo neočekivano, kad je iz talijanskoga grada Bergama dne 3. jula sazvao sabor u Požun za 11. septembra 1825. Odluka njegova značila je s načelnoga gledišta pad dotadašnjega sistema i bankrot apsolutizma, a tako su je staleži općenito i shvatili. Medjutim službeno motivirao je dvor ovu promjenu tako, kao da kralj hoće u prvom redu, da okruni četvrtu ženu svoju Augustu Karolinu Bavarsku, što je dašto bio samo plašt pravoj tendenciji. I dvoru se pričinilo poradi medjunarodnih zapletaja potrebnim, da umiri javno mnijenje Ugarske i Hrvatske, naime staleže, od čega je Metternich tim manje trebao da zazire, što se brzo uvjerio, da u borbi protiv slobodoumnih ideja jedva da bi mogao sebi naći boljega druga od ugarskih i hrvatskih staleža. Još u februaru 1824. prikazao je kralju Franji program, sagradjen na istim nače

*

lima, što ih je tada smatralo svojima i vladajuće ugarsko i hrvatsko društvo, naime plemstvo i kler. U smislu toga programa pak naviješten je rat novom, ili tako zvanom trećem staležu, koji je nikao iz rada i obrazovanosti, te se proširio diljem cijele Evrope kao glavni lučonoša svakoga napretka; reče, da je,,treći stalež“ onaj, iz kojega izlaze tako zvani umjerenjaci, slobodoumnici, doktrinarci, čovjekoljubi i njima slični, koji zvučnim frazama i lozinkama zaludjuju svijet. Te njihove nazore treba istrijebiti, pa je dužnost plemstva, da učestvuje u borbi protiv ovoga,,trećega staleža“, jer i onako je zavidan i pohlepan za vlašću, a opasan državi sa svojim revolucionarnim težnjama. Eto, u službu takova shvaćanja htio je Metternich da stavi plemstvo, a naročito velikaše ugarske i hrvatske, pa je zato i dao sazvati sabor, za koji se inače nije zanosio; u povjerljivom razgovoru nazivao ga je,,najdosadnijom zabavom na svijetu“, te se ljutio, što se zbog njega mora na neko vrijeme da obuče,,kao husar" i da govori latinski.

Uoči sabora požunskoga sastao se 22. augusta hrvatski u Zagrebu, na kojem budu kao poslanici na zajednički sabor izabrani Stjepan Ož egović i Antun Kukuljević u donju, a Alojzije Bužan u gornju kuću. Instrukcija, što je primiše od hrvatskoga sabora traži sjedinjenje Dalmacije i Vojne Krajine, onda da slavonske županije plaćaju porez poput hrvatskih, jer pripadaju pod upravu bansku, da se snizi carina na austrijskoj granici, te konačno, da se kmetovima zabrani slobodno seliti, čime je i sama pomisao na

razvitak industrije u Hrvatskoj onemogućena. Inače provijava ovaj sabor, iza ponovnoga trinaestogodišnjega austrijskoga apsolutizma, za kojega bješe općenita bojazan, da će ustav ugarski i hrvatski naprosto biti ukinuti - sasvim identičan duh s onim od godine 1790.: što tješnje pridruženje Ugarskoj i njezinim staležima.

Novi sabor otvorio je kralj Franjo 15. septembra, dapače sam je sastavio prijestolni govor svoj na njemačkom jeziku, koji dade potom prevesti na latinski. U tom se govoru slavi u duhu konzervativnom stari ugarski i hrvatski ustav kao jedini spas, pa kralj obećaje, da će ga ojačati i nepovrijedjena ostaviti potomcima, šta više, uvjeravao je plemstvo ugarsko i hrvatsko, da ih ljubi kao ,,rodjenu djecu". Lijepe ove riječi kraljeve slušali su staleži sa zanosom, a zastarjeli duh, što se širio u dvoru, prešao je i na njih, i to samo s tim lakše, što su instrukcije, te su ih pojedine županije dale svojim zastupnicima, kao i ona hrvatskoga sabora, bile u istom duhu sastavljene: one su naime tražile, ne da se raspravlja o modernim reformama, već upravo to, da se što većma učvrsti stari ustav. Metternich opet u ličnom je saobraćaju s plemstvom još više u tom pravcu djelovao s dubokim prezirom govorio je o slobodoumlju, pa je svakoga uvjeravao, da će znati ovakove ideje već u klici ugušiti. U gornjoj kući imao je, razumije se, apsolutnu većinu uza se, ali i u donjoj kući prevladavali su tada još ljudi njegovih nazora. Uza sve to nije saborsko raspravljanje teklo tako mirno.

Tek što je 25. septembra izvršeno svečano krunisanje kraljice Auguste Karoline, došle su na dnevni red nezakonitosti prošlih godina, a naročito samovoljno regrutovanje i skupljanje poreza od strane bečke vlade, kao i neobdržavanje sabora. Raspravljanje bješe veoma burno, a sleže se tek onda, kad je sam kralj izjavio, da su ovi dogadjaji bili i njegovu srcu isto tako neugodni kao i staležima; kad su se potom još dvor i sabor sporazumjeli glede reforma, nastade opet mir. Sabor je tekao gotovo kroz dvije pune godine mirno stvorivši četrdeset i pet zakonskih članaka, koje je onda Franjo dne 8. maja 1827. sankcionirao. U državopravnom obziru ima medju ovim zakonskim člancima i nekih vrlo važnih, a naročito onaj, kojim se obnavlja i potvrdjuje zak. čl. X. 1790.-91., o sazivu sabora svake treće godine, koji jedini može da votira i dade dopuštenje za regrutovanje i sabiranje poreza. No po nas mnogo je važnije ponovno uskrsli spor hrvatsko-magjarski, i to na mnogo široj bazi negoli dosada.

Kad se dne 19. decembra 1825. začela debata o,,narodnom jeziku", zatraže Magjari, da se magjarski jezik uvede u sve škole i urede po svim zemljama krune sv. Stjepana, dakle i u Hrvatskoj. Hrvati odmah dometnu, da treba naglasiti,,unutar granica Ugarske", kao što je do sada bilo, no sada skoči na njih čitava donja kuća tvrdeći, da su po zajedničkim zakonima i sloboštinama i Hrvati ,,nativi Hungari", dakle politički Magjari, i tako da su dužni,,narodni jezik" učiti.

Iza tromjesečne debate konačno se stvar svrši uz pripomoć gornje kuće, koje članovi najvećim dijelom nijesu znali magjarski, da su Hrvati i opet sebi spasli latinski jezik kao u redovni, ali su za to na usta svoga protonotara Josipa Kuševića, koji je po običaju dopratio izabrane poslanike na sabor, dne 26. februara 1826. priznali,,,da uvidjaju korist i potrebu magjarskoga jezika, pak jer žele sreću i napredak svojim potomcima, da će sve moguće učiniti, da mladež hrvatska nauči magjarski". No Magjari se ne zadovoljiše ovim obećanjem, već uzeše tvrditi, da je Hrvatska isto, što su i sjevero-ugarske (naime slovačke) županije, koje takodjer imadu nekih koncesija, jer se i Hrvatska poput ovih županija nalazi podredjena ugarskoj vladi zak. čl. 58 : 1790-1., pa dadne li se njoj još i takova koncesija, onda ugarska vlada ne će nikad moći magjarski uredovati. Borba bješe tako žestoka, da je sam predsjednik saborski morao istaći, da se Hrvata ne može prisiliti, da prihvate magjarski jezik kao uredovni. Í tako započe pored borbe za narodni individualitet, još i borba za politički bitak. Hrvati dašto, odmah dobaciše, da su sjeverne ugarske županije sastavni dijelovi Ugarske, dok je Hrvatska savezno kraljevstvo (regnum socium) s posebnim teritorijem i grbom, te ravnopravno Ugarskoj „,koja joj nije mati, već sestra, i to mladja, jer je Hrvatska starija država od Ugarske, njenim se jezikom nikad nije služila". Iza ove žestoke bitke, u kojoj su Magjari ipak morali popustiti, zatraže

« ПретходнаНастави »