Слике страница
PDF
ePub

razvitak industrije u Hrvatskoj onemogućena. Inače provijava ovaj sabor, – iza ponovnoga trinaestogodišnjega austrijskoga apsolutizma, za kojega bješe općenita boja zan, da će ustav ugarski i hrvatski naprosto biti ukinuti — sasvim identičan duh s onim od godine 1790.: što tješnje pridruženje Ugarskoj i njezinim staležima.

Novi sabor otvorio je kralj Franjo 15. septembra, dapače sam je sastavio prijestolni govor svoj na njemačkom jeziku, koji dade potom prevesti na latinski. U tom se govoru slavi u duhu konzervativnom stari ugarski i hrvatski ustav kao jedini spas, pa kralj obećaje, da će ga ojačati i nepovrijedjena ostaviti potomcima, šta više, uvjeravao je plemstvo ugarsko i hrvatsko, da ih ljubi kao „rodjenu djecu“. Lijepe ove riječi kraljeve slušali su staleži sa zanosom, a zastarjeli duh, što se širio u dvoru, prešao je i na njih, i to samo s tim lakše, što su instrukcije, te su ih pojedine županije dale svojim zastupnicima, kao i ona hrvatskoga sabora, bile u istom duhu sastavljene : one su naime tražile, ne da se raspravlja o modernim reformama, već upravo to, da se što većma učvrsti stari ustav. Metternich opet u ličnom je saobraćaju s plemstvom još više u tom pravcu djelovao : s dubokim prezirom govorio je o slobodoumlju, pa je svakoga uvjeravao, da će znati ovakove ideje već u klici ugušiti. U gornjoj kući imao je, razumije se, apsolutnu većinu uza se, ali i u donjoj kući prevladavali su tada još ljudi njegovih nazora. Uza sve to nije saborsko raspravljanje teklo tako mirno.

Tek što je 25. septembra izvršeno svečano krunisanje kraljice Auguste Karoline, došle su na dnevni red nezakonitosti prošlih godina, a naročito samovoljno regrutovanje i skupljanje poreza od strane bečke vlade, kao i neobdržavanje sabora. Raspravljanje bješe veoma burno, a sleže se tek onda, kad je sam kralj izjavio, da su ovi dogadjaji bili i njegovu srcu isto tako neugodni kao i staležima; kad su se potom još dvor i sabor sporazumjeli glede reforma, nastade opet mir. Sabor je tekao gotovo kroz dvije pune godine mirno stvorivši četrdeset i pet zakonskih članaka, koje je onda Franjo dne 8. maja 1827. sankcionirao. U državopravnom obziru ima medju ovim zakonskim člancima i nekih vrlo važnih, a naročito onaj, kojim se obnavlja i potvrdjuje zak. čl. X. 1790.-91., o sa zivu sabora s va k e treće godine, koji jedini može da votira i dade dopuštenje za regrutovanje i sabiranje poreza. No po nas mnogo je važnije ponovno uskrsli spor hrvatsko-magjarski, i to na mnogo široj bazi negoli dosada.

Kad se dne 19. decembra 1825. začela debata o „narodnom jeziku“, zatraže Magjari, da se magjarski jezik uvede u sve škole i urede po svim zemljama krune sv. Stjepana, dakle i u Hrvatskoj. Hrvati odmah dometnu, da treba naglasiti ,unutar granica Ugarske“, kao što je do sada bilo, no sada skoči na njih čitava donja kuća tvrdeći, da su po zajedničkim zakonima i sloboštinama i Hrvati „nativi Hungari“, dakle politički Magjari, i tako da su dužni „narodni jezik“ učiti.

Hrvati odmarske“, kao Shia kuća tyrama i Hry

Iza tromjesečne debate konačno se stvar svrši uz pripomoć gornje kuće, koje članovi najvećim dijelom nijesu znali magjarski, da su Hrvati i opet sebi spasli latinski jezik kao u redovni, ali su za to na usta svoga protonotara Josipa Kuševića, koji je po običaju dopratio izabrane poslanike na sabor, dne 26. februara 1826. priznali, „da uvidjaju korist i potrebu magjarskoga jezika, pak jer žele sreću i napredak svojim potomcima, da će sve moguće učiniti, da mlade ž hrvatska na uči ma gjarski“. No Magjari se ne zadovoljiše ovim obećanjem, već uzeše tvrditi, da je Hrvatska isto, što su i sjevero-ugarske (naime slovačke) županije, koje takodjer imadu nekih koncesija, jer se i Hrvatska poput ovih županija nalazi podredjena ugarskoj vladi zak. čl. 58 : 1790-1., pa dadne li se njoj još i takova koncesija, onda ugarska vlada ne će nikad moći magjarski uredovati. Borba bješe tako žestoka, da je sam predsjednik saborski morao istaći, da se Hrvata ne može prisiliti, da prihvate magjarski jezik kao uredovni. I tako z a poče pored borbe za narodni individualitet, još i borba za politički bita k. Hrvati dašto, odmah dobaciše, da su sjeverne ugarske županije sastavni dijelovi Ugarske, dok je Hrvatska sa vezno k raljevstvo (regnum socium) s posebnim teritorijem i grbom, te ravnopravno Ugarskoj „koja joj nije mati, već sestra, i to mladja, jer je Hrvatska starija država od Ugarske, njenim se jezikom nikad nije služila“. Iza ove žestoke bitke, u kojoj su Magjari ipak morali popustiti, zatraže

saborski ate magjarsd borbi borbah dobaciše

oni i opet od Hrvata, da uvedu u svoje škole magjarski jezik kao obligatni predmet, budući da i onako sami priznaju potrebu njegovu, a to tim više, što ne će inače moći dobiti službe u Ugarskoj, naročito kod ugarske vlade. Kako hrvatski poslanici nijesu za to imali punomoći, odgovore, da će stvar iznijeti pred hrvatski sabor, koji da je u tom pitanju, kao o isključivo nutarnjem hrvatskom, jedini kompetentan. I odista, kad se nakon raspusta požunskoga sabora (18. aug.) sastao dne 10. septembra 1827. hrvatski u Zagrebu, bude na predlog poslanika zaključeno, da ima mladež u svim školam a oblig atno učiti magjarski jezik, jer da inače ne bi mogla naći namještenja u zajedničkim uredima, dapače i za zajedničke poslove s Ugarskom, kao i za posebne hrvatske, moći će raditi u zajedničkom saboru samo takovi ljudi, koji još i magjarski znadu.

No ovaj sabor ima po Magjare, a i po Hrvate, još jednu znatnu stranu ; a to su neke ličnosti, koje se na njemu prvi put pojaviše.

U donjoj kući sjedio je kao zastupnik nenazočne jedne velikašice mladi neki odvjetnik iz zemplinske županije, simpatične spoljašnosti, koji je zasada još nijemo slušao, neopaženo došao i prošao kroz vrevu moćne gospode ; učio je i pazio neprestano, te se upoznao sa svim pojedinostima zakonodavnoga stroja i stupio u neke veze s vodećim muževima. Taj je mladić bio Ludovik Kossuth, rodjen u septembru god. 1802. u Monodu, seocu zemplinske županije, od stare magjarske porodice, koja je nosila predikat „de Kossuthfalva et

Udvard“l. U velikaškoj kući opet zauzeo je mjesto 33-godišnji stasiti husarski kapetan i veliki posjednik grof Stjepan Széchenyi. Iz tudjine požurio se kući na sabor, pa je prvi put progovorio 12. oktobra 1825. i to magjarskim jezikom, što je izazvalo veliko začudjenje. Već je tom prilikom netko primijetio, da je govornik tim istupom svojim učinio epohu u magjarskom javnom životu. Jer u gornjoj kući nijesu s obzirom na palatina Josipa govorili magjarski ni oni Magjari, koji su taj jezik znali. Kad je dakle grof Széchenyi u toj kući govorio prvi magjarski govor od vijekova, izazvala je ta značajna novotarija velik zanos medju magjarskim patriotima. Uz Széchenyia bješe u velikaškoj kući još i barun N ikola Wesselényi, pravi gorostas duhom i tijelom, potomak one magjarske porodice, kojoj je član Franjo nekoć sklapao savez s banom Petrom Zrinskim (1665.). Wesselényi bijaše jedan od najvatrenijih i najzanosnijih Magjara toga vremena. Oko te dvojice dobrih prijatelja skupilo se još i više drugih velikaša, premda neki od njih nijesu znali ni magjarski, ni latinski, te zapravo i nijesu sudjelovali u saborskoj debati.

Novi ljudi unijeli su i novi duh u zakonodavstvo, a Széchenyi je baš zato došao na sabor, da uzmogne učiniti koje znatno rodoljubno djelo, dakle nije samo magjarski htio da govori, nego i

1 Genealogija familije Kossuth seže natrag u neprekidnom nizu do XIII. stoljeća. Svakako su ispravni podaci bar posljednjih generacija, pa se vidi, da Kossuth nema ništa zajedničko sa Slovacima.

« ПретходнаНастави »