Слике страница
PDF
ePub

kraljevu želju, te je 28. septembra svečano okrunio Ferdinanda V., a onda je potvrdio pravila magjarske akademije, koja je tako stupila u život. Osim toga stvorio je zakonski članak VIII., kojim bješe magjarski jezik kao službeni uveden u sve urede, i to što odmah, a što do nekoga stalnoga roka, najdulje iza dvanaest godina; votiravši jošte regrute i porez, razišao se dne 18. decembra. Medjutim taj je sabor napose još osobito znatan po narod hrvatski.

Čim se pročulo, da se u Zagrebu treba da sastane sabor, da bira poslanika za požunski, sastaše se i županije hrvatske (zagrebačka, varaždinska i križevačka), koje su tada sačinjavale kraljevinu Hrvatsku, da izaberu svoje zastupnike za hrvatski sabor. Tom prilikom stvori 15. maja 1830. županija zagrebačka ove zaključke kao instrukciju za svoje zastupnike: 1. Ako koji pučki učitelj znade magjarski, neka odmah stane djecu učiti magjarski čitati, a poslije neka se nitko ne pusti u učiteljstvo, koji ne bi znao jednako dobro čitati magjarski kao i hrvatski i latinski. 2. U latinskim školama treba da bude od prvog razreda dalje magjarski jezik obligatnim, zato neka se kod previšnjega mjesta izradi, da se za to potrebiti učitelji dotiraju iz naukovne zaklade, a ako to ne može da bude, onda neka djaci plaćaju školarinu za tu svrhu po 4 for. (mjesečno). Da se pak svrha što laglje postigne, neka uče svaki dan magjarski. 3. Neka se odsele ne namjesti ni jedan profesor, koji ne bi znao bar toliko magjarski, da može školsku mladež u tom predmetu poučavati. Za zagrebačkom po

vela se 21. jula i varaždinska županija, koja zaključi :,,Budući da Hrvati istom željom gore za magjarski jezik, da ga nauče kao i Magjari“, neka sabor hrvatski uznastoji oko toga, kako da se na požunskom saboru stvori zakon, koji će zadovoljiti ovu vruću želju Hrvata. Križevačka pak županija poruči po svojim zastupnicima saboru hrvatskomu, neka se u Požun nitko ne šalje, koji ne zna magjarski.

sa

Kad se potom dne 5. augusta sastao u Zagrebu sabor, dao je svojim požunskim poslanicima Stjepanu Ožegoviću i Nikoli Zdenčaju za donju, pa Alojziju Bužanu za gornju kuću instrukciju, u kojoj se kaže:,,Staleži i redovi uvidjaju potrebu, da se u ovim kraljevinama raširi magjarski jezik, i to zato, što žele, da se Hrvatska i Slavonija što čvršćim vezom uzmognu svezati saveznom kraljevinom Ugarskom. Stoga gospodi poslanicima nalažu, neka nastoje oko toga, da se zakonom uredi pitanje o učenju magjarskog jezika kao obligatnoga predmeta u ovim kraljevinama." No službeni jezik u Hrvatskoj ostaje i nadalje latinski. Da se tim zaključkom ipak ne oslabi hrvatsko-ugarski državopravni odnošaj, izdade protonotar kraljevstva hrvatskoga Josip Kušević knjižicu,,Jura municipalia“, u kojoj na osnovu isprava dokazuje, kako je Hrvatska imala vazda svoj posebni državopravni položaj. Kušević počinje od vremena doselenja naroda hrvatskoga, pokazuje doba hrvatskih narodnih vladara, pa izrijekom tumači prvi ugovor izmedju Hrvata i kralja Kolomana (1102.), a onda crta redom razvitak

hrvatskoga javnoga prava, te zaključuje još na osnovu od kraljeva sankcioniranih zakona do u najnovije doba, da je Hrvatska vazda imala osebujni svoj položaj, nezavisan od Ugarske. Ova knjižica bješe od sudbonosnih posljedica i ojača svijest naroda hrvatskoga, ali i izazva Magjare na ona djela, što uskoriše prelom.

Kad je dne 29. septembra požunski sabor u donjoj kući uzeo u pretres raspravu o uvedenju magjarskoga jezika u sve uréde, ustane zastupnik županije požeške Aleksandar Farkaš i reče: „Dužnost mi je, da se svečano ogradim protiv toga, da bi zakoni o uvedenju magjarskoga jezika, ma koliko oni rodoljubni i svrsi shodni bili, važili još i na teritoriju kraljevina Hrvatske i Slavonije." Tomu se usprotiviše Nagy i Földvary prebacujući Hrvatima, da ne će da nauče magjarski, a njemački da su znali naučiti u doba Josipa II., dok je zastupnik Répas doviknuo:,,Hrvatska je dio Ugarske, pa mora da sluša svoju mater-zemlju. “Inače nije bilo u tom pitanju više sukoba, očito jer su i sami Magjari uvidjeli, da im nema uspjeha i zadovoljiše se izjavom Ožegovićevom, da će Hrvati odsada magjarski obligatno učiti u svojim školama. Medjutim zapodješe Magjari 4. decembra u jednoj svojoj cirkularnoj sjednici raspravu o pravu posjeda nekatolika na teritoriju kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije; kod toga imali su na umu protestante. Odmah u početku upozori naslovni biskup Ivan Durtsák (iz Jegra), da se ta stvar temelji na municipalnim pravima hrvatskim, pa da Ugarska sa ma ne može ništa da čini, našto Ivan Ballog

(barške županije zastupnik) dobaci, da su takova ,,iura municipalia“ prava satira na duh vremena, pa da im stoga nema mjesta u zakoniku, dok zastupnik Boršicki (trenčin. županije) primjeti: „Mi smo sinovi je dne iste domovine, a isključiti jedan dio od prirodnih prava znači raditi u duhu mračnjačkoga srednjega vijeka“. Dne 14. decembra dodje ovo pitanje na raspravu u donjoj kući. Sada se podiže hrvatski poslanik Nikola Zdenčaj te u poduljem latinskom govoru izjavi, da o tome još ne može raspravljati, jer nema za to potrebnih instrukcija, no toliko može kazati, da se zahtjev županije nogradske i nekih drugih, da se i akatolicima (protestantima) dade pravo posjeda u Hrvatskoj i Slavoniji, protivi municipalnim pravima saveznih kraljevina (regna socia). Uporediti protestante s grčko-nesjedinjenima pogrješno je, jer ovi obitavaju u Hrvatskoj već od pradavnih vremena, dok protestanata ima samo nekoliko u virovitičkoj županiji, gdje mogu sasvim slobodno ispovijedati vjeru svoju. Sada predloži jegarski kanonik Josip Lonović, da se pitanje odgodi i to s tim više, što se radi o jednom temeljnom zakonu, a hrvatski poslanik Stjepan Ožegović upozori sabor, da kao što su hrvatski municipalni zakoni stvoreni zajedničkom voljom obaju naroda, tako da mogu oni samo na isti taki način uz potpunu privolu zainteresovanih kraljevina biti ukinuti. Na te riječi nastade velika buka, te se petnaestorica Magjara javi u isti čas za riječ. Heveški zastupnik Földwary istaknu, da ne će nikad na to pristati, da ovaj sabor ne bi mogao stvoriti zakona za Hr

vatsku, jer ona da s Ugarskom čini jedno tijelo; dok je Ragalyi (boršod. župan.) kazao:,,Ponovno sam danas čuo iz ustiju hrvatskih poslanika riječi,,regna socia"; to se ne smije dopustiti, jer mi se u današnjoj sjednici pričinilo, kao da se kod toga radi o nekoj pogubnoj tendenciji. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija integrirani su dio Ugarske, a nipošto savezne kraljevine. Već su u prvašnjim saborima hrvatski zastupnici isticali ovaj princip; ja zahtijevam dakle, da se te riječi promijene u predlozima, što dolaze pred sabor". Sada nadoveže predsjednik Gjuro Majláth:,,Pa stavimo ,,partes adnexae", što bi i prihvaćeno i sjednica dovršena. Konačno bi pitanje o posjedovnom pravu protestanata u Hrvatskoj odgodjeno na budući sabor, jer je ovaj bio 18. decembra zaključen. Kad su potom hrvatski poslanici izvijestili hrvatski sabor u januaru 1831. o raspravama na požunskom saboru rekoše: „Magjari navališe na municipalna prava Hrvatske velikom žestinom; za ovaj puta obranismo još naše zakone, no ozbiljno se bojimo, da to na budućem saboru više ne će biti možno“.

Svi se ovi dogadjaji na požunskom saboru veoma bolno dojmiše široke javnosti, a naročito inteligencije, kako nam dokazuje pjesma svećenika Pavla Stoosa,,Kip domovine", spjevana krajem 1830. ili početkom 1831., u kojoj se,,majka domovina" Hrvatska prikazuje kao u crno odjevena žena ostavljena od sviju, a nekoć urešena krasnom krunom i biserom, te joj se u usta meću riječi: „Narod se drugi sebi raduje (t. j. Magjari), A z menom sinko moj se sramuje, Vre i svoj Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

10

« ПретходнаНастави »