Слике страница
PDF
ePub

hrvatskoga javnoga prava, te zaključuje još na osnovu od kraljeva sankcioniranih zakona do u najnovije doba, da je Hrvatska va z da imala os e bujni svoj položaj, ne za visan od Ugarske. Ova knjižica bješe od sudbonosnih posljedica i ojača svijest naroda hrvatskoga, ali i izazva Magjare na ona djela, što uskoriše prelom.

Kad je dne 29. septembra požunski sabor u donjoj kući uzeo u pretres raspravu o uvedenju magjarskoga jezika u sve urede, ustane zastupnik županije požeške Aleksandar Farkaš i reče: „Dužnost mi je, da se svečano ogradim protiv toga, da bi zakoni o uvedenju magjarskoga jezika, ma koliko oni rodoljubni i svrsi shodni bili, važili još i na teritoriju kraljevina Hrvatske i Slavonije.“ Tomu se usprotiviše Nagy i Földvary prebacujući Hrvatima, da ne će da nauče magjarski, a njemački da su znali naučiti u doba Josipa II., dok je zastupnik Répas doviknuo : „Hrvatska je dio Ugarske, pa mora da sluša svoju mater-zemlju.“ Inače nije bilo u tom pitanju više sukoba, očito jer su i sami Magjari uvidjeli, da im nema uspjeha i zadovoljiše se izjavom Ožegovićevom, da će Hrvati odsada magjarski obligatno učiti u svojim školama. Medjutim zapodješe Magjari 4. decembra u jednoj svojoj cirkularnoj sjednici raspravu o pravu posjeda nekatolika na teritoriju kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ; kod toga imali su na umu protestante. Odmah u početku upozori naslovni biskup Ivan Durtsák (iz Jegra), da se ta stvar temelji na municipalnim pravima hrvatskim, pa da Ugarska sa ma ne može ništa da čini, našto Ivan Ballog

(barške županije zastupnik) dobaci, da su takova „iura municipalia“ prava satira na duh vremena, pa da im stoga nema mjesta u zakoniku, dok zastupnik Boršicki (trenčin. županije) primjeti: „Mi smo sinovi jedne iste domovine, a isključiti jedan dio od prirodnih prava znači raditi u duhu mračnjačkoga srednjega vijeka“. Dne 14. decembra dodje ovo pitanje na raspravu u donjoj kući. Sada se podiže hrvatski poslanik Nikola Zdenčaj te u poduljem latinskom govoru izjavi, da o tome još ne može raspravljati, jer nema za to potrebnih instrukcija, no toliko može ka zati, da se zahtjev županije nogradske i nekih drugih, da se i akatolicima (protestantima) dade pra vo' posjed a u Hrvatskoj i Slavoniji, protivi municipalnim pravima saveznih kraljevina (regna socia). Uporediti protestante s grčko-nesjedinjenima pogrješno je, jer ovi obitavaju u Hrvatskoj već od pradavnih vremena, dok protestanata ima samo nekoliko u virovitičkoj županiji, gdje mogu sasvim slobodno ispovijedati vjeru svoju. Sada predloži jegarski kanonik Josip Lonović, da se pitanje odgodi i to s tim više, što se radi o jednom temeljnom zakonu, a hrvatski poslanik Stjepan Ožegović upozori sabor, da kao što su hrvatski municipalni zakoni stvoreni zajedničkom voljom ob a ju na roda, tako da mogu oni samo na isti taki način uz potpunu privolu zainteresovanih kraljevina biti ukinuti. Na te riječi nastade velika buka, te se petnaestorica Magjara javi u isti čas za riječ. Heveški zastupnik Földwary istaknu, da ne će nikad na to pristati, da ovaj sabor ne bi mogao stvoriti zakona za Hr

vatsku, jer ona da s Ugarskom čini jedno tijelo; dok je Ragalyi (boršod. župan.) kazao : „Ponovno sam danas čuo iz ustiju hrvatskih poslanika riječi „regna socia“ ; to se ne smije dopustiti, jer mi se u današnjoj sjednici pričinilo, kao da se kod toga radi o nekoj pogubnoj tendenciji. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija integrirani su dio Ugarske, a nipošto savezne kraljevine. Već su u prvašnjim saborima hrvatski zastupnici isticali ovaj princip; ja zahtijevam dakle, da se te riječi promijene u predlozima, što dolaze pred sabor“. Sada nadoveže predsjednik Gjuro Majláth : „Pa stavimo „partes adnexae“, što bi i prihvaćeno i sjednica dovršena. Konačno bi pitanje o posjedovnom pravu protestanata u Hrvatskoj odgodjeno na budući sabor, jer je ovaj bio 18. decembra zaključen. Kad su potom hrvatski poslanici izvijestili hrvatski sabor u januaru 1831. o raspravama na požunskom sa boru rekoše: „Magjari navališe. na municipalna prava Hrvatske velikom žestinom ; za ovaj puta obranismo još naše zakone, no ozbiljno se bojimo, da to na budućem saboru više ne će biti možno“.

Svi se ovi dogadjaji na požunskom saboru veoma bolno dojmiše široke javnosti, a naročito inteligencije, kako nam dokazuje pjesma svećenika Pavla Štoosa „Kip domovine“, spjevana krajem 1830. ili početkom 1831., u kojoj se „majka domovina“ Hrvatska prikazuje kao u crno odjevena žena ostavljena od sviju, a nekoć urešena krasnom krunom i biserom, te joj se u usta meću riječi : „Narod se drugi sebi raduje (t. j. Magjari), À z menom sinko moj se sramuje, Vre i svoj Dr. F. pl. Šišić : Hrvatska povijest.

10

ska Piké dala napudućih svollóko izne

jezik za bit Horvati - Hote, ter drugi narod postati!“1

Medjutim upravo u taj najkobniji čas, kad se prema izvještaju javnih spisa čini, kao da je Hrvatska potpuno popustila Magjarima, dapače njima u ruke dala najsnažnije orudje sigurne i uspješne magjarizacije budućih svojih generacija, baš u taj najkobniji čas nastade na oko iznebuha preokret, „ar se zdižu mladi, posluju marljivo, ter pod ž i žu v stareh, kaj bilo v gas liv o," kako lijepo kaže klerik Josip Kundek, pjesnik omladinac toga vremena.

VI.
U oči ilirskoga pokreta.

(1830.-1836.) Vjera u pravo na samostalni politički život svakoga naroda, kao i vjera u činjenicu, da je svaki narod sam kovač svoje sreće, najbitnije su osebine političkoga shvaćanja sa da š njosti. Danas se općenito drži, da se narod, koji je izgubio svijest svoju, i sam izgubio, propao. Nadalje računamo sa spoljašnjim učincima te svijesti, a u prvom redu s pojačanom formom narodnoga ponosa kod svih

1 U smislu gore pomenutih saborskih zaključaka izdade kralj Franjo 11. aprila 1833. naredbu, kojom se uvodi magjarski jezik u sve gimnazije u Hrvatskoj od 1. oktobra 1833. kao „ordinarium studium“ za sve učenike bez izuzetka. Ovu kraljevsku naredbu još je i od svoje strane proglasilo 18. juna iste godine i kr. ugar. namjes. vijeće (br. 4979).

promjena u dogadjajima. Ali tako nije oduvijek bilo, kako to i sam pojam na rodne svijesti pokazuje; jer šta je narodna svijest drugo, negoli historički razvijen sklad kod svih pripadnika nekoga naroda u bitnim pitanjima, kako sopstvene, tako i cjelokupne eksistencije? U tom obliku dakle živi ona u predodžbama i osjećaćima ne samo pojedinaca, već i cjeline, stvarajući tako jednu moć, koja diže, oduševljava i sa sobom povlači. Ali najjasnije se ona ipak manifestuje u glavnoj svojoj posljedici, u narodnom jedinstvu, odnosno u nacionalnoj državi.

Medjutim sve je to, ma kako nam se činilo logičnim i prirodnim, ipak novijega postanja, plod političkoga i naučnoga rada XIX. vijeka. Ogledamo li se unatrag po narodnoj prošlosti našoj, a naročito u početke njezine, opazit ćemo baš protivno, naime nega ciju principa nacionalnoga jedinstva i dr ž a v e. U ono je doba narod naš gledao politički napredak svoj u sasvim drugim pravcima, a u prvom redu u rascjepkanim plemenskim političkim jedinicama (oblastima), dapače i sinovi dijele ove male oblasti po smrti oca vladara na još manje dijelove, to jest na nove političke jedinice. Eto, izmedju ovih dviju oprečnih točaka, tako reći protivnih polova, naime izmedju svijesno razvijene moderne nacionalne države i svijesno razvijene težnje za političkim cjepkanjem naroda i njegova teritorija, razvija se kroz više stoljeća narodna hrvatska povijest proživljujući više različitih faza.

« ПретходнаНастави »