Слике страница
PDF
ePub

limo; nam je drago, da su i preuzvišena gospoda toga mnijenja, da Hrvati i Slavonci u javnom životu ne moraju uvijek kod jezika latinskoga ostati, i njihova misao veseli nas zaista tim više, budući da se možemo ufati i nadati, da oni s vremenom u Hrvatskoj k Hrvatom i hrvatski budu govorili, kad će jednoć na š jezik u javni život uveden biti. No. čitam ja u očima mnogih ovdje nazočnih tu misao: da to dopuštenje, da se naš materinski jezik u javni život i poslove uvede, nikad i nikad zadobiti ne ćemo. Pitam ja na to slobodnim duhom, tko može zapriječiti jednomu cijelomu narodu, pa bio on i bog zna kako malen, no ako istinitu i krepku volju ima, svojim rodjenim jezikom govoriti - njega na prvo mjesto staviti i po tom narodnost svoju podići? Tko može i smije slobodnomu jednomu narodu, kao što su konstitucionalni Hrvati i Slavonci, to zapriječiti? Ima li sile na svijetu, koja ono, što komu Bog dade, uzeti smije? Ili pako kojoj stvari drugo ravnovjesje podati, nego joj je Bog odlučio, a na što su jezici naroda odlučeni, to će svaki od nas znati. Ja mislim najviše na taj cilj, da se po njih narodi od inih luče, da se njimi barem kod kuće služe i da svaki narod svoj jezik nada sve ine poštuje, ljubi i uzvisuje. Hajdemo dakle i mi sa svojim jezikom k tomu cilju. Držimo se u tom primjeru ostalih naroda evropejskih koji su živim jezicima zamijenili mrtve, i potom najviše k svom narodnom razvitku pridonijeli. Pogledajmo samo na susjede, koji su s nama pod istim žezlom austrijskim; svaki od njih, Nijemac, Magjar i Talijan

*

stavio je svoj jezik na prvo mjesto, samo mi ponizni i krotki Slaveni, kojih u carstvu imade 17 milijuna, samo mi pljašljivi Hrvati i Slavonci, koji u svojoj domovini nismo ni s kojim drugim pukom pomiješani, bojimo se našega jezika kao kakvog strašila, i služimo radije tudjemu i tudjoj volji, i činimo samo ono, što se drugima lijepo i krasno biti vidi, i što je drugima hasnovito. Ili je može biti jezik slavnih predja naših od providnosti nebeske, ili od kakovoga prokletstva na to odsudjen, da uvijek u ropstvu i kod prostoga puka prebiva, da uvijek u blatu kopa, da nikad u visinu poletiti ne smije, kud toliki drugi jezici od našega manje mili i slatki, manje bogati i izdjelani, manje krepki i silni, kroz toliko vijekova već lete i uzdržavaju se? Pitam ja sve iskrene Hrvate i Slavonce, što im na to srce veli? Je li naš jezik, najdulje rašireni, jezik najprostraniji u cijelom svijetu, za vječnu tminu ili za jasnu bistru svjetlost stvoren ? Ako je za prvo, odbacimo ga odmah što prije zauvijek u vjekoviti grob i zaboravimo ga posve, ne podižimo mu nikakih škola ni katedra, nego ogrlimo cijelom silom prvi živi koji nam se nudi, bio azijatski ili evropejski; može biti, da ćemo s njime bar u tudjoj prilici srećniji postati ! Ali ako je stvoren za svjetlost, moramo ga očistiti od svake tmine koja ga sada svuda još krije, moramo se samo za njega skrbiti, samo s njim najviše zabavljati se i kao majka dijete svoje nad svim drugim stvarima ljubiti ga. On nam mora prvi biti srcu našemu, on mora biti i prvi našemu duhu! S njim i po njemu moramo nesrećnu domovinu i nesrećni naš narod

srećnim učiniti. On neka kod nas zakon daje i razglasuje, on neka bude trublja buduće naše sreće i slave!... Na koncu činim pozorne slavne staleže i redove ovih kraljevina, da ja nisam od one u bjesnilu trčeće stranke, koja odmah i sve i sva steći želi. Poznam ja dobro one velike presude, onaj mali obskurantizam i onu neizmjernu nemarnost, koji u domovini našoj vladaju i koji čine, da se sve tudje domaćemu i svaki tudji jezik materinjemu predpostavlja. Zato sam ja samo toga mnijenja, da bi slavni staleži i redovi na to već jednom misliti počeli, kako da svoj jezik tudjemu predpostave i njega u javni život uvedu i da se u molbi za podignuće katedra narodnoga jezika ta klauzula prida, da mi te katedre zato molimo, budući da mislimo s vremenom svoj jezik po primjeru drugih evropejskih naroda u javni život i u poslove uvesti i mrtvoga živim zamijeniti. Jer ako mi na to nikada ne ćemo ni pomisliti, ostat ćemo kao i dosada, ne narod, nego sjena od naroda, a u Evropi medju narodima, koji se svi živim jezicima služe, kao zapušteni mali otok u moru, i umrijet ćemo prije ili poslije s mrtvim jezikom i mi, i to umrijeti kao onaj čovjek, koji u cijelom svom življenju za uzdržavanje svoga života baš ništa radio nije! Rekoh."

Historički ovaj govor primljen je od nižega, naročito mladjega plemstva s ushićenjem, tako da je Kukuljevića učinio jednim od vodja mladje generacije, no svrhe svoje ipak ne postiže, jer je visoko plemstvo s banom na čelu smatralo ideje,,ne

iskusnoga mladića“ „,pretjeranom novotarijom i reformom", gotovo pogibeljnom po municipalna prava hrvatska. Sjutradan 3. maja završi sabor hrvatski svoj rad, a nato izreče biskup Haulik govor latinskim jezikom, u kojem zahvali banu Halleru „za veliko štovanje, koje prama domorodnim zakonima, prama pravima kraljevina ovih ukazaste, za neoskvrnjeno nastojanje oko pravice, za nježnu od svake pristranosti posve prostu, čistu pravičnost, za tolike i toli teške radi općega dobra položene brige, trude i skrbi“, a to stim radije,,,u koliko većma uvidjam, reče biskup, neizmjerne posljedice, koje će otuda za općenitu sreću i blago kraljevina ovih proisteći.“ Staleži i redovi opet uvjereni su, da treba tako napredovati,,,da se ne bi neizvjesnim skokovima, koji nikad bez pogibli nisu, a k tomu rijetko kad k žudjenoj svrsi vode, nego jedino po stazi zakona i blagotvornih običaja, krepkim i sigurnim korakom naprijed išlo.“ Osim toga staleži i redovi,,proti ugarskomu narodu, s kojim su toliko vijekova skopčani vezom bratinske ljubavi, pod istom slavnom krunom srećno živjeli, srca neprijateljskoga ne goje i ne pada im na um bratsku tu medjusobnu ljubav promijeniti ili ukinuti, dapače oni su odlučili s viteškim tim narodom u vjekovita vremena živjeti". te zahtijevaju samo, da im municipalna prava i u buduće sveta i neoskvrnjena ostanu."

[ocr errors]

Medjutim već nekoliko dana potom biskup Haulik mogao se na saboru požunskom uvjeriti, da je suviše lijepih riječi izrekao u slavu,,bratske ljubavi".

Kako nam je poznato, kralj Ferdinand V. sazvao je 15. marta sabor u Požun za 14. maja. U pozivnom kraljevskom pismu izrijekom mu se odredjuje glavnom zadaćom, da bi nastavio rad prošloga sabora od godine 1839./40., te da bi se pobrinuo oko napretka i boljitka Ugarske i Hrvatske. Nakon proglašenja kraljevskoga poziva sastale su se ugarske županije na skupštine, da odaberu svoje zastupnike. Izborna borba, koja se razmahala uoči ovih izbora, bijaše neobično strastvena i žestoka, tako da je u više mjesta došlo do krvavoga sukoba izmedju vladine konzervativne i opozicionalne reformne stranke, a da i ne podamo osobite važnosti onome već od više godina u Ugarskoj uobičajenom kupovanju gasova novcem i preobiljem jela 1 pića, što su ga obje stranke u jednakoj mjeri vršile. Pog.avito pitanje, kojim se agitiralo, bješe oporezovanje plemstva, dakle vrlo nepopularna stvar. Baš tim je povodom došlo i u zaladskoj županiji do sukoba, tako da je reformna opozicija jedva nekako proturala svoga kandidata Franju Déaka samo uz pomoć krajnjih sredstava korupcije. Samom se Déaku ta ,,pobjeda" toliko zgadi, da mandata ne htjede nipošto da primi. Tako ostade taj puta sabor požunski bez svoje prve glave, što se teško osjećalo, ma da je opozicija imala većinu u donjoj kući. Niti je na tom saboru bilo prave discipline, niti jedinstva, a prema tome bješe i rezultat saborskoga rada uglavnom veoma slab. Tek u jednom se čitav sabor slagao, u dosle još nevidjenim napadajima na Hrvatsku i njena municipalna prava, kojima započe još prije

« ПретходнаНастави »