Слике страница
PDF
ePub

stati u budućnosti opasno po svaki izbor, a pored toga još bi potreslo iz temelja municipalni ustav svake samostalne oblasti. Stoga se nada, da će svaka dalja rasprava o tom pitanju prestati s tim više, što turopoljsku tužbu ne podupire nijedna oblast, jer sama turopoljska općina nije oblast. Treba dakle prije svega, da se istraži istina, što je kompetencija vlade hrvatske i njenoga sabora, a protiv Josipovićeve tužbe ulaže svečani protest. I odista, Magjari sada prekinuše raspru o turopoljskoj tužbi, ali zato otvoriše dugu debatu o tom, da li mogu hrvatski poslanici i dalje govoriti na saboru latinskim jezikom. Izredjalo se mnogo govornika, koji svi uzeše zahtijevati, da odsada dalje i Hrvati moraju magjarski govoriti, te da se u tom smislu stvori zakon. No većina ih je bila još i zato, da se već danas u tom smislu stvori obvezatni zaključak kuće, čemu se predsjednik protivio ističući, da taki zaključak ipak još uvijek ne može da veže Hrvata. Sada izjavi Klobučarić, da se poslanici hrvatski na ovim saborima već punih sedam vijekova nesmetano služe latinskim jezikom i to na osnovu svoga municipalnoga prava, koje po zakonskom članku CXX. od godine 1715. ne može da bude predmetom rasprave ovoga sabora. Stoga on u smislu svojih instrukcija, koje mu nalažu, da ovdje latinski govori, protestira protiv predloga, da kuća sama stvori obvezatan zaključak po Hrvate. Uostalom on će ovu stvar točno dojaviti onima, koji ga poslaše, pa što će oni zaključiti, jedino ono će njega i u buduće vezati. Uza sve to sabor stvorij zaključak da odsada dalje imadu Hrvati govo

riti magjarski, našto predsjednik javivši taj zaključak reče, da su staleži ovim zaključkom promijenili svojevoljno instrukcije jedne zemlje, koja se s Ugar skom nalazi kroz stoljeća u savezu, a njen narodni jezik nije magjarski; time su staleži ovu zemlju lišili jednoga od njezinih municipalnih prava, koje im nijedan zakon nikad još nije o te o. Hrvatski pak zastupnici ostaviše sabornicu s namjerom, da se u nju ne povrate, dok se hrvatske županije ne izjave o netom stvorenom zaključku.

Medjutim sabor nastavi svoj rad. Sjutradan 21. juna otvori ga predsjednik Szerencsy oduljim govorom, u kojem najprije istače, da bi se imala nastaviti debata o tužbi turopoljskoj, no on da je mišljenja, da bi bolje bilo, da sabor od toga odustane, te da prijedje na kraljevske propozicije. Šta se ilirskoga pokreta tiče, koji je u vezi s tom tužbom, reče, da mu je poznat samo iz novina, a službeno ništa, no ipak može kazati, da ako je on ustuk protiv težnja Magjara, da Hrvatima nametnu svoj jezik, onda da je neopravdan, jer toga nitko ne misli učiniti. On žali jučerašnji zaključak, a tko poštuje svoju narodnost, zna i tudju cjeniti. Ako su pak Hrvati prihvatili ime ilirsko kao historičko, onda je to znak narodne slabosti, kojoj ne treba nikakove pažnje davati, a ako se njime želi poduprijeti literarni procvat, onda treba da se tome radujemo i da stvar podupremo. Onaj pak, koji optužuje u vojničkom pogledu toliko važan, a s na

ma već kroz stoljeća u savezu nalazeći se narod hrvatski, neka znade, da nosi tešku odgovornost, a i žalosnu dužnost, da ima svoje tvrdnje i dokazati. Stoga treba prije svega da se tužba pokaže opravdanom. No magjarski zastupnici ne prihvatiše mnijenja predsjednikova, dapače oni označiše ilirski pokret kao vrlo opasnu stvar, a da je dotle došlo, kriv da je u prvom redu nemar vlade; dosta je, rekoše, pročitati Rakovčev,,Mali katekizam“, pa će se predsjednik brzo uvjeriti o tome. Klauzál pak izrijekom naglasi, da je opće poznata stvar, kako Iliri idu zatim, da stvore samostalnu ilirsku državu u savezu s Bosnom i Srbijom, dok Szemere spočitnu predsjedniku, da govori o Hrvatskoj kao o saveznoj zemlji, a on samo zna, da je podjarmljena (partes subjectae), te pita, gdje je taj dobrovoljni savez, na osnovu kojega se Hrvatska združila s Ugarskom? Potom stvori kuća zaključak, da se turopoljska, tužba prihvaća i dalje upućuje velikaškoj tabli

Istoga dana 21. juna sastaše se i Hrvati pod predsjedanjem bana Hallera u konferenciju, iz koje javiše hrvatskim županijama jučeranji dogadjaj i podjedno zatražiše od njih točnu instrukciju. Pored toga hrvatski zastupnici sastaviše još i svečani protest protiv onoga saborskoga zaključka, te ga predadoše predsjedniku Szerencsyju i palatinu. Taj protest najavi potom predsjednik u donjoj kući dne 28. juna, no ova ga zabaci ne dopustivši ni da se pročita sa dva razloga, prvo jer je latinski pisan i drugo, jer nije uputno, da se udomaći običaj ulagati prosvjede protiv učinjenih saborskih zaključaka.

No istoga dana 28. juna zabavi se i gornja kuća porukom donje u poslu turopoljske tužbe. Prvi ustade ban Haller, te uloži magjarskim jezikom svečani prosvjed protiv tvrdnje izrečene u istoj tužbi, kao da je njega tobože nagovorio na odgodu sabora hrvatskoga (22. aprila) biskup Haulik, jer da je to on sam učinio bez ičijega nagovora po svomu uvjerenju. Za taj će čin svoj on odgovarati Njeg. Veličanstvu, a sabor, ako ga i visoko poštuje, ne smatra svojim sucem, pa mu se stoga i ne kani opravdavati, premda je vazda rado pripravan, da mu po istini referira. Sam izbor hrvatskih poslanika pak smatra zakonitim, i to tako dugo, dok ga kompetentni sud ne proglasi nevaljalim. Iza bana ustane biskup Haulik, te se u dugom magjarski izrečenom govoru dade na pobijanje turopoljske tužbe. Po načelu, koje su prihvatili i sami velikaši na saboru, ne može se sabor upuštati u raspravu o pojedinim izborima i njihovim instrukcijama. Ako taj princip vrijedi za pojedine županije, to više vrijedi za izbor poslanika kraljevine Hrvatske i Slavonije. No i ugarski zakoni, a naročito zak. čl. LVIII. : 1790/1., daje hrvatskomu saboru pravo, da svoje municipalne poslove sam opravlja. Prema tome dakle sadanji je korak donje kuće protuzakonit, a suviše još je i tužba sama puna neistina, tako da će još više razdražiti narod u Hrvatskoj. Stoga smatra dužnošću, da saboru prikaže dogadjaj po istini. Na hrvatski sabor pozivaju se banskim pismom 173 lica, medju njima šest velikih župana, osam biskupa, pet kaptola, sedam kralj. slob. gradova, ko

načno i turopoljski komeš. U debati i kod izbora mogu sudjelovati samo ovi pozvanici, nipošto pak čitavo plemstvo, budući da je ono i onako zastupano po dvojici zastupnika od svake pojedine županije. Da bi više tisuća plemića moglo pristupiti izboru, ne slaže se već ni sa reprezentativnim sistemom, šta više, turopoljski plemići nemaju pojedinačko pravo glasa ni na skupštinama svoje rodjene plemenite općine u Velikoj Gorici, jer ondje glasuju tek seoski suci. Bio bi dakle apsurd, kad bi oni imali pojedinačko pravo glasa na hrvatskom saboru. Što se Turopoljci pak pozivaju na diplomu Matije Korvina (od 15. okt. 1466.), ne znači ništa, jer kralj im u njoj dopušta tek izbor njihova protonotara, a o saboru ne govori uopće ništa ; uostalom se za vrijeme od preko četiri stotine godina mnogo toga i promijenilo. On (naime biskup Haulik), bio je već na petoro hrvatskih sabora nazočan, a na trima dapače i predsjednikom, no nikad nije ni jednoga turopoljskoga plemića vidio; medjutim upitao se kod više od dvadeset uglednih ljudi o tom poslu, pa su svi složni bili u tom, da turopoljski plemići nijesu nikad imali pristupa na hrvatski sabor. Ako su dakle možda ipak poneki došli, onda se na njihov neznatni broj nije nitko ni obazirao. Ali da bi ih na stotine ito oružano dolazilo, pa da je svaki poj edini imao pravo glasa na hrvatskom saboru, naprosto nije istinito. Sto je pak ban kao predsjednik odgodio sabor na treći dan (to jest od 22. na 24. aprila), bilo je njegovo

« ПретходнаНастави »