Слике страница
PDF
ePub

vole Dalmacije, Hrvatske i Slavonije našoj protestantskoj braći ondje pristupa pribaviti ne možemo, jer se ono, što sam netom izustio o municipalnim pravima, temelji na ustavu, te stvara bit njegovu. Najveća pak blagodat jedne konstitucionalne države jeste, što se nijedna stranka ne može potužiti, da je prikraćena u svojim pravima, već naprotiv, da ustav bdije nad pravom svakoga, te mu jamči, da će mu nepovrijedjeno i ostati. Kad bi se dakle htjelo napasti ustavna prava, bila bi nužna posljedica toga, da bi se to i s druge strane moglo učiniti, a kroz to bi ustav prestao da bude štit nad pravima svakoga, te bi taj štit zamijenili stranački istupi i prezir. Stoga se da kle ne mogu ukinuti municipal na pra va bez privole sjedinjenih z emalja (t. j. Hrvatske, Dalmacije i Slavonije). Po tom spomene ban, kako je car Josip mnogo dobra htio da učini, no narod se ipak opr'o. Zašto? Jer car toga nije činio putem ustavnim, zakonskim, već bez sporazuma s narodom, koji je tim otporom jasno pokazao, koliko drži do svojih privilegija, svoga ustava. „U ta ko v om r a z mjeru stoje i Ugarska i Hrvatska s ob zirom na njen a municipal na p ra v a; što se ona više plaši i najmanje povrede svojih prava, krepči je njezin otpor.“ Iza bana progovore od strane Hrvata još i požeški župan grof Nikola Szécseni hrvatski poslanik Herman Bužan,djakovački biskup Josip Kuković i barun Franjo Kulmer, koji svi podupriješe bana, a Bužan i Kulmer još izrijekom

uzeše isticati, da se hrvatska municipalna prava protežu još i na Slavoniju, kao na sastavni dio kraljevine Hrvatske. Magjarski velikaši vrlo su jetko odgovarali Hrvatima ; tek poneki imali su smjelosti, da kažu istinu, kao grof Ivan Majláth, koji reče, da Hrvati ne gledaju na protestantsko pitanje s vjerskoga gledišta, već s narodnoga, jer im je iz jedne štampane knjige dobro poznata ona izreka čuvenoga protestantskoga odličnika (grofa Karla Zaya), da „magjarizam i protestantizam idu naprijed rukom u ruku, pa da je proširenje protestantizma i ono magjarizma, kao i vice versa, jedna ista stvar“. Hrvati se dakle boje za narodnost svoju, a ne samo za jedinstvo svoje vjere. Konačno moradoše velikaši ipak priznati ispravnost hrvatskoga stanovišta, premda su kod toga velikom gorčinom isticali, da su takova intolerantna prava ne samo sramota za XIX. vijek, nego i nepravednost, budući da se Hrvati nesmetano mogu u Ugarskoj nastanjivati i ondje obnašati sve časti, a Magjarima je to u Hrvatskoj nemoguće, ali u pitanju Slavonije oni se ne priključiše Hrvatima, pa tako palatin konačno proglasi rezultat : da se Hrvatskoj bez njezine privole ne može nametnuti zakon o slobodi protestantizma, dok se postojećim slavonskim protestantskim općinama (u virovitičkoj županiji) ima zajamčiti zaštita. Ovom de ba tom konačno s pa so še Hrvati za sebe u punom opsegu privilegij, da protestanti na njihovu teritoriju ne mogu steći gradjanskih pra v a.

Medjutim sa znaše za tok rasprava na požunskom saboru i hrvatske županije, pa se poradi toga u svojim jesenskim generalnim skupštinama na nj i osvrnuše. Zagrebačka učini to dne 21. septembra. Ponajprije pročitan bi izvještaj hrvatskih poslanika iz Požuna, u kojem javiše, da oni još nik a ko ne pola z e saborskih sjednica (u donjoj kući), jer magjarski staleži još nijesu povukli svojih zaključaka od 20. juna, dapače obje kuće da vode raspravu o općenitoj uporabi magjarskoga jezika. S toga odluči skupština, da se zamoli Njeg. Veličanstvo posebnom predstavkom, da uzme u zaštitu hrvatska municipalna prava, a hrvatskim poslanicima na požunskom saboru, da se povrati čast i utjecaj, što su ih od vajkada imali. Poslije toga pročitano bi pismo b a n a Hallera s požunskoga sabora, u kojem daje županiji na znanje, da će municipalna prava kraljevina ovih, kojima je on glava, braniti iz sve snage i očuvati ih svakoga napadaja, --- što bi saslušano burnim povladjivanjem i klicanjem „živio“. Potom stvori skupština zaključak, da se s obzirom na postupak od strane Magjara ima o pet obnoviti posebna hrvatska vlada, nezavisna od Ugarske, kako je i prije bilo (do g. 1779.). Za tu svrhu dakle imadu se pozvati sve oblasti, da svi zajedno porade oko „ove toliko blagoslovene osnove, da se ona što prije u život privede“, a hrvatskim poslanicima, da se u tom smislu dadu potrebne instrukcije. Konačno izreče skupština još posebnu hvalu barunu Franji Kulm eru što „tako krepko, temeljito i neustrašivo brani naša municipalna prava“. Za zagrebačkom povele su se i druge županije, dapače i virovitička, koja nakon vrlo burne debate, u kojoj se žestoko navaljivalo na težnje Magjara, a naročito na njihovo ubrajanje slavonskih županija medju ugarske, stvori (2. oktobra u Osijeku) zaključak, da njezini zastupnici na požunskom saboru ima du isključivo latinski govoriti i nikako drugačije, dakle ni magjarski. Sam predsjednik, prvi podžupan Janković Pribirski i Vučinski izriče krepko : „Ne ćemo i ne smijemo nikad odstupiti od naših municipalnih prava“, a onda bi prihvaćena posebna predstavka na kralja s molbom, da se latinski jezik ka o diplomatski u slavonskim ž u pa nija ma za u vijeke za drži, a ma gjarski je zik da se nema nikad u vesti, onda, da se ime donje Slavonije povrati i uzme upotrebljavati u zakoniku po kraljevskim dekretima i uopće po svim službenim spisima, nadalje, da se Primorje (Rijeka i Bakar) s kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom sjedini i banskoj vlasti podvrgne, te konačno, da se za stave na pomorskim ladjama i po primorskim lukama, što pripadaju pod ugarsku krunu, ne ukrase magjarskim narodnim bojama, već da se ondje viju zastave onih boja, kakove se kod krunisanja ugarskog kralja kao znak naših kraljevina običavaju nositi. No mnogo je burnije protekla skupština županije varaždinske (6. okt.). Ovdje su pristaše narodne stranke započele raspravljati na hrvatskom jeziku, našto administrator grof Ivan Nep.

Erdödy skupštinu raspusti. Od toga dana unaprijed magjaronska je stranka u županiji varaždinskoj posve skrhana. Jedina žu panija srijemska ne pridruži se svojim družicama igrajući odista ulogu glavne kule magjarstva u Slavoniji.

Medjutim se prihvati velikaška kuća, da i po treći put raspravi predlog donje kuće u pogledu opće uporabe magjarskoga jezika (7. oktobra). Prvi i opet uze riječ ban Haller nastojeći, da se postigne neki kompromis izmedju oprečnih stajališta hrvatskoga, velikaškoga i staleškoga. Osim njega od Hrvata progovoriše još i Herman Bužan, biskupi Juraj Haulik i Josip Kuković, barun Franjo Kulmer i grof Petar Pejačević. Ipak se većina velikaša odluči pristati uz stalešku poruku u svemu, izuzevši odredbu glede dopisivanja, jer su željeli, da se ono ograniči isključivo na vrhovne urede ; učiniše to poglavito već stoga, da im donja kuća i po četvrti put ne povrati zakonske osnove. No ovaj uspjeh staleža posve oslabi nekoliko dana iza toga stiglo k raljevsko rješenje od 12. oktobra u pogledu njihova nasilnoga zaključka od 20. juna. U tom kraljevskom rješenju, koje je upravljeno na čitav sabor, dakle na donju i gornju kuću, kaže se : „Kad su nas nedavno hrvatske oblasti obavijestile, - što i spisi sadašnjega sabora potvrdjuju kako su poslanici združenih kraljevina stavljeni zaključkom, da se odsada unaprijed u donjoj kući mnijenja ne mogu izricati drugim jezikom negoli magjarskim, u tako neprirodni položaj, da premda su nazočni na državnom saboru, ipak

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

22

« ПретходнаНастави »